TAMO NA BALKANU

Autor/ica 👤Suzana Sekulović Kadirić 13.2.2019. u 16:39

Povezani članci

TAMO NA BALKANU

Unuka sam Miljanova. Iz plemena Bratonožići. Korjeni su mi tamo gdje gorštaci nestaju u sumaglici velegrada ostavljajući iza sebe svoja porodična imanja i kuće koje se vremenom pretvaraju u ruševine i odlazeći u nadi da će negdje drugdje biti bolje. U novi život sa sobom nose i svoje tuge, snove, sjete, ali i želju za povratkom. Odlaze tamo gdje ceste nisu tako trošne i vijugave i gdje monasi ostaju duže no do li do polusagrađene utvrde ispred seoske crkve, bježeći glavom bez obzira i zaboravljajući na sveti zavijet koji su jednom dali. Na spomeniku koji se uzdiže po vrh Glavice svaki put ugledam prezimena mojih predaka, ratnika, koji su učestvovali u različitim bitkama. Bitka na Fundini, boj na Novčiće, Balkanski ratovi, pa potim Prvi, a onda i Drugi svjetski rat. Ima li kraja svim našim ratovima? A i kad prestanu, mi se međusobno poprijeko gledamo uvijek željni novih sukoba, zanemarujući činjenicu da svijet ide dalje, a mi vazda kaskamo za njim. Uklesana slova na spomeniku već polako blijede, dok neki drugi ljudi pišu jednu sasvim novu istoriju i uklesuju druga imena na neke druge spomenike. Škola je već odavno zatvorena, a smijeh djece je potpuno zamro. Ono što nestaje, što se zatire, uvijek se vremenom pretvara u nešto što nikad nije ni postojalo. Ljudski mozak je sklon zaboravljanju, a ne pamćenju, zato nam kolektivna svijest i jeste kratka.

Prešla sam rukom preko isklesanih imena i sa čuđenjem konstatovala da sam poput mojih predaka i sama ratnik. Borac sam. Ovaj put, u ovom vijeku – borac za ljudska prava, gdje nacionalizam i fašizam ne nalaze svoje mjesto u mom srcu. Osmijehnula sam se, okrečući se prema Prokletijama i silazeći do izvora zvani Leskovac, jer slova je lako izbrisati, ali geneza ostaje duboko ukorjenjena u svakom od nas.

Kao borac preživjeh i krvavi pir u Bosni, jer unuka sam i Nusretova. Iz vezirske familije. Tamo gdje pitomi brežuljci izranjaju iz tek rastjerane magle, a miris behara s proljeća počinje da golica nozdrve. Tamo gdje se ime i politička korektnost računaju kao legitimni i ozakonjeni dio uspjeha. Tamo gdje ljudi još uvijek traže kosti svojih nestalih. Tamo gdje žene nose breme patrijarhata, tuge i nesreće koja im je nepravedno nanešena, a iza spuštenih trepavica skrivaju bol koja im razarara utrobu. Ipak se osmjehuju slučajnom gostu, namjerniku, baš kao što to čine i u Crnoj Gori. I jedino, još samo one, imaju nešto zajedničko. Te žene koje vam na svoj topao, nesebičan način požele dobrodošlicu i uvijek nađu nešto čime će vas ugostiti, pa makar one same i nemale ništa. Nikad vam se neće požaliti, a dočekaće vas smjerno, onako od srca, kao što je i moja baba Vasa, pored svega proživljenog, uvijek kad bi neko navratio, znala reći: ”Ko mi doša, dobro doša!” ili kao što je moja majka Devleta uvijek govorila; ”Gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna.”

A jesmo li ipak svi zajedno pobjesnili zadnjih decenija, gubeći iz vida da znanje koje danas posjedujemo u odsustvu empatije ne predstavlja baš ništa i ničega nije vrijedno? Nije li nam još Martin Buber na internacionalnoj konferenciji u Firenci, prije nego li je izazvao ovacije publike svojim riječima, rekao: ” U početku su sloboda, jednakost i bratstvo hodali zajedno, ruku pod ruku. Zatim su se njihovi putevi odvojili. Sloboda se okrenula zapadu, ali je na putu promijenila svoju prirodu. Jednakost se okrenula na istok, ali se takođe promijenila tokom svog putovanja. Jedino se o bratstvu ništa nije znalo i niko nije znao šta mu se desilo. Izgledalo je potpuno izgubljeno negdje u bespuću. Sada bi se sloboda i ravnopravnost željeli ponovo ujediniti i postati ono što su nekad davno bili na samom početku. Ali to im je potpuno nemoguće učiniti sve dok im ne pomognemo da pronađu izgubljeno bratstvo.”

Mene, kao ni Vas, nisu pitali ni gdje želim da budem rođena, ni koga želim da izaberem za roditelje. Dato mi je sve to onako kako je valjda i trebalo da se da i kako je život to odredio. Ni manje, ni više.

I zašto sad mješam Crnu Goru i Bosnu? Pa, upravo zato što smo svi na gubitku. I zato što me je splet životnih okolnosti naučio da prepoznam čovjeka, matematika me naučila da se množenjem dobija, a dijeljenjem gubi, dok mi je istorija dala saznanje o zajedničkim brigama, ali i uspjesima. Ili što bi Rambo Amadeus rekao: ”Malo mi. Malo mi Crna Gora. I Bosna. I Srbija. I Hrvatska. I Makedonija. I Slovenija. Ja hoću sve.”

