Tomislav Jakić: (NE)ISPRIČANE PRIČE RAJKA GRLIĆA

Izdvajamo

• Grlić je svojim “imaginarnim leksikonom filmskih izraza” izbjegao potrebu da stvari kronološki poreda, da kroji jedinstvenu priču, odnosno da ispriča svoj život na podlozi sve šireg kruga ljudi u kojemu se kretao i u kontekstu sve uzburkanijih događaja koji će, u konačnici, dovesti do toga da, kao američki državljanin, režira film što će postati najnagrađivaniji film u povijesti kinematografije neovisne Hrvatske (“Ustav RH”), a što je – uostalom – nešto o čemu se na hrvatskoj javnoj sceni ne govori, baš kao što se ne govori ni o Grlićevoj knjizi. Jer, čovjek čiji obiteljski korjeni sežu mnogo dalje i mnogo dublje od onih kojima bi se mogli pohvaliti mnogi od “novokomponiranih Hrvata”, ima (ne)sreću što se ne može pohvaliti čistim hrvatskim krvnim zrncima, pa će čak na jednome mjestu u knjizi ironično, ali bez i najmanjeg traga zlobe prema onima koji ga zbog toga prozivaju, izračunati postotke s kojima je u njegovoj osobi prisutna krv ovih ili onih njegovih predaka (pri čemu je sve prije nego nebitno da je riječ o Židovima i Srbima).

Povezani članci

• Quo vadis, Hrvatska?
• Posljednje Praljkovo ubistvo
• S HRT-a negativci odlaze tek kad policija bane na vrata
• DUHOVNIK O DUHU
• “Smijeh slobode” predstavljen u Europskom parlamentu; Lucić: Živimo u sve izraženijoj atmosferi mržnje
• TITO NA ČELU PARTIJE

foto Anto Magzan – Deskgram

Grlić je, to nije teško odgonetnuti iz njegovih zapisa, uvijek bio do neke mjere disident, nikada onaj tvrdi, ali nesumnjivo čovjek koji je imao svoj stav kako prema životu, tako i prema onome što je radio. I koji sam sa sobom, ali niti s vlastima nije pravio kompromise, a što ga je znalo koštati “bunkeriranje” pojedinih filmova u vrijeme Jugoslavije, ali i doslovnog brisanja iz javnog života i povijesti hrvatskog filma i skidanja s filmskih i televizijskih ekrana u prvome desetljeću samostalne Hrvatske (kada je bio ili “Židov”, ili “Srbin”, odnosno “četnik”, o u svakoj varijanti antihrvatski element). Sve to autor bilježi u kratkim crticama, ili malo duljim epizodama, izbjegavajući da o bilo kome progovori ogorčeno, još manje s mržnjom, ali ne bježeći od istine koja spomenutima vjerojatno i neće biti baš ugodna (ukoliko uopće išta čitaju).

Piše: Tomislav Jakić

Filmski režiser Rajko Grlić objavio je, nema tome davno, knjigu pod naslovom “Neispričane priče”. Promocija knjige uredno je, mada kratko, zabilježena, knjigu se može vidjeti u izlozima zagrebačkih knjižara, nije neumjesno dodati: onih boljih, i to bi bilo sve. Mada knjiga i po svome autoru, i po sadržaju itekako zavređuje da se o njoj govori i razgovara. Nije, naime, baš čest slučaj da filmski režiseri pišu knjige. A još je rjeđe da napišu knjigu što će je nasloviti s “Neispričane priče”, a da ona sadrži obilje – ispričanih priča, naravno zanemarimo autorovo obrazloženje kako je riječ o pričama što ih nije ispričao filmskim jezikom. Rekli bismo, međutim, da Grlićevo djelo i nije primarno usmjereno na to da evocira sjećanja na nerealizirane filmske projekte, koliko na to da uz priče (i) o tome, u vrlo originalnoj strukturi zamišljenog leksikona filmskih izraza, kroz niz epizoda, istrgnutih sjećanja i samo prividno nabacanih i površno zabilježenih, a – objektivno gledano – po onome što sadrže nerijetko povijesno vrijednih sličica pomogne u stvaranju još uvijek nekompletnog mozaika ljudi i događaja u Hrvatskoj i Jugoslaviji (a dijelom i u svijetu) u drugoj polovici 20. stoljeća i u prvim desetljećima novog milenija.

Rajko Grlić i ekipa filma Ustav Republike Hrvatske Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Rajko Grlić

Grlić je svojim “imaginarnim leksikonom filmskih izraza” izbjegao potrebu da stvari kronološki poreda, da kroji jedinstvenu priču, odnosno da ispriča svoj život na podlozi sve šireg kruga ljudi u kojemu se kretao i u kontekstu sve uzburkanijih događaja koji će, u konačnici, dovesti do toga da, kao američki državljanin, režira film što će postati najnagrađivaniji film u povijesti kinematografije neovisne Hrvatske (“Ustav RH”), a što je – uostalom – nešto o čemu se na hrvatskoj javnoj sceni ne govori, baš kao što se ne govori ni o Grlićevoj knjizi. Jer, čovjek čiji obiteljski korjeni sežu mnogo dalje i mnogo dublje od onih kojima bi se mogli pohvaliti mnogi od “novokomponiranih Hrvata”, ima (ne)sreću što se ne može pohvaliti čistim hrvatskim krvnim zrncima, pa će čak na jednome mjestu u knjizi ironično, ali bez i najmanjeg traga zlobe prema onima koji ga zbog toga prozivaju, izračunati postotke s kojima je u njegovoj osobi prisutna krv ovih ili onih njegovih predaka (pri čemu je sve prije nego nebitno da je riječ o Židovima i Srbima).

