ENG
Tin Ujević
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Augustin Tin Ujević rođen je 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Djetinjstvo je proveo u Vrgorcu, Imotskom i Makarskoj, a u Splitu je s odličnim uspjehom maturirao 1909. Iste godine Ujević se upisuje na Filozofski fakultet u Zagrebu, zatim prelazi u Beograd, a već početkom studenoga stiže u Pariz.
Uklopivši se u matoševski obojenu struju kasne hrvatske moderne, Ujević se u zajedničkoj, prekretničkoj zbirci 1914. Hrvatska mlada lirika najavljuje kao najvažniji i najcjelovitiji pjesnik između dvaju ratova. Razvojna linija njegova pjesništva teče zatim do godine 1920. kada se predstavlja zbirkom Lelek sebra.
U toj zbirci Ujević je sonetima izrazio produhovljenu ljubav idealnoj ženi, obuhvativši refleksivno začuđujuće bogat registar odnosa prema njoj – od glorifikacije do prokletstva. Šest godina poslije objavljena je Kolajna, vjerojatno najzrelija knjiga u ovom dijelu Europe. Slijede zbirke pjesama Auto na korzu, koja je izašla 1932. i Ojađeno zvono godinu dana poslije.
Završnu pjesnikovu fazu odražava zbirka Žedan kamen na studencu iz 1955. Ona pokazuje njegovo pomirenje sa svijetom i ljudima, pomalo rezignirano prihvaćanje života sa svim njegovim dobrim i lošim stranama.
Od golema broja recenzija, kritika i eseja, Ujević je sastavio dvije knjige: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, obje tiskane 1939. Važan je također kao izvrstan prevoditelj, osobito s francuskog jezika.
Ujević je bio čarobnjak hrvatskog jezika, sintetičar modernog i klasičnog u poeziji, skeptik koji je u svakoj zabludi nalazio istinu i u svakoj istini zabludu.
Umro je 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu.
Tin Ujević: Žedan kamen na studencu
I
Okviri bunara jesu čvrsti spomenici
gradića i sela na starinskom žalu,
u zdencu se riše budućnost u slici,
cura snatri svoj lik kao zgodu malu.
Zdenac, studenac ima mraz da dijeli,
ali po vrućini i zadnja kap kopni.
Pločnici su mjesta zapaljeni, vreli,
a fatamorgane javljaju se opni.
Isparena voda ima vrijednost meda,
i po znojnoj žezi prednost sladoleda.
Pomorci žeđaju za svoju žeđ, a sve muči voda.
U pržinama plaze jezik Beduini,
a ovdje bijesan pas na suncu slini:
gristi u voćku što nudi vlagu ploda?
Čudo još da raste zimzelen i trava.
Hridine su gole kosti pustog krša.
Tuđa okolini prži se agava.
Noću se ne spava, danju klone glava,
na jadnom vjetriću rublje zaleprša.
I pretili domar pod silu mrša.
Čatrnja pred crkvom suha nebu zijeva,
nedjelje cijele nije palo kiše.
Sa glinenim vrčem pomalja se djeva,
vjedro o konopcu žalosno se njiše.
A romon česama samo u snu pjeva.
II
Da su ljudi žedni, u tom ni po muke,
ali sad je bunar iscrpen i žedan.
I dok vjerni dižu k vrelom nebu ruke,
voda bi za usta bila napoj medan.
Uzalud je tući grudu gvožđem kuke,
i rabdomant gubi cijeli pothvat vrijedan.
Od žeđi već često neko pomahnita,
bijele ruke lomi u bunilu, grču,
Žedna usna svoju mjeru vode pita,
sva je nada mjesta u glinenom vrču.
A nema ni mala čaša galalita
ni staklen tanjurić gdje krletke srču.
Velika je muka za žiteljstvo suša.
Spas i blagoslov je kiša suhom kraju.
Dok je kaplja vode oslađenje duša,
škrtu vodu dijele prema vodostaju.
I s mrtvim jezikom sapinje me guša:
bez octa i vode sapa je na kraju.
Na bunar pristižu puna pora vjedra,
uže se s bunara poteže i spušta;
pa se moči jezik, čelo, ruka, njedra,
voda je za život čežnja, žudnja sušta.
I bez nje malakšu mišice i bedra,
punokrvni dan je samo tma i tušta.
III
Putnici i momčad piju vino gromko,
a voda je rijetka pričest bolesnika.
Za kuhinjsko suđe milo vrijenje zvonko,
za krštenja nužna kupelj duhovnika.
(Ti, u starom dvoru presahnula konko,
snježan rub planine u mori se slika!)
S vinom su nekada na vjernost se kleli,
s bukarom u krugu oplakali mrtve.
Sa žmulom na gozbi vijenac mladoj pleli,
s kupom osvetnici zahtijevali žrtve;
nužna mi je samo kap da me iscijeli,
grozne tropske žeđi bubnjiće mi brtve…
Jer sad zadnji s reda, kad domaći odu,
prosjak s puta za se obrok vode moli.
On crpe iz drva bogodanu vodu,
i toči je preko rana nogu golih.
(A ja, ludi žeđač u mahnitom hodu,
ubih zlog prosjaka i svu vodu prolih.)
IV
Tako ako si me pustio k oazi,
da i moje biljke šiknu žaru neba,
vrati oči k meni i pomnjivo pazi,
da li cvjetan imam temelj što mi treba.
Pamti da ja trebam svježu tekućinu.
Da i žari sunca nježne vijence kose.
Pazi da bez njege lomne biljke ginu,
da i duh mi treba sok i hladovinu:
jedan šator sjene i dvije kaplje rose.
V
O kapi vode, soče biljna dana,
o roso duše razdružene s valom,
posljednja nado žednih karavana,
kapi, bez soli rasprskane žalom,
još naći ću se u istome klupku,
s tobom, i znojnom kožom krhka tijela,
kada iz loga uniđem u kupku,
i svježe ude oživi kap vrela.
Kap s površinskom crtom baš na pupku!
Nad suhim jazom prazno vjedro visi.
Tuguje prazni krčag, puca stijena:
za dažd se mole vjernici na misi,
a cijeli krš je golet nesmiljena.
Pod krutim suncem čeliči se kamen,
od trajne žeđi bujno lišće vene,
i tako vidiš pustinju mog duha:
na bedemima vlat je strašni znamen,
suši se vlaga usred magle sjene,
ni sveta mladež nema Hipokrene,
u svijesti mojoj samo vatra kuha.
I romon krvi groznica je sluha.
Hrvatski ilustrirani list Radio Zagreb, 1941.
Autor/ica 👤tačno.net
