Švabo je bio Tito, a Cruijff Pitagora u kopačkama

Izdvajamo

• Danas, kada na ovim prostorima svaka šuša može imati svoju ulicu, među svim balkanskim poštanskim pretincima adresiranih fašista, domaćih kolaboracionista, sa onih malo preostalih, zaista zaslužnih, stršit će, kao i uvijek, Švabo.

Povezani članci

• Roko Markovina: MLADIMA RBiH, 01.03.2022.- u povodu Dana nezavisnosti BiH
• Bura oko ustavnih promjena u BiH: KAKO “FEDERALIZIRATI” GENOCID!?
• ZA ŽIVOT AMARA KOJI JOŠ NISMO OTPLATILI!
• Vaterpolo na novom nivou: Spektakl u Areni gledalo rekordnih 11.000 ljudi
• Sarajevski Kazani – između sjećanja, poricanja i zaborava
• SP u rukometu: Hrvatska u trileru izbacila Španiju, Slovenija rutinski savladala Katar

foto: youtube

Slučajnost je logična

U analima europskog fudbala stoji kako je u jesen 1967. godine odigrana prva utakmica između reprezentacija Kraljevine Nizozemske i SFRJ. Prijateljski meč održan na Feyenoordovom stadionu u Rotterdamu okončan je pobjedom favoriziranih Plavih. Strijelac drugog, odlučujućeg pogotka za Jugoslaviju, Ivica Osim, te će godine biti proglašen za najboljeg igrača u svojoj zemlji. Ostaje zabilježeno i kako je kao rezerva, pobjedu Jugoslavena sa klupe protivničke momčadi, pratio dvadesetogodišnji Johan Cruijff.

Osim, fudbaler Željezničara, a kasnije, između ostalih, Sedana, te Strasbourga i svoju će trenersku, još uspješniju karijeru, graditi počevši sa sarajevskim plavo-bijelim fudbalskim klubom, preko Partizana i nacionalnog tima Jugoslavije, pa Panathinaikosa, Sturma, sve do japanskog JEF Chiba-e i njihove reprezentacije.

Cruijff je igrao za Ajax, Feyenoord, Barcelonu, LA Aztecs, Washington Diplomats… Proglašen najboljim europskim igračem 20-og stoljeća i kao trener će voditi igru Ajaxa, reprezentacije Nizozemske, Katalonije, ali najjače i neizbrisivo, Barcelone. Nakon što ga je FIFA 2010. godine odlikovala Ordenom za izraziti doprinos razvoju fudbala, Udruženje sportskih tv stanica Europe proglasilo ga je najutjecajnijim čovjekom u istoriji nogometa. Da je uz Ivicu Osima stajala zemlja sa jakim PR-om i timom za brendiranje, kao što nije, u nekim od ovih kategorija našlo bi se i njegovo ime. Jer, ono što je Cruijff bio na zapadnim, to je Osim bio na jugoistočnim tribinama Europe.

I jedan i drugi imali su specifičan, vrlo sličan način promišljanja nogometa, koje je u pravilu prevazilazilo igru na 105×68 metara travnjaka. Biografije Osima i Cruijffa koji nose isto ime, jedan slaveniziranu, drugi germaniziranu varijantu, imaju toliko zajedničkih presjeka da je takvu podudarnost moguće objasniti samo čuvenim Cruijffovim retoričkim okretom: slučajnost je logična.

Ivan Ivica Osim je rođen u Hrasnom, ratne 1941. Johan Jopie Cruijff na svijet je došao šest godina kasnije u Jordanu, amsterdamskom ekvivalentu pomenutog sarajevskog radničkog naselja. Cruijffovi, kao i Osimovi, socijalno su aktivna, lijevo orijentirana porodica, koja sa malenim Jopiem seli u Betonsko naselje, židovsku četvrt, najpoznatiju po Ajaxu, njihovom fudbalskom klubu. Stadion Ajaxa je od Betondorpa udaljen otprilike koliko i Grbavica od Hrasnog.