Reći za Grlićevu knjigu da je autobiografija točno je, jednako kao i netočno. To su u najboljem slučaju “prilozi za biografiju”, da se poslužimo aluzijom na knjigu o prvome jugoslavenskom Predsjedniku kojega je Grlić sreo, doduše, samo jednom u životu, ali koji je politikom stranke što ju je vodio imao nemali utjecaj na život Grlićevih roditelja koji su oboje upoznali “draži” Gologa otoka. Reći da je to kronika jednoga vremena također je koliko točno, toliko i netočno. To je, međutim, bez i najmanje dvojbe, dragocjen izvor podataka za svakoga tko bi se poduhvatio golemog posla da takvu kroniku piše. Pri čemu, naravno, treba paziti da se ne upadne u zamku nerazlikovanja razrađenih ideja za filmske scenarije (dakle, priča, ili fiktivnih, ili samo oslonjenih na realnu podlogu), događaja iz realnoga života kojima je dodana, svjesno ili ne, to je svejedno, primjesa filmske fantastike (priča o dezerterima iz JNA koji su 1974. (!) ‘stanovali’ po krošnjama drveća u Zagorju) i gotovo suho, čnjenično, zabilježenh događaja ili susreta s pojedinim ljudima.

Kroz Grlićenu knjigu prolazi galerija likova čija su imena poznata svakome tko je imao (na bilo koji način) doticaja s televizijom u Hrvatskoj (Slavko Zalar, Jure Ruljančić, Živka Toplak, Angel Miladinov, Mario Fanelli)), svakome tko je pratio hrvatsku i jugoslavensku kinematografiju (Zafranović, Žilnik, Mitrović,  Golik, Bauer, Makavejev, Pinter – da nasumce izdvojimo samo neka imena), odnosno javnu, medijsku, kulturnu i političku scenu (Miroslav Krleža, Paolo Magelli, Duško Ljuština, Antun Vrdoljak, Milan Kangrga, Stipe Šuvar, Ante Tomić, Boris Dežulović etc). Čitajući “Nedovršene priče” Rajka Grlića, stari će Zagrepčani (koliko ih još ima) prolaziti gotovo već zaboravljenim stazama svoje mladosti – od prisjećanja na “Kinderstube” kod njegove prebake, preko recepta za božićnu punjenu puricu u roditeljskom domu i upute njegovoga oca Grlićevim vršnjacima da pri svojim “tulumima” u stanu mogu raditi ama baš sve, ali knjige ne smiju ni dirnuti, pa do sličice o odlasku na ljetovanje u prvim poratnim godinama, kada je bilo poželjno imati znanca koji je radio na željeznici da pokaže još na sporednom kolosjeku kompoziciju što će nekoliko sati kasnije kreniti putem mora, kako bi se zauzelo mjesto u vagonu.

Grlić je, to nije teško odgonetnuti iz njegovih zapisa, uvijek bio do neke mjere disident, nikada onaj tvrdi, ali nesumnjivo čovjek koji je imao svoj stav kako prema životu, tako i prema onome što je radio. I koji sam sa sobom, ali niti s vlastima nije pravio kompromise, a što ga je znalo koštati “bunkeriranje” pojedinih filmova u vrijeme Jugoslavije, ali i doslovnog brisanja iz javnog života i povijesti hrvatskog filma i skidanja s filmskih i televizijskih ekrana u prvome desetljeću samostalne Hrvatske (kada je bio ili “Židov”, ili “Srbin”, odnosno “četnik”, o u svakoj varijanti antihrvatski element). Sve to autor bilježi u kratkim crticama, ili malo duljim epizodama, izbjegavajući da o bilo kome progovori ogorčeno, još manje s mržnjom, ali ne bježeći od istine koja spomenutima vjerojatno i neće biti baš ugodna (ukoliko uopće išta čitaju). Grlić nudi čitatelju pregršt zabilježenih uspomena, nekih evidentno važnih, nekih samo prividno nevažnih, uvodi ga u svijet filma i svjetskih filmskih zvijezda, režiserskih i glumačkih, priča priču o filmskim festivalima – onome u Puli i onome u Motovunu, kao i onome u Cannesu, da i opet spomenemo samo neke. Ta filmska dimenzija što se provlači kroz sve “neipričane priče”potvrda je onoga što i sam autor kaže – da je film bio njegov život, odnosno da je uživao radeći filmove (što ga nije spriječilo u tome da bude i obiteljski čovjek). Njegovom knjigom, sam će reći, “plutaju tragovi jednog filmskog života”, a te je tragove odlučio predočiti javnosti nakon što je zaključio kako se “čitavoga života sakrivao iza svojih filmskih junaka”.

Ako je točno, a nema razloga u to posumnjati, da je u Grlićevoj obitelji bila uvijek prisutna tradicija pričanja priča i to “s ogromnim veseljem”, priča u kojima se i pretjerivalo, i dodavalo i oduzimalo, onda možemo samo zaključiti da se Grlić, nakon što se, usprkos svima koji su ga pokušavali protjerati u zaborav, afirmirao kao netko bez kojega je povijest i jugoslavenskog i hrvatskog filma nezamisliva, svojom knjigom potvrdio i kao vrstan nastavljač obiteljske tradicije pričanja priča. I zato, mada se o njegovim “Neispričanim pričama” najvjerojatnije neće i dalje govoriti, niti pisati, treba ih čitati. To vrijedi kako za one koji će u njima naći i djelić sebe, tako i za one za koje će to biti putovanje u još neotkrivenu zemlju. Jedni će se (i) prisjetiti, drugi će (i) saznati. U tome je, čini nam se, i najveća vrijednost knjige “Neispričane priče”. Grlić je svoju priču, duhovitu, zanimljivu, mjestimice tešku, ali nadasve istinitu – ispričao. I na tome mu valja zahvaliti.