TIŠINA KOJA BRINE

Povezani članci

• ADNAN HAMIDOVIĆ FRENKIE: HAJMO IH RUŠIT (Disciplinska komisija)
• Dragan Markovina ima novu knjigu: O Mostaru iz kojeg je, kao dijete, 1992. morao otići
• Izložba “Tragovi humanosti” 5. aprila u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu
• Život u tranziciji
• IV Internacionalno takmičenje iz klasičnog baleta Balance 2019. u Sarajevu
• MESS: Održan posljednji Balkan (Con)Text razgovor sa autorima/cama dramskih tekstova

O produženom ljetu sarajevskih teatara

Nevjerojatnim mi se čini da će u sarajevskim teatrima za mjesec dana otpočeti umjetnička sezona sa nizom manje ili više atraktivnih sadržina!? Jer, ako izuzmemo panoe na kojima se potencijalno gledateljstvo, na nečemu što glumi kazališni trg dičnoga naziva Suzan Zontag, izvještava o šarolikoj, neujednačenoj (i stilski i estetski!!??) repertoarnoj shemi stožerne bh. kazališne kuće – Narodnog pozorišta, pred drugim sarajevskim profesionalnim (?!?) teatarskim kućama nema niti traga, a niti glasa, o tomu što će se na pozornicama Kamernog teatra 55, Pozorišta mladih i Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a uopće prikazivati, kao estetska iskaznica tih kazališnih kuća i njihov doprinos teatarskoj umjetnosti BiH.

Znam iz iskustva i proživljenih ljeta u teatru da to tako nije bilo, još do prije nekoliko godina…

Netko će kazati, pa repertoari se mogu sačiniti, tek i samo, na temelju jasne financijske slike i sigurnog vrela financiranja, a kantonalna (o federalnim i državnim i da ne govorim!?!) vrela su sve samo ne izdašna?

Dapače, ona sve brže presušuju, ona kao da su prestala odavno (!!!) biti izdašnim logističarem naših kazališnih produkcija…

Tako, niti znamo što će se igrati, niti tko će režirati, niti tko će likovno i glazbeno opremiti produkcije…

Kada bismo znali repertoarne brojeve, sa priličnom sigurnošću mogli bi  pogoditi glumačke presonaže, jer toliko je mala fluktuacija glumačkoga kadra, da je već zamjetno da su ansambli nepromjenjivi u svojoj neatraktivnoj glumačkoj zakatančenosti…

Teško se mladi glumci, netom diplomirali na našim glumačkim učilištima probijaju do pozornica naših profesionalnih tatarskih kuća…

Kao da je netko osudio i teatre, ali i njihove gledatelje, nažalost, na personalnu istost, a to znači na poznatost, a osujetio sve nas za nepoznato i neistraženo, za prostore teatarski nesaznatljivog.

Tako sumor koji vlada koncem ljeta u zapuštenim hodnicima, praznim aulama i mračnim foajeima naših kazališta odaje zlokob tišine, koja itekako brine!

A sve ovo mirno promatra vajni politički establišment koji kao brine o našoj kulturi?!?

Promjene su, dakle, neminovne. I to u svim teatarskim kućama.

A riba nikada niti je smrdila niti smrdi od repa. Vođstva teatara spavaju dubokim ljetnjim snom.

Tko će onda brinuti o programu i gledateljima?

Žalosno i tužno ljeto ide svomu kraju. Ne ide – galopira!