Kvartovske ulice bile su im prvi fudbalsko-životni tereni. Ne bez ožiljaka. Švabo, nadimak je koji su djeca iz mahale dala Ivici. Varaju se oni što misle da je on došao u romantiziranoj verziji o dječaku sa plavim uvojcima i očima. Realističniju varijantu mogu predočiti samo ljudi koji su živjeli i žive na ovim prostorima. Kako li se mogao osjećati dječak kojeg krajem četrdesetih u Jugoslaviji nazovu Švabom?

‘Plakao sam danima, ali mi to ništa nije pomoglo. I dalje su me zvali Švabo’, ispričat će kasnije Osim.

To ga, međutim, nije ni obeshrabrilo, ni zaustavilo da se prijavi i bude izabran u tim Željezničara. Ostalo je istorija. Istorija u kojoj je Švabo uspio preokrenuti igru i postati Strauss sa Grbavice. Švabo, kojem kao svom najboljem aplaudiraju Jugoslaveni. Nakon njegove smrti, u jednoj od oproštajnih posveta navijača Željezničara, napisano je: Švabo je bio Tito fudbala. Od Švabe Švabe do Švabe Tita može samo neko sa odličnim driblingom. I ne samo na fudbalskom terenu.

Ni Cruijffa ulica na kojoj je satima pikao loptu, nije poštedila uvreda. Sa dvanaest godina izgubio je oca. U materijalnom i svakom drugom segmentu, to mu je, preko noći, promijenio život. Ovu traumu Johan je dugo ispoljavao pričajući na glas sa izmaštanim likom tate, zbog čega su ga djeca iz kvarta redovno ismijavala. Prestali su kada je neuhranjenog dječaka bez probnog treninga, Ajax uzeo u prvi tim. Ludak, kako su ga znali zvati, prekršten je automatski u Poslanika iz Betonskog.

Pa ipak, i Ivica i Johan uvijek će provlačiti kako je ta socijalizacija na ulici važna za odgoj djece, za osluškivanje impulsa života, te kako će elitizam (tzv. male škole sporta sa visokim članarinama) nauštrb kvalitete upropastiti sport generalno. I obojica će, do zadnjeg, isticati da strast mora biti jača od motiva kojima se djeca danas guraju u sportove.

‘Nisam nikada vidio vreću para koja je dala gol’, objašnjavat će tako Cruijff.

‘Džeko je sigurno postao uzor bosanskohercegovačkoj djeci, ali je veoma bitno da im bude uzor njegov rad, a ne novac koji je zaradio’, savjetovat će Osim.

Nizozemski Jordie i jugoslavenski Amar i Selmir

Uostalom, njihove riječi nisu bile tek puko proklamiranje imidža radi. Postojali su plaćeni treneri u Sturmu i Barçi i prije Ivice i Johana, ali niko od njih nije uspio od provincijskog kluba napraviti nacionalni sportski ponos, niti od Barcelone svjetski brend.

Igrom slučaja, obojica su bili ljudi koji su uspješno balansirali posvećenost vrhunskom sportu i porodici: Ivan, suprug Asime, otac Amara, Irme i Selmira; Johan, suprug Dannyin, otac Chantal, Susile i Jordia.

Sveti Jordi (Jure/Đorđe) katalonski je svetac zaštitnik, te je, kao osobno ime, bilo zabranjeno za vladavine Frankovih falangi. Holanđanin koji od 1973. igra za Barcelonu to jednostavno nije mogao ‘sažvakati’, pa je sinu rođenom 1974. godine dao upravo ovo katalonsko ime. Dječaka, koji je već imao pravo na dvojno državljanstvo, jednostavno je prvo upisao u amsterdamske knjige rođenih i španjolsku birokraciju doveo pred svršen čin. Tako je, od početka diktature, Cruijff postao prvi registrirani Jordie u Španjolskoj, a Johan El Flaco (Žgoljo) kako su ga od milja zvali, osvojio srca Katalonaca. Kada je iste godine petim golom zapečatio pobjedu Barcelone nad Real Madridom na Santiago Bernabéu, cijela je Katalonija skandirala njegovo ime. Novinari New York Timesa primijetit će da je Johan Cruijff za katalonski narod u 90 minuta znao uraditi više nego bilo koji političar ikada.

