Sva ljudska istorija je kanibal

Povezani članci

• Izložbe “Kolekcija budućeg nasljeđa“ i “Open spaces“ otvorene za javnost
• Film “U borbi pleši” Šemsudina Gegića premijerno prikazan u Milanu
• Večernji akt, izložba studenata/ica Akademije umjetnosti iz Banja Luke u Zvonu
• Iza zida
• DINO MUSTAFIĆ: Bit ćete odgovorni što iza sebe ostavljate samo duhovnu i civilizacijsku pustoš
• Antivladin protest u Podgorici: Umjesto u ‘Otvoreni Balkan’ okupljeni žele u EU

Foto: Radoslav Ratković

Tekst prenosimo sa Antena M

Istorija Balkana je kanibal duhovnom naslijeđu ljudskog roda – nauka u čijim venama bjesni ledena glad antropofagije. Dakako, iako je degutantno, i mislim metaforički, ja uglavnom istoriji ne vjerujem. Ona je nauka nekrofilska.

Što ona zabilježi i ostavi u naslijeđe ljudima nalik je paučini opletenoj od čelične žice, mreže pune kostura i sasušene krvi, mrki trag stradanja čovjeka čovjekom… Istorijo, hajde, iznova se pripremi da ispišeš ljudsku bijedu i glupost, beznađe i zlo, da lišeš rane i gutaš vojske sirotih, zanesenih! Istim se zanatom bave i religijska uvjeravanja.

Dvije su kvazi-pravice: religijska i tvoja, Istorijo! Svaki sukob tebi je valjana tema – samo sačekajmo da se narodna krvosmutnja okonča. Znaš ti da svi osvajači, kad krenu tumaranja, staze ne birajući – na tebi je da ljudsko posrtanje temeljito rasporediš-objasniš. Za sporedne sudbine vojnika u krvosmutnji, mirne pojedince, nije ti zadaća data, jer ti slaviš pobjednike – gubitnici su, ako ih iole pomeneš – mizanscen tom lomu; nehajno se osvrneš na dokumente koji pravednost palih pȅčate, a srčana si kad samouvjereno obrazlažeš put majmunolikih od primata do čudovišta.

Događanja nakon robovanja, pa oslobađanja Crne Gore i njenih žitelja, od Podgoričke skupštine, srpskog nacizma i fašizma, nakon užasa koji su počinjeni od 1920 -1945, analize sa bezbrojnih rasprava u Narodnim odborima, Plemenskim bratovštinama, posebice u Akademijama, a oko uspostavljanja društvenih normi tokom proteklog vijeka, osobito onih o satiranju građanske klase i selektivnom utjerivanju u svijest stanovništvu ideje o uspostavljanju iznova novih sumnjivih zajednica ljudi. Kojima će vavijek gospodariti ocvale gospe: Istorija i Religija.

Čekajući iz prikrajka, u sjeni, davaće Istorija šaroliko svoj sud o satiranju razuma i ljudskosti. Takvim manirom vođena Istorija potvrđuje konstataciju da je riječ o metodologiji akademskog kanibala. Opet su se bliznakinje, Religija i Istorija pregnule da rečeno vrijeme detaljno opišu, objasne i vrednuju, krenu u sudanije. Vječno je nadmetanje te dvije sestre po zabludama i bezosjećajnosti. Obje su oholi zastupnici i pokrovitelji događanja, nezajažljivi žderači ljudskih sudbina. Neka se završi i ovaj aktuelni sukob među ljudima – znaćeš ti kako ćeš, Istorijo i Religijo!

Dva lica opšte ljudske nesreće traju: pobjednici i poraženi – zanos pobjednika i tek sućut poraženima. Uz stalne dopune i korekcije. A konačna istina o dogođenom i doživljenom ostavljena je Umjetnosti, tek će ih ona valjano tumačiti i vrednovati. Umjetnost traži sredinu, hoće da bude nadzornik “stradalih u konfliktu”. Ali joj se često neda: politika hitno zovne ova dva, već pomenuta monstruma. Ostaje pitanje: ako je motiv Istorije-kanibala da proždire ljudsko meso i kosti, a Religije da nam trabunja o dušama u carstvu nebeskom, da li one dvije, dok čereče sudbine ljudskog roda, to rade zbog neutažive taštine akademskih zanesenjaka ili temeljitih apetita žderaća-crkovnjaka – onih koje su Neznaveni postavili da sude sa katedri i oltara laži i zla? Jednake su po osornosti. Istina je uvijek na gubitku. A Istorija i Religija, svojevrsne kvazi-nauke sa nekrofilskim svojstvima u ispoljavanju, sve živo učas pretvore u neživo, ali, svejedno – ne jenjava njihova sklonost da budu nauke površnosti. Najaktivnije su kad završe nemiri. Tada na komot počnu da rade, pune ambicija slade se, čeprkajući po netom palim žrtvama, gazeći po apatridima. Njihovo je mjesto na vrtuljku poraza i pobjeda, pobjeda i poraza, osigurano.

***

Istorija-gadulja, despotica nad prohujalim, sakuplja sveljudsko stradanje, uvaženi istorici prebiraju i sortiraju vrijeme i događaje. Ostalo se baca na đubrišta zaborava. Sa te hrpe otpada, ljudskog nehaja, Umjetnost će odvajati biserje. Sušta istina dogođenog života izvan je istorijske selekcije. Po tom brijegu skrajnutog krenu pisci da o dogođenom kažu svoj sud. Istoriju, dakle, pišu pobjednici, Crkva, dakle: navodi na haos u duši – za poražene je. A utjehe radi, ostaje Literatura…

Od perioda do perioda, od obrade do analize, Istorija komada vrijeme i ljudske sudbine u njemu. Oblivena krvlju, sa rijeke prolaznosti na polja nauke, prostire ona svoj bestijarij; da bi pokoljenju poslala svoje zaključke o životu i smrti, sebi svojstvenom bezdušnošću. Njena uloga kao nauke osobito je perfidna kad traga za materijalima iz nedovršene prošlosti. Tu ona vrzino kolo vodi, jer voli zbrku, metež. Za sadašnjost ne posjeduje osobitu naklonost, bitna zadaća joj je da u budućnosti iznova ispisuje traktat o sveljudskoj nesreći. Je li to cilj humanističke nauke – pomno bilježiti sentence o ljudskom padu? Istorija i Crkva pune su polumraka, u toj jami bezdanjoj propuha nema. Samo krici pristižu iz dubine vremena.

Istoričari ne znaju, neće da znaju, ili ne razumiju, da se na Balkanu ništa ne dovršava. Dok nečastivi crkvenjaci na oglasnim tablama pred hramovima ističu prolaznost, jednako ispisujući tragove o padu… Usud za ovaj mistični prostor Balkana daje se olako istoričarima da šaroliko puni svoje doktorate. Istorija Crne Gore odgovorna je što svoje analize o prohujalom vremenu iznosi paralelno – dijabolična je. Pro et contra. Srednji put pripada Umjetnosti. Umjetnost zna kako se oblikuju naši paradoksi. Umjetnost vapi za poštenijom kulturom Crne Gore.

Antena M