TITUS ANDRONIKUS IGORA VUKA TORBICE

Povezani članci

• „Pred kraj života ostajem komunista“
• Jasmin Hodžić: Lingvistika je lijepa
• Obilježavanje jubileja glumice Hadžije Hadžibajramović
• DARKO CVIJETIĆ: Svaki je rat isti potpuni poraz ljudskosti
• ODLAZI CIRKUS
• Esad Bajtal: Normalan svijet i normalni ljudi žele mir

Foto: zekaem.hr

Za vrijeme trajanja simpozija o velikanu hrvatskog kazališta Kosti Spaiću pogledao sam u Zagrebačkom kazalištu mladih predstavu rađenu prema najkrvavijoj Šekspirovoj tragediji Titus Andronikus.

Originalno redateljsko čitanje Igora Vuka Torbice izbjeglo je zamke koje postavlja ova tragična dramska priča.

Vjerujući u moć scenske simbolizacije redatelj snopom olovaka zamjenjuje tijela Andronikusovih sinova. Svježa džigerica na glumčevom dlanu zamjenjuje tek rođeno dijete, a najobičniji životinjski papak scenski je prikaz odsječenog dijela ruke.

Predstava se odvija u nevjerojatnoj mirnoći i tišinama, koje tek povremeno presjeca poneki povišen, ali redateljski vješto kontroliran ton.

Savršenoga ritma i tačne dužine pojedinih prizora ova scenska vizija Titusa Andronikusa, prije svega je pokazala veličinu glumačke moći Sretena Mokrovića, koji svoga Titusa donosi atipičnim, krajnje originalnim sredstvima. Pokazuje Mokrović kako je scenski minimalizam i virtuozitet govora u smjenama tišina i krikova sasvim dostatan da se zamjene okoštala starinska sredstva u naturalizam i najklasičniju realističnost potopljenih vizualizacija Šekspira.

Titus Andronikus je predstava koja počne i završi se opominjućom bliskom tišinom, tako suvremenom tragizmu vremena koje živimo.

Vrhunski doticaj hrvatske kazališnosti sa Europom i njenim ovovremenim kazalištem.