TAJNA RADOSTI

Povezani članci

• Stop za strane volontere koji su pomagali migrantima u BiH
• UKRADENA PUTOVANJA
• JUSUF HADŽIFEJZOVIĆ, AVANGARDNO KROZ DJELA PRIJATELJA
• ZETRA PROJEKT POZIVA GRAĐANE BALKANA DA UČESTVUJU I POŠALJU SVOJE PRIČE O YUTELOVOM KONCERTU ZA MIR U SARAJEVU
• U Haagu počeo sudski spor po tužbi 8.000 Srebreničana protiv Holandije: Nadamo se ispravljanju nepravde
• MAKRAME PO MAKARENKU

(Branislav Antov Mikulić: U srcu je bogatstvo, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.)

Ljubav je najveće, najsavršenije i jedino pravo bogatstvo: koliko god ga rasipaš, ne možeš ga potrošiti; koliko god ga daješ, vraća ti se, koliko god ga dijeliš, ono se tim više uvećava i umnožava!

Onog ko bi vam u takozvanoj životnoj realnosti pristupio s ovom i ovakvom devizom, s ovim i ovakvim sažetkom ili izrazom najdublje istine i punog, najpunijeg mogućeg smisla življenja – doživjeli biste i tretirali, u najmanju ruku, kao čudaka, kao „otkačenjaka“. Filozofija života Isusa Nazarećanina, izložena u novozavjetnim tekstovima i drugim svetim knjigama, njegov moralni, socijalni i mističko-ezoterijski nauk, ni u kom slučaju nisu nešto što bi čovjek mogao lako i jednostavno preuzeti, propagirati i prakticirati u domenu vlastitog stava, djelovanja i iskustva, koliko god nesporno bilo da je taj Isusov nauk jedan od ugaonih kamenova najmnogoljudnijih monoteističkih religija danas, kršćanstva i islama. Tu se krije, zapravo, prilično neugodan i bolan paradoks; uz otkrivanje, navještanje ili obećanje Ljubavi, bezuvjetnog i bezinteresnog davanja sebe svima oko sebe, kao najvećeg i jedinog pravog bogatstva, nužno ide i ona „tamnija strana“, onaj suprotni pol: da bi se preporodio i da bi trajno živio u Ljubavi – moraš prije toga i umrijeti, umrijeti kao Ego, kao u sebe zatvorena ljudska monada, kao nerazmrsivi koloplet osjećanja, ideja i htijenja uvezanih ličnim interesom, ambicijom, ciljem, uspjehom, ostvarenjem.

Zato ova knjiga Branislava Mikulića, koja je sva posvećena otkrivanju i spoznavanju Boga kao ljubavi ili Ljubavi kao boga, koja je sva u diskurzivno-problematskoj formi sažeti prikaz njegovog puta do tog otkrića, ne treba da se recipira, čita, doživljava i tumači samo kao „lijepo upakovana nada“ u neki puni smisao života – već se mora tretirati kao svojevrsni izazov čitaocima, kao podsticaj na duševno i duhovno preobraćenje od robovanja vlastitom Egu k slobodi sebedarivanja u Ljubavi, to jest u Bogu.

Sposobnost, moć ili sreća da se u jednoj jedinoj ideji, energiji ili „jednadžbi“ sažme odgovor na sva, ili na gotovo sva bitna pitanja što nas opsjedaju i muče kroz cijeli ljudski vijek dati su, ako su uopće ikad dostižni, uglavnom zreloj dobi. Razlog zašto je to tako nije, međutim, samo formalne prirode, nije samo u tome što su za suštinske spoznaje i samospoznaje neophodni vrijeme, iskustvo, obilje životnog sadržaja – već i u imanentno dinamičko-dijalektičkoj i intimnoj prirodi te suštinske (samo)spoznaje: Istinu, Smisao, Ispunjenje ili Boga, drugim riječima, ne može ti niko „servirati na tanjiru“, ne može ti to niko dati, nemoguće je to preuzeti ili naučiti „iz knjiga“ – to je u najdubljem smislu lično iskustvo, to je nešto što moraš postići, dosegnuti, osvojiti sam (sam od sebe i sam za sebe).

Pjesnik je ispisao stihove koji upravo to govore: „Radost je tajna, i tajna je smrt; zatrpan tajnom biti je – vrijeme!“ Vrijeme je dato čovjeku da otkriva tu tajnu, on je otkriva, uvijek i nužno, samo za sebe (i svako je mora otkriti za sebe!) – ali je, isto tako nužno, mora dijeliti s drugima i drugima. Radost je to koju kao efekat tvori i izaziva Ljubav:

„…onaj koji čeka da voljen bude, svoju sreću u ruke drugih daje. Taj može godinama, pa i cio život u čekanju provesti, a ljubavi nikada ne upoznati. Drugačije je s onim koji ljubav pruža i daruje, taj sudbinu svoju u sopstvenim rukama ima. (…) Jer, na ruci svakog koji cvijeće poklanja uvijek ostane trag mirisa…“ (str. 69.)

O smrti nam nije dato da svjedočimo, to iskustvo nije nam moguće dijeliti s drugima, ali radost, kao produkt Božanske Sile Ljubavi, koju spoznajemo ili samospoznajemo otvarajući dokraja svoje srce za sve oko sebe – tu radost, upravo kao ljubav, možemo i moramo dijeliti s drugima; radost, dakle, možemo pred drugim posvjedočiti i u drugome podstaknuti. To je nauk iznad svih drugih nauka, upravo zato što nije samo učenje, nije samo ideja: to je, prije svega, osjećanje, stanje otvorenosti srca, duše i uma, ali to je i stav, to je ponašanje, odnos ili djelovanje k drugom i prema drugom – stav, ponašanje, odnos, djelovanje s kojim postižemo istofrekventnost osjećanja, duševnosti i duhovnosti s onima oko sebe. Glagol koji najbolje obuhvata i izražava sve to je glagol davati, darivati: to nije davanje i darivanje kao udjeljivanje milostinje, kao jednokratna pomoć u nevolji – to je davanje kao darivanje sebe cijelog, bezuslovno, bezinteresno, bez određenog cilja i razloga (s postizanjem kojeg bi to davanje postalo izlišno). Jer, kad je riječ o Ljubavi, posebna je to matematika, jedna je to i jedina takva ekonomija:

„Ljubav, taj dašak božanski koji u nama prebiva, blago je golemo, a neobično. Ona je blago koje pravila trgovine ne priznaje, a ni zakone logike i algebre. Štaviše, opovrgava ih, i do apsurda dovodi. Zapamti dobro, ljubav je jedini imetak koji se ne da potrošiti, ma kako da smo s njim rasipni. Nema takvog blaga na svijetu. To je savršeno bogatstvo – jedino koje se vraća kad ga darujemo, a umnožava i povećava kad ga dijelimo.“ (str. 94.; podvukao Ž.G.)

Autentičnost i vjerodostojnost Mikulićevoj ispovijesti o vlastitom putu do ovog otkrića daje i njegova biografija – lik okorjelog ateiste i zagovornika naučno-materijalističkog pogleda na svijet, doktora ekonomskih nauka koji je gotovo cijeli radni vijek proveo kao istraživač i kao sudionik u projektima velikih evropskih i svjetskih institucija i asocijacija. On se, dakle, ne pojavljuje ni u kom slučaju kao nekakav zagovornik ili promotor bilo kojeg religijskog svjetonazora – on je slobodan i radostan čovjek koji samo svjedoči o svom preobraženju. A na nama je da se, uvijek iznova i neumorno, pitamo: jesmo li mi za iskorak u tom smjeru spremni i sposobni?