Amar i Selmir nisu, naravno, bila imena zabranjena u Jugoslaviji. Ali, istini za volju, u dobrom dijelu zemlje nisu ni percipirana kao uobičajena. Ivan Osim, Sarajlija štajersko-bavarskih korijena po ocu, po majci češko-poljskih, mogao je svojim sinovima dati imena koja su se uz takvo prezime nosila mnogo ležernije. Pa ipak, Ivica i Asima su za svoju djecu izabrali baš ova i tako ih, na neki način, standardizirali. Jer, ko je to više od Švabe mogao biti mjera za JUS?

Kada je devedesetih ta ista Jugoslavija nestajala u virovima krvi i kada je upravo pogrešno ime moglo biti razlog za nestanak, Ivica Osim, tada selektor Jugoslavenske fudbalske reprezentacije sazvao je presicu. Obznanivši da daje ostavku na funkciju koju je obavljao, te 1992. u sred Beograda će reći: ‘To je neka moja lična odluka, ja sad neću govoriti radi čega i objašnjavati, jer vi to vrlo dobro znate. Ali, ako ništa drugo i ono jedino što mogu učiniti za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se tamo dešava.’

Logikom slučaja, Amar i Jordie su za profesiju izabrali pozive svojih očeva. Prvo nogometaša, potom trenera. I, iako su mogli, ni Ivica, ni Johan, kao sav pametan i otmjen svijet, nisu se puno, kako bi rekli u Hercegovini, plekali u poslove svoje djece.

Kada je novinar, ne bez zločestoće, upitao Cruijffa starijeg, tada trenera bordo-plavih koji je u svom timu imao sina, šta misli o Jordiu kao igraču, ovaj mu je ni najmanje zbunjen odgovorio: ‘Jordie Cruijff je izvjestan talenat za fudbal naslijedio od svoje majke.’

Ivica Osim će na pitanje kako bi reagirao ukoliko bi Amar bio izabran za selektora reprezentacije BiH, odgovorio sasvim iskreno: ‘Ja dok ne vidim, ne nadam se ništa. Meni je i najgore, ako hoćete. I ja čekam šta će biti, šta će izabrati…A, moram da kažem, da privatno, nije mi baš drago, nadrljat će moja žena. Jer, svi kad psuju, psuju ti ženu. A i njemu će mater…Trebali ste vi sa mojom ženom intervju napraviti…’

Chupa Chups i aspirini

Bez poneke psovke iz trenerske lože ne može se zamisliti fudbal ni na jedom meridijanu ove planete.
Ni Spinoza, kako su zvali Cuijffa, ni Šef, odnosno Učitelj kakav mu je bio nadimak dok je vodio Jugoslaviju, odnosno Japance, nisu bili iznimke.

‘ ‘ti Boga, ovi k’o da u Realu igraju kako im je skup korak’, vikao je Osim igračima JEF Chibae.

‘Godverdomme’, psovao je Cruijff na nizozemskom, dok je Pepu Guardioli ispred nosa mahao lizalom sa omiljenim okusom jagode. Holanđaninu je Chupa Chups, napravljeni licenciran u katalonskoj fabrici konditorskih proizvoda, bilo zamjena za 80 cigareta koje je do tada dnevno pušio. Te 1991. godine, kada je prvi put snimljen sa lolipopom čiji je omot sa sad već prepoznatljivom rozetom dizajnirao sam Salvador Dali, prodaja ovog slatkiša se udvostručila u svijetu. Na vijest o njegovoj smrti, 2016. godine, navijači Barçe oglasili su se tako što su umjesto cvijeća i svijeća, kao posljednji pozdrav ispred kapije Camp Nou-a ostavili na hiljade lizalica.

