ENG
Rediteljica Ines Tanović krajem marta završila je rad na svom drugom dugometražnom filmu koji nosi naziv Sin, a pripast će joj ta čast da prikaže film premijerno na otvaranju 25. Sarajevo Film Festivala.
Tanović govori o nastanku filma Sin, karijeri i stanju u bh. kinematografiji.
- Zašto ste odlučili da premijeru svog drugog dugometražnog filma Sin, koji je ujedno i film otvaranja, upriličite na 25. Sarajevo Film Festivalu?
– Ovo je duboko intimna priča o porodici koja prolazi probleme odrastanja dva tinejdžera, ali u isto vrijeme je vrlo važno da oni žive baš u Sarajevu. Sarajevo je za mene još jedan lik u ovom filmu. Svaku scenu, svaki kadar sam režirala tako da se vidi i osjeti ono što ja vidim kao moje Sarajevo. Zbog toga mi je idealno bilo da se film prvi put prikaže baš na Sarajevo Film Festivalu, u gradu gdje je film nastao i koji je na neki način odredio likove da budu takvi kakvi jesu.
- Prije četiri godine debitovali ste sa dugometražnim igranim prvijencem Naša svakodnevna priča upravo na 21. SFF-u. Koliko se razlikuje, žanrovski i tematski, Vaš debitantski film od drugog naslova?
– U suštini, radi se o svojevrsnom i stilskom i tematskom nastavku Naše svakodnevne priče. Moja prva priča iz ovog niza o sarajevskoj porodici je kratki film unutar omnibusa Neke druge priče koji je premijeru imao 2010. godine i dio je zajedničkog filma pet rediteljica oko teme života u pet postratnih zemalja bivše Jugoslavije. Tada sam se opredijelila da postratnu situaciju u BiH prikažem kroz jednu građansku porodicu koja se nosi sa izbjeglištvom u vlastitom gradu, gdje se glavni lik suočava sa činjenicom da ga djevojka, holandska zaposlenica neke međunarodne humanitarne organizacije ostavlja iako je trudna jer ganja neku novu misiju u nekoj novoj ratnoj zoni. Kroz taj kratki film od 20 minuta sam “načela” problematiku generacije koja je formirana u ratu i koja se suočava sa životom poslije završetka rata.
U Našoj svakodnevnoj priči se taj lik razvija u ratnog veterana, 40-tih godina, rastavljenog, razočaranog u ratne ideale, koji i dalje živi sa roditeljima, u stalnom sukobu sa svojim ocem i u potrazi za ljubavlju. Taj lik je predstavnik generacije koja je prestara da ode iz zemlje u potrazi za boljim životom, a premlada da se preda.
U novom filmu Sin, ta generacija je dobila svoju vlastitu djecu i pokušavaju je odgajati u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini sa svim onim problemima sa kojima se naša zemlja bori – propadanje firmi, droga i oružje na ulicama, lažne vrijednosti u prvom planu. Uz sve to ta porodica nije mogla da dobije dijete pa su usvojili dječaka, a nakon toga dobili i svog biološkog sina. Tenzije kroz koje prolazi ta porodica su okosnica novog filma.
- Vama je pošlo za rukom da skoro odmah, ako uzmemo u obzir na sve moguće pripreme, nakon prvijenca krenete realizovati drugi film. Koliko dugo ste uopšte pisali scenarij, te koliko je trajao proces pretprodukcije, produkcije i postprodukcije, tj. koliko dugo je nastajao film Sin?
– Dok sam završavala Našu svakodnevnu priču, već sam pripremala novi scenarij za film Sin. Tako se poklopilo da sam 2015. godine na Sarajevo Film Festivalu imala premijeru Naše svakodnevne priče i predstavljanje novog projekta na CineLinku. Tako je bilo i 2010. godine kad smo imali projekciju omnibusa Neke druge priče na SFF-u, te godine sam predstavljala na CineLinku i scenarij Naše svakodnevne priče i dobila nagradu ARTE za najbolji projekt. I sada imam spreman novi scenarij za idući igrani film. Gdje god se okrenem vidim moguće filmske priče i zapisujem moguće sinopsise.
