SVICI SU NAŠA BRAĆA

Povezani članci

• MAESTRO: INVENTURA
• U KOJEM MI TO STOLJEĆU ŽIVIMO?
• Oliver Frljić: Hrvatska se nikada nije detuđmanizirala
• 8. mart – kratka povijest ženskoga aktivizma
• Od prošlosti se ne može pobjeći
• Sezan, Rilke, Hajdeger

Slobodan Vukanović “Svici su naša braća“, libreto za balet

Suvremeni svestrani crnogorski književni stvaralac, prisutan u luku širokih žanrovskih opredjeljenja, od proze, preko libretistike, poezije, književnosti za djecu i mlade, antologičarskih radova, Slobodan Vukanović, nakon nedavno objavljenog antologijskog odbira literature za mlade donosi na čitateljsku trpezu novi baletni libreto Svici su naša braća, što je zapravo libretistička inačica njegove proze, kojom se vraća dukljanskim korjenima današnjeg suvremenog crnogorstva. Kako je i njegov roman, koji Duklju drži živom u našem vremenu, intrigantan u koordinatama široke orkestracije autentičnog dukljanskog življenja i ritualno-svakodnevne običajnosti, tako i libreto za balet Svici su naša braća književno artikulira zanimljivu atmosferu dukljanske poetičnosti življenja.

Vukanovićev libreto, koji očekuje skladatelja spremnog za nadahnuti uzlet nebeskom zvjezdariju nad Dukljom, ali i tvrdoćama surih realija, u kojima zrcale tradicijski oblici starocrnogorske bogate običajnosti, nosi višestruku simboličku, ali u isto vrijeme, i potpuno realnu sliku; to je literarno visokovibrantan scenarij jedne moćne baletne kaleidoskopnosti kojoj treba iznaći glazbene oblike koji suvremeni zvuk treba da izvojšti iz snažne ritualnosti dukljanske korjenike.

Pisac je ispisivao precizne scenske slike, kotveći u njihovu temeljnu sadržajnost jasne krokije velike galerije likova, što ne znači da budućim koreografima – redateljima ovoga baletno potencijalnog spektakla ne ostaje dostatnih mogućnosti da stvaralački grade vlastiti umjetnički kod, koji i ne mora tako široko i duboko (osobito u pogledu masovnih prizora) zasjecati u ovu dukljansku baladu o slobodi, ljubavi i smrti, kako je sam Vukanović podnaslovom žanrovski numerirao svoj iznimno poetični libreto.

Zanimljivo djeluju pojedine Vukanovićeve sugestije u pogledu korištenja tradicionalnih instrumenata, na primjer frule, ili pak naznake napjeva, koje zasigurno, što zbog njihove poetičnosti, što zbog duboke ukorijenjenosti u tradiciju, treba primjeniti u budućem baletnom spektaklu.

Crnogorskoj suvremenoj književnosti ovim libretom Slobodan Vukanović širi žanrovska obzorja do neslućenih tvoračkih sloboda, pozivajući skladatelje i koreografe da piju nektar tvoračke svježine i originalnosti sa istih vrela kojima se i sam nadahnjivao.

Toplo preporučujem ovaj duboko poetični i igrivo provokativan libreto za štampu, ali jednako i za baletno-kazališnu avanturu skladatelja i koreografa!