‘Pijem čašu vode i po jedan aspirin prije svake utakmice. I ponekad pomislim kako najradije ne bih ni izlazio na teren’, priznat će jednom prilikom novinarima tadašnji trener Sturma, čovjek koji je kao selektor Jugoslovenske reprezentacije prije utakmice razbijao maler čašicom viskija.

Kreirali su total fudbal na travnjaku i živjeli zaokružene živote van terena.

Vjere i (ne)vjerovanja

Cruijff, deklarirani ateista, često je isticao da u život poslije smrti kakvim ga opisuju u svetim knjigama ne vjeruje, a naročito ne ako taj obećani život podrazumijeva životarenje na ovom svijetu. On je besmrtnost kupio ulažući svoju energiju, talent i znanje u boljitak na ovome svijetu.

‘Nisam religiozan. U Španjolskoj sam imao priliku vidjeti 22 igrača koji se prije utakmice pomole Bogu za pobjedu i prekriže prije nego uđu na teren. Da to zaista funkcionira, onda bi svaka utakmica bila neriješena.’

foto: Ferdi Hartung via Imago

Cruijff je osim u fudbal, vjerovao u život. Život u kom svi trebaju dobiti svoju šansu da se ostvare. Čovjek koji je tečno pričao pet jezika, bio je poznat po senzibilitetu za obespravljene, za marginalizirane, kao i toleranciji za one drugačijih shvatanja, uvjerenja, vjera i nevjera…

Ivica Osim, u dirndl sakou slika i prilika štajerskog gorostasa, na trenerskoj klupi dok gunđa kao lik izašao iz neke priče Josefa Škvoreckog ili, jednostavno, Sarajlija kad duhovitom forom ”poklopi“ novinara čiju je nepripremljenost, ali i ‘nabrijanost’ na provokaciju pročitao i prije nego ga je ovaj išta pitao, bio je hodajući primjer da su različitosti itekako spojive. Imao je svoju religiju:

‘Fudbal je nešto sasvim drugačije i nije nacionalističko. I dalje vjerujem da su oni koji su vezani za fudbal, bez obzira na boju kože ili vjeru, različiti od drugih. Vjerujem da je fudbal sam po sebi mala religija.’

Onima kojima su drug(ačij)i uvijek krivi za njihove poraze, nisu ostajali dužni.

‘Štura kući! Vrati se odakle si i došao!’, vrijeđao je, nakon neke izgubljene utakmice, navijač Sturma Osima.

‘Evo, jesam’, vratio mu je rođeni Sarajlija, čija je djedovina u Rušama, šezdesetak kilometara udaljenim od Graza.

Nije baš u skladu sa njihovim životnim postulatima raspredati pretjerano na ovu temu, ali ostaje činjenica da je Ivica Osim nakon što je u sporu sa Hannesom Kartingom, tadašnjim predsjednikom Sturma, dobio odštetu za pretrpljenu verbalnu uvredu, šestoznamenkastu brojku eura samo proslijedio na račune onih kojima je to u tom trenutku bilo potrebno. Isto je učinio i sa novčanim dijelom nagrade Josef Krainer.

Čovjek kojeg su sami Holanđani prozvali ekonomskim vukom (takve tipove Belgijanci jednostavno zovu Holanđanima), a koji, kao ni Osim, nikada o takvim stvarima nije pričao javno, iznenadio je mnoge kada je nizozemska štampa otkrila da je glavninu novca svog prvog profesionalnog transfera donirao bolnici u kojoj se liječio njegov otac.

Nisu sebe stavljali ispred drugih ljudi, iako su mogli. Ali, nisu se dali ni gurati po strani.

Adidas sa dvije crte

Početkom proljetne sezone 1970., Cruijff, koji je inače nosio 9-ku, bio je povrijeđen i odsustvovao nekoliko utakmica, pa su u Ajaxu dres sa njegovim brojem dali drugom igraču. Vratio se na važan meč protiv eindhovenskog PSVa. U svlačionici je shvatio da je majica sa brojem 9 prljava, te iz korpe uzeo prvu čistu. U igru je ušao sa brojem 14 na leđima i dao pobjednički gol. Bio je to početak uvođenja fudbalskih dresova sa brojevima iznad jedanaest. Sa 14-icom je igrao i za nizozemsku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu 1974.

