Teško iskustvo djetinjstva dobra inspiracija

Povezani članci

• Entiteti i njihovi blesimetri!
• Program 17. izdanja Pravo Ljudski Film Festivala
• Božica Jelušić: ODLAZAK PJESNIKA A. D.
• Izložba Maje Bajević u Oslu
• Promocija knjige Šemsudina Zlatka Serdarevića u Mostaru
• Ferić protiv Hasanbegovića stihovima Goranove »Jame«

Susreti sa našim stvaraocima: Dino Murselović, filmski režiser

Razgovarao:  Fahro KONJHODŽIĆ

            Obilježavajući dvadestu godišnjicu boravka Bosanaca i Hercegovaca ovdje u Norveškoj, moglo se kostatovati da su već stasale generacije koje će ostaviti značajan trag u društvenom i stvaralačkom životu Norveške. Jedan od takvih mladih talenata je bez sumnje i Dino Murselović, Mostarac koji je zajedno sa svim našim, nakon ratne golgote i svih strahota koje ta ogroma nesreća nosi,  našao utočište u Norveškoj. Danas, dvadeset godina kasnije Dino je postao filmski režiser, nakon što je završio filmsku akademiju u Lilehameru. O kvaliteti i talentu ovoga mladoga režisera najbolje govori činjenica da je dobio posao u uglednoj i reperezentativnoj  producentskoj filmskoj kući «4 ½» ili «Fourandahalf». A pozvali su ga da radi za njih nakon što su vidjeli njegov diplomski film «Elsker deg også», (volim i ja tebe),  koji je prikazan na festivalu kratkog filma u  Grimstadu  i na nacionalnom filmskom festivalu Norveške u Haugesundu.

            Dinina životna priča počinje  slično kao i većina naših: ratne strahote u Mostaru su osnovno obilježje njegova djetinjstva. Umjesto muzike i pjesama, zvuk djetinjstva te generacije su bile fijuci metaka i granata i snazne eksplozije, koje se nikada ne mogu zaboraviti. To su bili razlozi dolaska Dine Murselovića  i njegove familije u Norvešku!

            – Došao sam negdje devedesettreće u Norvešku iz ratom zahvaćenog  Mostara, zajedno sa majkom i sestrom. Otac mi je došao nešto kasnije, devedesetsedme  na spajanje. Odmah nas je poslalo na sjever, na kraj svijeta u okolinu Tromsa. Nakon četiri godine uspjeli smo se prebaciti na jug u Fredrikstad, gdje i danas žive moji roditelji. Ja sam upisao i završio državnu filmsku akademiju u Lillehameru  i sada radim za porducentsku kuću «Cetiriipo».

            U nastavku razgovora ispričao  je kako je dobio posao u ovoj renomiranoj flimskoj kući. Nakon što su vidjeli  njegov diplomski film «Elsker deg også» pozvan je na intervju i dobio je posao. Tako je  Dino sada dio renomiranog tima fimskih režisera  ove producenske firme.

            – Ja sam snimio diplomski film  pod nazivom «Elsker deg også» (Volim i ja tebe)  u kome igra i naš glumac, porijeklom iz Mostara,  Sergej Trifunovic. Vlasnica ove kuće je prepoznala moj potencijal i pozvala me da radim za njih.

            Dino je ovih dana, ušao u jedan  zahtjevan filmski projekat!

            – Već je prihvaćena ideja za moj novi igrani film. Trenutno radim na scenariju, ali ne bih puno govorio o tome, pošto je sve u početnoj fazi. Jedino što mogu reći je da se tiče naše dijaspore. Ali dogovorili smo se i to, da,  u međuvremenu snimim i jedan kratkometražni igrani film. To je dogvoreno zbog toga da ne bi moje resisresko  iskustvo bilo samo ono  sa akademije. Aplicirali smo u Norveškom filmskom institutu i između sedamdeset sličnih aplikacija,   naš projekat je dobio finasijsku podršku. Film se zove «Aurora borealis»  ili polarna svjetlost! To je jedna priča koju sam ja na neki način doživio. Dakle filmski scenario se bazira na istinitim događajima. U centru pažnje je moj dožviljaj dolaska i boravka na sjeveru, a osnov priče je pokušaj da stupim u kontakt sa ocem preko crvenog krsta, koji je tada ostao u Mostaru. To je priča o dječaku od desetak, jedanest godina koji je «bačen» na kranji sjever , ono kako naši kažu «ispod šarafa». Tu  je i moja fascinacija pojavom polarne svjetlosti, za koju ja tada nisam znao niti šta je to niti da postoji…Ugalvnom radi se o dirljivoj i tragikomičnoj priči, pa se nadam da će taj film naši rado pogledati i možda se prepoznati.

