U Buybooku promovisana knjiga poezije „Lancunom preko glave“ autorice Olje Runjić

Povezani članci

• Frljić o Karamarkovoj najavi “nacionalne kulturne politike”: Na korak smo od fašizacije kulture
• PISMO DRAŽENU ERDEMOVIĆU
• Prije 42 godine preminuo je veliki bh. pjesnik Mak Dizdar
• Otvorena kutija olovnih slova
• Točka na U, zarez iza H
• Sindikat poziva članove na protest ispred Parlamenta FBiH

foto: Oslobođenje

Poezija bi trebala biti najbolje što kao misaono biće možeš dati

Sinoć je u sarajevskoj knjižari Buybook promovisana knjiga poezije „Lancunom preko glave“ hrvatske autorice Olje Runjić. Ova knjiga poezije objavljena je pred prošlogodišnji Bookstan u izdanju Buybooka, Sarajevo-Zagreb. Između objavljivanja odličnog romana Olje Runjić „Auf Wiedersehen, Mustafa“ i jednako uspješne knjige poezije „Lancunom preko glave“ prošlo je pet godina.

Ovu knjigu možemo posmatrati i kao vrlo ličan autoričin dnevnik i svojevrsnu hrnolologiju boli i gubitaka, ali zahvaljujući stilu Olje Runjić, živom jeziku obogaćenom dijalektom i dinamičnoj strukturi, ova poezija kod čitatelja i čitateljica ne stvara osjećaj gorčine. „Lancunom preko glave“ nastao je bez namjere da knjiga zaokruži jednu ili više tema. Da „Lancunom preko glave“ bude poezija, a ne proza, posljedica je izbora teme, za koju Olja Runjić kaže da je uvijek ista i da je nevažno u kojoj je formi. „Pišeš o onome što te najviše okupira, što te se tiče i što te muči ili raduje. Možda je i vrijeme bio presudno da bude poezija a ne proza, možda nisam imala puno vremena da sjedim i raspisujem proznu formu, a imala sam potrebu očito da se malo sretnem sa sobom. Nije bila racionalna odluka. Pisala sam o onome o čemu se najčešće šuti, o onome što u jednom trenutku nisam mogla artikulirati prema vani, razgovarati, ono što mi je bilo teško da podijelim sa svojom okolinom. Onda bih sjela da to ’izbacim’ i nastale su pjesme jer za drugo nisam imala vremena“, rekla je Olja Runjić na promociji.

U njenoj književnosti ali i u vlastitom iskustvu, gradovi imaju posebno mjesto. Sarajevo među njima čini se i najposebnije.

„Jako volim Sarajevo. Dolazim tu intenzivno od januara 1996. I svaki dolazak je bio intenzivan jer je Sarajevo takav grad i takva sredina. I iskustvo koje dobiješ u Sarajevu je intenzivno. Ja sam Sarajevo negdje sebi odabrala, zbog raznih stvari a prvenstveno ljudi. Ali nema to veze sa stalno spominjanim toponimima ni sa sarajevskim duhom i Sarajlijama, je sve je to tako i nije tako i mijenja se… Za mene Sarajevo ima ličnu magiju koju uvijek pronalazim kad dođem ovdje i nije isključivo vezano za ljude iako je prvenstveno vezano za ljude, za moje prijatelje. Osjećam da se sve moje male neuroze i mali i veliki rascjepi i nesigurnosti i neodlučnosti ovdje nađu svoju kuću. Lijepo se u ovoj kotlini uljuljkaju i ja se tu uvijek osjećam sigurno. Ono što neko vidi kao sredinu koja je disfunkcionalna je meni sredina koja je bliska. I mislim da je u Sarajevu ono što valja, a ima puno toga što valja, i ono što ne valja, nekako ljudskije u odnosnu na neke druge sredine u kojima sam ja živjela u zadnje vrijeme i u odnosu na Beč u kojem živim zadnjih pet-šest godina. I ja dolazim po to ljudsko“, kaže Olja u čijoj književnosti jezik kako smo već naveli zaslužuje posebnu temu. Možemo ga posmatrati kao prirodnu posljedicu življenja na različitim mjestima ali i odgovor na sveprisutna insistiranja na čistim identitetima i jezičkom čistunstvu.