Na scenariju za film Sin sam radila sve do početka snimanja. Napisala sam 13 verzija i taj me proces izuzetno iscrpio. Ali kad sam ušla u snimanje krajem septembra 2018. bila sam apsolutno spremna i znala sam tačno šta hoću. Samo tako sam mogla snimiti film za samo 22 dana snimanja, a koji bi realno zahtijevao najmanje 30 – 35 dana. U ovom filmu smo imali rad sa djecom, naturščicima, vožnje autom, biciklom, žičarom, scene sa psom… Sve organizaciono zahtjevno. Ali uz dobru pripremu se moglo i uz minimalan budžet snimiti, montirati u vrlo kratkom roku i završiti obradu slike i tona do kraja januara. Tako da smo gotov film dobili početkom marta 2019. godine.
- U filmu Sin ponovno sarađujete sa glumcima Uliksom Fehmiju, Izudinom Bajrovićem, Jasnom Ornelom Berry, Majom Izetbegović i Emirom Hadžihafizbegovićem. Kada ste pisali scenarij da li ste imali njih u vidu za uloge ili ste išli standardnom selekcijom – audicijom?
– Već sam spomenula da sam i ovaj scenarij pisala kao neki nastavak prethodnih priča tako da sam kao logičan slijed vidjela angažman istih glumaca. Volim da istražujem u radu sa glumcima i da ih stavljam u uloge koje nisu do tada uobičajeno igrali. Tako da sam presretna da sam uspjela da sarađujem sa tako velikim umjetnicima kao što su Uliks, Emir, Jasna, Maja, Ermin, Izo, Atko… Ovaj put su im se pridružili i Snežana Bogdanović i Dino Bajrović kao i niz fantastičnih studenata sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu – Lidija Kordić, Kemal Rizvanović, Lazar Dragojević, Enes Kozličić, Lejla Pajić kao i naš Hamza Ajdinović kome je ovo prva uloga na filmu.
- Filmsku ekipu filma Sin ipak predvode dvojica mladih glumaca: Dino Bajrović i Hamza Ajdinović. Sudeći prema traileru dvojac je energičan i posjeduje potrebnu harizmu. Kakao je uopšte bilo sarađivati sa takvim mladim glumcima?
– Izuzetno sam sretna što sam putem kastinga došla i do Dine i do Hamze. Cijelo prošlo ljeto smo radili audicije sa mladim glumcima i dječacima do 14 godina. Moram priznati da sam imala najveću tremu baš oko izbora ta dva glumca jer se radi o glavnim ulogama. Međutim, kada sam prvi put vidjela Dinu u jednom studentskom filmu i Hamzu među ostalom djecom, odlučila sam se da su oni ta moja dva sina. Radili smo mi na ulogama više mjeseci i tek pred kraj sam im javila da sam se odlučila za njih iako sam ja puno ranije već bila sigurna u izbor. U toku snimanja sam imala sjajno iskustvo rada i sa Dinom i sa Hamzom. Imali smo potpuno međusobno povjerenje i dobila sam od njih svu emociju koju sam trebala kako bi njihove uloge bile upravo onakve kakve sam zamislila.
- Šta želite da poručite publici i gledateljstvu sa filmom Sin?
– Ne mislim da trebam išta da poručujem filmom. Ovo je moje viđenje situacije u našoj zemlji danas kad je u pitanju i problematika odgoja djece, ekonomske prilike, porodični odnosi, razni uticaji pogrešnih vrijednosti. Kroz ovu priču provejava više raznih slojeva koje će publika prepoznati.
- Sin je koprodukcija nekoliko zemalja: Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Rumunije, između ostalih. Da bi nastao, film treba da ima producente iz više država. Ali, da li je to baš toliko neophodno?