Njegova saradnja s Pumom nikom u tom dijelu Europe nije bila nepoznata. Sa ovim brendom je osim sponzorskog, imao i zastupnički ugovor za zemlje Beneluxa. Menadžment nizozemskog tima, ne razmišljajući o pojedinačnim ugovorima igrača, potpisao je sponzorski ugovor sa Adidasom. Što iz želje da ostane lojalan Pumi, što iz inata, Johan je, rizikujući izbacivanje iz tima, odbio da reklamira, tj. nosi narandžasti dres sa prepoznatljive tri pruge. Luksuz da svoju ekipu na takmičenje pošalju bez najboljeg igrača u upravi Lavova nisu mogli dopustiti, pa je napravljen kompromis: bilo je to prvo svjetsko prvenstvo gdje su gledaoci mogli vidjeti deset igrača obučenih u narandžaste majice i šorceve sa trolistom i tri linije. Jedanaesti, onaj sa brojem 14, nosio je dres istih boja, ali sa linijom manje.

Bez linija, Athletin bijeli dres a grbom nosio je Pele na prijateljskoj utakmici Santosa i Željezničara, gdje je svoje učešće uslovio pojavljivanjem Ivice Osima na Grbavici. Ranije povrijeđen, Osim je igrao pod blokadama. Željeli su ga mnogi, ali Pele je nakon meča koji je završio neriješeno, svoj triko poklonio Ivici.

Osimizmi i Cruijffzmi

Iako je njihovo djelovanje uvijek bilo fokusirano na nogometni teren, rezultati su imali mnogo veći odjek i šire horizonte. Naprosto, takva su im bila i promišljanja života. Nije stoga čudno što su njihove izjave i anegdote vezane za fudbal, mnogi tumačili kao životne pouke. Riječi Osimove ukoričena su Ivičina promišljanja, tiskana u Japanu i prodana u stotinama hiljada primjeraka. Pitagora u kopačkama i Cruijffizmi dvije su knjige aforizama koje su također bestseleri. Teško je izdvojiti najefektnije, ovo su samo neke od njih:

Cruijffizmi:

– Fudbal je igra grešaka. Onaj ko ih napravi manje, taj je pobjednik.
– Svaki nedostatak ima svoju prednost.
– Iskustvo. Ili ga imaš ili ga nemaš.
– Niste me razumjeli? Da sam htio da shvatite, ja bih objasnio jasnije.
– Volim raditi sve dok radim ono što volim.
– Ja sam bivši fudbaler, bivši trener, bivši tehnički direktor, bivši menadžer, bivši počasni predsjednik. Baš dobra lista da potvrdi kako svemu dođe kraj.

Osimizmi:

– Kad već šutaš pobrini se da pogodiš tamo gdje treba. Ne možeš šutati pravo.
– Sukob različitih kultura? Obično se kulture ne bore. Zato i jesu kulture. Jer one ne ratuju.
– Novac ne može kupiti iskustvo ili tradiciju. Novac može kupiti Manchester United, ali to više neće biti Manchester United ako se donese u Japan. Novac može kupiti ime, ali novac ne može kupiti misli i energiju ljudi koji su bili na tom mjestu. Isto vrijedi i za život. Ne možete kupiti tuđe iskustvo.
– Otiš’o u reprezentaciju i sad samo petom igra. I još priča…
– Fudbal je i dalje igra, iako to mnogi zaboravljaju. Jer, raditi možete i u rudniku.

Svoji, dakle, naši

‘Naš Ivica’ reći će u Grazu, ‘naš učitelj’ kazat će u Japanu, ‘naš trener’ sjetit će se u Partizanu, kao sto će u Barceloni, Tel Avivu ili Belgiji to reći za Cruijffa. Ali ni Ivica, ni Johan ne bi mogli biti istovremeno toliko bosanski i japanski (sve sa Austrijom u sredini), nizozemski i španjolski da nisu, prije svega, bili svoji. Nikad šetebadijere, što je, možda, razlog više zbog kog su ih voljeli i danas čuvaju uspomenu na njih ljudi ispod različitih zastava. Bili su vjerni svojim principima, svojim životnim načelima, svojim porodicama i fudbalu.