„Nisam o tome puno razmišljala, kao sad ću ja nešto njima, neće oni meni… Meni je to bio prirodan odabir. Nisam čak ni bila u nekom sukobu. Jesam jedno vrijeme dok sam radila na televiziji, gdje se naravno očekuje da se službeni dopisi pišu standardnim jezikom. Standardni jezik u Hrvatskoj podrazumijeva hrpu novih idiotskih izmišljotina koje su se nametnule kroz zadnjih dvadesetak godina. Ali ja sam se i tu uspjela izboriti da pišem onako kako sam učila u školi. Naravno da se nećeš pisati dijalektom, ali svakako neću pisati ’ne ću’ nego ’neću’. Sve što je glupo čovjeku se nametne da ga prirodno ignorira, da ne kažem dramatično da se protiv toga borim. Nisam aktivistički borac za ljudska prava, osim u onome svakodnevnom, ali je meni jezik vrlo bitna identitetska odrednica i bitan mi je zato što je jezik, slijedom okolnosti i tih mojih seljakanja, pogotovo u inozemstvu, moja domovina.

Možda sad tu malo parafraziram i Kiša ali je to zaista tako. A taj jezik nije samo jezik Šibenika i nije samo jezik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ili novih lingvista, moj barba je bio jedan od najpoznatijih lingvista tog vremena i našeg hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog jezika. I sve šta je dio tog jezika i dio tog idioma je meni blisko. Zato što sam ja puno vremena provela i u Dalmaciji i u Bosni i u Beogradu i u nekim drugim gradovima i tako pričam sa svojim prijateljima. Jezik koji koristim u komunikaciji sa svojim prijateljima koje volim, na tom jeziku ja pišem“, objašnjava Olja Runjić na čijoj promociji se razgovaralo i o patetici koju je u knjizi vješto izbjegla.

Iako piše o bolnim temama kaže da nije načisto šta patetika tačno znači. U njenom slobodnom prevodu patetika bi bila lažna emocija.

„Kič koji pokušavaš prodati pod stvarni i iskreni. Za mene je to patetika. Ako ću lagati sebe tu gdje pišem, onda ne trebam ni pisati. Postoji i određenja vrsta umijeća koje se stječe čitanjem i pisanjem, prije svega čitanjem, da ti izbjegneš opća mjesta što je u poeziji zaista nepodnošljivo, da izbjegneš opća mjesta, velike riječ i velike misli, jer od velikih riječi i misli znamo kako na kraju sve završi. Mislim da poezija to ne trpi. U prozi, gdje se možeš ’raširiti’ na 500 strana, tu ti se to može i potkrasti, ali poezija bi trebala biti ono najbolje što ti kao autor i čovjek i misaono biće možeš dati. Ja se zaista i trudim i puno puta čitam, izbrišem, korigiram… jer nemaš uvijek pravu riječ, pa ti se onda ne da čekati i staviš drugu. A onda ja pustim da to malo odstoji, pa kad mi dođe prava riječ onda to prepravim. Zato me puno čekaju izdavači. Pa mi onda kažu baš ste izbjegli patetiku. Kako je neću izbjeći kad na jednoj knjizi radim pet godina“, rekla je Olja Runjić o čijoj posvećenosti svjedoči i najnovija knjiga poezije, autorice koja u književnosti egzistira van takmičarskog duha.

Iako opsesivno piše, njena dinamika objavljivanja nije istog karaktera. Osim što uživa u pisanju jednako je raduje čitanje kojem je i posvećenija, kao i ushiti koji se dese sa vrhunskom književnosti kakva je naprimjer knjiga „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine koju je navela kao primjer koji stvara čitalački ushit. Ono što bismo nakon „Lancunom preko glave“ mogli očekivati od Olje Runjić je knjiga proze koja će biti posvećena ženskom emigrantskom iskustvu.