I kako sad da vam ispričam ovo? Kako da vam objasnim da jedna zora, iznad bilo kojeg balkanskog grada nosi sa sobom bolna saznanja? Kako da se nadam da će neko uopšte razumjeti moj postupak, jer tu zoru do koje mi je bilo stalo, dočekah potpuno sama gledajući kako se gradovi izdižu i rađaju iz proljetne magle koja je prekrivala vlažnu, proljetnu zemlju?

Ipak, pokušaću vam objasniti.

O političkoj sceni u balkanskim, neobjašnjivim zemljama, gdje logika ne navraća često, već sve znam, kao i o ljudima koji iz nje ponikoše.

Ubjeđuju me neprestalno da nemam pojma kako je i mada sam stalno prisutna na tom prostoru, ipak me posmatraju i doživljavaju kao dijasporu, a ja im i to zadovoljstvo prepuštam i ne ubjeđujem ih u suprotno. Ponekad tuđe riječi o vama više govore o načinu razmišljanja onoga ko ih kazuje, nego o vama samima. Treba ljudima dozvoliti da se iskažu. Svašta se tu nauči. A meni je uvijek interesantno dok slušam šta se govori o raznim grupama u koje se podijelišmo, lično ne pripadajući ni jednoj, pa tako ni ne osjetivši to kao kritiku u vremenu gdje svi misle da grade mostove dok prelaze preko trošnih ćuprija koje se u svakom momentu mogu srušiti, a ipak to ne primjećuju. Slušam već danima šta mi govore. Slušam na svim jezicima – crnogorskom, bosanskom, srpskom, hrvatskom, ali ne čujem ni na jednom od tih jezika riječ “izvini.” Čudno kako je riječ, koju su me roditelji naučili još u djetinjstvu, isparila bez traga. Ili sam je ja samo sanjala kao što sanjam ono što smo nakad bili?

Balkan je vrlo dinamičan, živi se brzo, pa tako stigoše u zadnje tri sedmice i da mi tri puta prijete, tek da ne gubimo vrijeme. Prijetnje su uvijek tu zbog tekstova i izjava koje pišem, kao i zbog dobrotvornog rada na terenu u korist veće zajednice, a za dobrobit svih sem političkih elita na ovim prostorima. Ali, najviše ih upućuju zbog mog stava koji se nije promjenio svih ovih godina, a odnosi se na mračnu prošlost, ali i te kako i sadašnjost našeg druištva. Međutim, uvijek su te anonimne poruke i prijetnje sirove, primitivne i smiješne na kraju, jer se danas svaka anonimna poruka može profilirati, a mrzitelji svega što narušava njihovu sigurnost, zbog svog neobrazovanja još nisu to shvatili. Nauka i obrazovanje su moć, i te kako!

Dijeljenje, prebrojavanje, nepravde, lažna i olako data obećanja već su postala sastavni dio života na našem podneblju, tako da više niko ne zna gdje počinje istina i razum, a gdje završava nesreća koju nose na ramenima stanovnici brdovitih zemalja.

Kako bilo da bilo, dugosežne posljedice nacionalizma, fašizma, sile i gluposti ostavile su svoje duboke tragove, čak i na onima za koje se čovjek nadao da su sačuvali u sebi hrabrost da istraju. Cilj je postignut, a 25 godina je cijeli jedan život. Balkan konstantno projecira međusobne strahove, iskustva i nade u bolje sutra. Šta je racionalno, a šta iracionalno, već odavno ne igra ulogu, niti vam neko može dati tačan odgovor na to pitanje, jer poput svih granica i ova je pomjerena, pa ono što vam naveče obećaju, ujutro više ne važi. Gdje će se čovjek zadesiti sljedeći dan, zagonetka je koju niko ne može riješiti. Bliskost i razumjevanje treba odmah u startu prekrižiti, jer svako ima neku nedaću na plećima i niko nema vremena za vas. Kafa se, naravno, da uvijek popiti i tu je klijentela raznovrsna.

Meni je, eto, u svemu tome trebala jedna zora. I distanca. Trebala mi je zora da u tišini osjetim puls zemlje koju volim, zemlje kojoj pripadam i koju osjećam duboko u sebi.

Popela sam se prije svanuća, dok su svi još spavali, na brdo iznad napaćene zemlje da bih iz daljine mogla posmatrati ono što se odvijalo pred mojim očima. Preda mnom je spavo moj rodni grad.

Znam da je teško razumjeti, ali je upravo tako. Gledala sam kako izranja iz magle, milovala travke koje podrhtavaju ispod jutarnje rose, slušala cvrkut ptica i vidjela prva svjetla koja se pale u kućama ispred mene. Dva puta sam škljocnula kamerom, ne više, jer su mi se slike učinile tamne. Ponovo sam ih maloprije pogledala i nisam se mogla oteti osjećaju da izgledaju kao retuširane, a u stvari nisu. Takve su, kakve su. A možda su baš one odraz stvarnosti kod nas i možda su mi baš one trebale da bi mi ukazale na svakodnevnicu koja lebdi nad Balkanom.

A u daljini, na još ogoljelom stablu, ostalo je napušteno gnijezdo. Hoće li se ptice ikada vratiti u njega?