Johan Cruijff umro je 2016. godine, tamo gdje je i želio, u Barceloni. Katalonci, sa kojima je Johan imao relaciju istinskog uzajamnog poštovanja i naklonosti, njegovim su imenom nazvali novi Bacelonin stadion za treninge, te preimenovali ulice oko Nou Campa. Kako je kod kuće uvijek najgore, u Amsterdamu se mnogo duže vijećalo oko odavanja počasti Johanu Cruijffu. Feyenoord je bio pred usvajanjem odluke da stadion, onaj na kojem je Ivica Osim dao pobjednički gol za Jugoslaviju, nazovu po svom bivšem igraču, kada su u Ajaxu ipak shvatili da je Cruijjff međunarodni brend veći od njih samih i trezveno holandski svoj stadion – arenu, kao i trg ispred, nazvali po Johanu.

Amsterdam danas ima i Cruijffov most. Postoji čak i katolička crkva Johana Cruijffa. U njoj se nedjeljom okupljaju španjolski doseljenici, sa nešto drugačijim vjerskim ubjeđenjima. Jedni vjeruju u Barcelonu, drugi u Real Madrid, pa tu dolaze da gledaju tekme zajedno i prepričavaju anegdote ova dva tima. I njima, kao i svim ostalim ljubiteljima fudbala ostaje samo da zamišljaju kakvi bi to derbiji Barçe i Reala bili da je Osim onomad prihvatio ponudu i trenirao španjolski kraljevski klub.

Čovjek kom su se klanjali u Japanu, Bosanac superioran u djelima, a skroman i pristojan u ophođenju sa ljudima, kako ga opisuje štajerska štampa, u svakom svom profesionalnom uspjehu, u svakom svom javnom nastupu, pak, nikada nije izostavljao pomenuti fudbalski klub sa kojim je neraskidivo vezan:

‘Željo je religija i život. Nije to samo fudbal, već stil življenja i ponašanja. Za mene je to sjesti na most na Malti i popričati o svemu, pa otići na piće. Željo je oduvijek važio za nešto što povezuje divne ljude koji pomažu jedni druge. A šta treba više od toga?’

U intervjuima objavljivanim na raznim svjetskim jezicima, više puta je ponavljao:

‘Ako treba da umrem, neka to bude u mom Sarajevu. Znate, ja mogu da odem iz Sarajeva, ali Sarajevo iz mene neće nikada.’

Ivica Osim preminuo je prvoga dana maja ove godine. U Grazu. Nije dočekao odobrenje za ugradnju lifta o sopstvenom trošku u zgradi u kojoj je imao stan u Sarajevu…

Nedavno je, međutim, odobren zahtjev ljudi iz fudbalskog kluba Željezničar, pa će Ivica, osim svojih ulica u Gracu, Japanu, te vjerovatno u Beogradu, dobiti svoj bulevar, prostor ispred stadiona Grbavica. Na sreću onih kojima će njegovo ime stajati u dokumentima.

Danas, kada na ovim prostorima svaka šuša može imati svoju ulicu, među svim balkanskim poštanskim pretincima adresiranih fašista, domaćih kolaboracionista, sa onih malo preostalih, zaista zaslužnih, stršit će, kao i uvijek, Švabo.

Jer, on je bio sve ono što takvi nisu, a što bi mnogi, koji su ih izvukli iz đubrišta sjećanja, najradije eliminirali. Švabo je bio među najboljima. Sportistima i ljudima. Sarajlija i Bosanac, mnogima uprkos. Željovac. Ako bude barem malo kozmičke pravde, a puno mudrosti i prije svega volje gradskih vlasti, možda i Željin stadion ponese njegovo ime. Jer, Ivici Osimu mjesto je, prije svega, na Grbavici. Među svojima.