– To je neophodno iz dva razloga. Prvi je da mi u BiH dobijamo minimalne iznose za produkciju filmova tako da sa sredstvima koje dobijemo ne možemo ni da skupimo ekipu a kamoli da finansiramo snimanje i postprodukciju. Drugi razlog je da je izuzetno važno svoj scenarij prijavljivati na markete i na inozemne fondove za razvoj i produkciju. Ulaskom drugih partnera u film projekat ne dobija samo neophodna sredstva već dobija i neku novu vizuru, vaš projekat prestaje da bude lokalan, prestaje da bude samo jedna mala uska priča iz BiH. Da bi vam se bilo kakav partner priključio vaš projekat mora da ima i neki univerzalni kvalitet, a film to svakako treba da ima jer ga ne pravimo samo za sebe i za svoj uski krug prijatelja.
- Bh. kinematografija umnogome zavisi upravo od koprodukcija. S tim u vidu, kakva je budućnost bh. kinematografije?
– Budućnost bh. kinematografije je i do sada bila na samim filmskim autorima, na njihovom neodustajanju i tvrdoglavom načinu traženja prilika da snime film. Nažalost, i pored ogromnih uspjeha koje bh. kinematografija postiže u svijetu, lokalni političari koji odlučuju o čitavoj jednoj industrijskoj grani, a kinematografija jeste i to, štede na svemu što je umjetnost, kultura, duhovna nadogradnja. Sav politički aparat je svrha sam sebi i enormni budžeti se troše na održavanje istog. Tu mjesta nema ni za koga, pa ni za kinematografiju koju pogrešno nekad gledaju kao umjetnost koja troši ogromna sredstva.
Tačno je da se ogromni budžeti ulažu u film ali se s druge strane više sredstava vraća u budžet kroz rad članova ekipe, kroz najam objekata, kroz kupovinu kostima, nabavku scenografije, plaćanje poreza. To samo kad je u pitanju domaći film, a kada se radi o tzv. servisima gdje strane ekipe dolaze da snimaju visokobudžetne projekte, tada su vraćanja u budžet ogromna. Ali da bi se to kod nas i dešavalo, prvo se moraju donijeti promjene u zakonu da se stranim producentskim kompanijama omogući povrat poreza kako bi im se uopšte isplatilo doći u BiH da snimaju. Takve odredbe imaju sve zemlje u regionu i zato strane ekipe dolaze da snimaju kod njih, a ne u BiH jer im se ne isplati. Time mi kao struka gubimo ne samo zaradu, već mogućnost da naši profesionalci rade, održavaju svoja znanje u raznim segmentima, kao i da uče nove tehnike. Da ne govorim da se ovakvim ignorantskim odnosom prema čitavoj jednoj branši onemogućava mladim ljudima da stiču iskustva i uče od internacionalnih stručnjaka.
Neka se zanimanja ne mogu učiti u školi ni na fakultetu. To su specifična zanimanja koja se mogu samo naučiti kroz rad u ekipi, kroz volontiranje i asistiranje. To nažalost dovodi do toga da mi gubimo zanimanja iz godine u godinu jer nemamo kontinuiranu produkciju. Sa jednim do dva igrana filma godišnje ta zanimanja ne mogu da opstanu.
- Nakon 25. Sarajevo Film Festivala očekuje Vas dalja promocija filma Sin. Još je rano govoriti o drugim filmskim festivalima, ali da li okvirno znate kakav će biti dalji ‘život’ filma?
– Prvo čekamo premijeru na Sarajevo Film Festivalu. Kad to prođe onda možemo razmišljati šta i kako dalje. Naravno da se nadamo da će film imati dobar prijem i da će biti pozvan na različite festivale kako je bio pozvan i film Naša svakodnevna priča. Znam samo da ćemo prikazati film u kinima odmah nakon Festivala dok je publika još zainteresovana da ga vidi. Sina je otkupio HBO tako da će kad prođe kino-distribucija biti prikazan i na HBO platformi ali to je tek za otprilike godinu dana.
- Da li očekujete neku od nagrada na Sarajevo Film Festivalu?
– Za mene je sama selekcija u Takmičarski program SFF-a, da ne govorim o činjenici da i otvaramo Festival, već znak da smo uradili nešto kvalitetno i samim tim na najbolji način najavljuje naš film.