            Uglavnom mogu reći da je film u završnoj fazi priprema. Ja sam zbog toga filma boravio nekoliko puta u BiH i Mostaru, tražeći glavne glumce. Glumačku ekipu sam već našao, ali nisam  našao glumca dječaka od sedam do deset godina, koji bi mogao iznjeti tu glavnu ulogu u filmu!  Ostale glumce sam već odredio: majku će igrati poznata sarajevska glumica Sadžida Šetić iz Sarajeva,  koja ima veliko pozorišno i filmsko iskustvo – radila je sa poznatim režiserima Aidom Begić i Ahmedom Imamovićem. Igrat će i Zlatko Burić, glumac našeg porijekla koji živi i radi u Danskoj, gdje je renomirano glumačko ime, radeći sa njhovim najpoznatijim režiserima i fimovima. On će glumiti prevodioca, koji je lik iz filma i on čak i fizički liči na njega. Sestru će glumiti, Sara Vejzović, curica iz Mostara, s Tekije. Ona ima deset godina i nevjerovatan talenat! To su uglavnom uloge, sve je već dogovoreno, svi su prihvatili angažman, jedino smo još uvijek u potrazi za glavnim glumcem dječakom. Ovim putem bi pozvao sve roditelje  koji imaju takvu djecu da ih  prijave  na audicje koje ćemo uskoro organizovati u Skandinaviji. Uslov je da su porijeklom iz BiH ili sa našeg područja i da govore naš jezik!

            – Da li ovaj tvoj kratkometražni igrani film ima neku vezu  sa tim dugometražnim za koji pišeš secnario?

            – Nema neku direktnu vezu, ali je tematika slična. Tematika se također odnosi na život naših ljudi u dijaspori.  Mogu samo reći da će se radnja odvijati u današnjici!

            – Kakav je inače odnos  prema minoritetima u Norveškoj filmskoj industriji? Neki su filmovi sa tom tematikom postigli značjan uspjeh.

            – Veoma je teško dobiti sredstva za realizaciju takvog jednog filma. Za to se trebaju ispuniti određeni uslovi, a jedan od najvažnijih jeste da se  u takav filmski projekat na neki način uklope i Norvežani,  sa svojim glumcima i jezikom, a da tema istovremeno bude povezana sa životom grupa koji pripadaju minoritetu.  Ja sam  već imao neke razgovore oko ideje za moj prvi  dugometražni film, dobio sam pozitivne ocjene i reakcije. Ali jedan od uslova je i da snimim ovaj kratkometražni film!  I ovaj kratki igrani film je na neki način izazov  za mene kao režisera  koji počnje svoju karijeru. Samim tim što su  već odobrena sredstva za snimanje ovoga filma, pokazuje se da je  tema prihvatljiva i da ima svoj filmski potencijal. Uspio sam okupiti potencijalno dobru ekipu, snimanje će, vjerovatno, početi  u februaru na sjeveru, ali ja se nadam da ću uspjeti napraviti dobar film.

            – Filmska režija i inače bavljenje fimom je veoma zahtjevan posao. Kako si uopšte došao na ideju da uđeš u ovu branšu?

            –  Mogu reći da sam oduvijek bio kreativan. Često sam crtao. Tada sam čitao one naše crtane romane, koje su čitali i svi ostali. Od  Zagora do  Teksa,  Dilan Doga i slično. U ratu, kao i svako dijete sam bio u skloništu. Ja nisma mogao da vidim ta zbivanja u  svijetu koji je bio van četiri zida moga skolništa, osim kad bi  povremeno izišao, kad je bilo moguće i nije bilo granatiranja. Ja sam tako, boraveći između četiri zida, zamišlajo šta se  događa vani i to prenosio na papir. Ja sam crtao ta moja zamišljanja zbivanja između četiri zida. Tako, kada bi to danas neko mogao vidjeti,  bila bi zaniljiva ratna kronika.

            – Da li je nešto  od toga sačuvano?

            – Moja majka je uspiela sačuvati dio tih crteža. Interesantno  je da ih ona drži uvijek u koferu. Kada sam je pitao zašto, ona mi je rekla da joj je to ostalo iz rata. Uvijek se moralo biti spremno za bijeg! Među tim slikama – crtežima ima i jedna posebno zanimljiva: riječ je o slici kuće koja gori, ali kuća je na točkovima! Danas kada to gledam, fascinira me moje razmišljanje kao desetogodišnjeg dječaka koji je uvijek sprema na neki odlazak, bijeg. Ti moji crteži su u stvari, na neki način,  jedan film. Jer kada sada  radim knjigu snimanja, u njoj svoje mjesto imaju upravo crteži kao osnov scena.  Sve to moje iskustvo je na neki način doprinjelo da se opredijelim za filmsku akademiju i da je uspješno završim.