Susret sa autorom – četrdeset godina stvaralaštva Uzeira Bukvića

Povezani članci

• J. Habermas : Čemu još filozofija !?
• Uručene nagrade za Dan igre 2021.
• CHILDREN MESS PROGRAM PRILIKA ZA DJECU DA UZ DRUŽENJE I IGRU UPOZNAJU SVIJET TEATRA
• Aleš Debeljak: DVADESET GODINA POSLIJE
• Promocija knjige “Zlato i tamjan – Kritički osvrti na politiku i religiju” u Beogradu
• Halil Džananović: SREBRENIČKI RULET

Piše: Fahro Konjhodžić

Prostor BiH ambasade u Oslu, u prvi četvrtak 20 oktobra ove godine bit će mjesto događanja i obilježavanja zanimljivog jubileja: četrdeset godina stvaralaštva novinara Uzeira Bukvića, koji navršava 70 godina života! Ovaj susret je najavljen i kao svojevrsna retrospektiva našeg života u egzilu, u Norveškoj. Jer Uzeir Bukvić je veliki dio svoga života na sjeveru proveo kao  svojevrsni hroničar življenja BiH populacije u ovoj sjevernoj zemlji, pišući, prije svega, punih dvadeset  godina za list «Bosanska Pošta», a i za druge novine i portale!

Da bi dokumentovao te slike iz života u egzilu, koristio je, pored pisaće mašine (odnosno kompjutera) i filmsku kameru, praveći nekolicinu dokumentarnih filmova, koji su i nagrađivani! Tako je nastao impresivan indeks stvaralaštva: film “Tetovirane duše”, koji je, vjerovatno najkompletnija filmska priča o izbjeglištvu i progonstvu, svojevrsnim fenomenom s kojim je suočen narod Bosne i Hercegovine izbijanjem rata i agresije na njihovu zemlju. Tema izbjeglištva i progonstva je glavna i u njegovih desetak knjiga, a ona je glavna potka niza reportaža objavljenih u već pomenutoj Bosanskoj pošti.  Tu su, do sada,  obajvljene knjige dokumentarne proze “Sijermina djeca”, “Polarni san” i «San o ocu»! Knjiga «San o ocu» je doživjela dva izdanja, a mnogi poznavaoci pisane riječi ovu knjigu smatraju romanom o Srebrenici i jednom od najvažnijih dokumenata o Srebreničkoj drami.

Ovom prilikom će biti promoivsana i najnovija knjiga ovoga autora «Bosanske odive» – sa podnaslovom: o ljepoti i snazi Bosanske žene u svijetu.

Nakon Osla ova svojevrsna književna karavana će doći i do Dramena, Sarpsborga i  Sandefjorda! Učesnici programa su dr. Enes Kujundžić iz Sarajeva, Dževad Tasić i Valida Mujezinović iz Norveške.  U muzičkom dijelu programa u Oslu  će nastupiti   sazlija Asim Hodžić iz Geteborga i vokalna grupa «Dame Instituta sevdaha» iz Osla.

Mjesto i vrijeme održavanja Književne karavane:

Oslo: bh ambasada, 20.oktobra, u 19 sati

Drammen – Marinelyst skole, Shwartz gate 12, u 19 sati

Sandefjord – Ringkolldrenda u 18 sati

Sarpsbrog – Gleng musikkhus u 18 sati

Pisac u egzilu: Uzeir Bukvić, pisac, novinar i filmski autor u Norveškoj.    

 Čovjek na dobitku

Čovjek sam sa dva života. Sa više zavičaja i sa sve manje dilema.Tako gledam na svoje godine. Kako sazrijevaš, kako ti je na leđima više godina, možeš biti zadovoljan ako naučiš i shvatiš da je život preozbiljna stvar i, da svemu što se dešava ne treba tražiti razloga ni objašnjenja. I ne zamaraj se kako bi shvatio smisao sreće. Onoga čega nam ustvari najviše nedostaje.

Rođen sam u kraju gdje se poštuje i čuva tradicija. Ne mislim da mi je to obogatilo život, ali nije ni unazadilo na putu ka savršenosti. Možda jeste malo usporio.

Moji pretci nisu imali sreće i, to je jedino što sam naslijedio od njih, na čemu sam im beskarajno zahvalan. Jer, od nesreće, veće sreće nema! Biti bez sreće je kreativan dar. Biti zadovoljan znači nemati cilja, a život bez cilja nije privilegija.

Ali, pardon! Ja ne pišem knjigu, niti autobiografiju, niti esej o sreći. Treba da naslikam svoj portret za ovaj cijenjeni portal i stoga se vraćam na početak, na moj takozvani Prvi život, u kome je uprkos nevjerovatnim nepogrješivostima ipak u mom slučaju bilo najviše nepredvidivosti.

Moj zavičaj je Brčko, bez obzira što tu nisam ni rođen ni odrastao, nego u Crnoj Gori, u Sandžaku, u Kukuljama. Ne volim Kukulje, ne znam zašto, kao što se ne odušavljavam ni potsjećanjem na djetinjstvo, ali s njima unosim zabunu, jer niko nezna gdje je to mjesto čudnog imena.

Brčko je ipak mjesto u koje se uvijek vraćam. To je vjerovatno moj pravi zavičaj, kao rodni dom, gdje se liječiš od neuspjeha i raduješ uspjesima i nepromašenostima. Znači to je taj najzavičajniji zavičaj! Tu se i danas okuplja ostatak moje generacije, da se prebrojimo, ko je još na infuziji, a koga nema. Slavimo godišnjice mature, a krijući u toaletu gradskog motela pijemo antidepresisve, tableta koje nas zavaravaju da će nas mimoići infarkt ili moždani udar, u strahu da nam pritom u WC šolju ne ispadne posljednja tableta vijagre, namijenjena neznam čemu.

I Beograd je moj zavičaj!?

U njemu sam, najprije na Filološkom, a potom na Fakultetu dramskih umjetnosti, izučavajući ruske i svjetske klasike u vrijeme kad je Beograd bio akademska sredina, spremajući ispite za zimski semestar ponekad i u studentskoj poliklinici, gdje sam zahvaljujući razumijevanju jednog doktora, Vojvođanina, mislim da se zvao Volkov, imao stan i hranu i tako učio. Moja Beogradska faza je biloi vrijeme kad čovjek najviše uči i upija i toj okolnosti mogu biti zahvalan, najprije što sam to neophodno znanje «skupljao» skoro deset godina.Ne smatram izgubljenim vremenom ni moj mladalački izlet u Evropu. Bilo je to dragocjeno dopunsko obrazovanje, kad sam shvatio kako je biti perač prozora, radnik na baušteli, konobar ili pomoćni radnik u livnici u austrijskom gradu Insbruku. S previše utisaka, s mnoštvo epizoda za potsjećanje, za jedan prosječan život započeo sam novinarsku karijeru i ostao joj vjeran evo i do dana današnjeg.

Rekoh, život nije jednostavna pojava. Da bi je pojednostavio moraš da ovladaš mnogim vještinama.Da naučiš da voliš i ono što ne voliš. Ako, poput mene ne podnosiš zimu i baš kad hoće maler zapadne ti sjever, dodijeli ti se kao stanište Skandinavija, led i snijeg Skandinavije, a mene zima boli, probaj da u njoj nađeš nešto lijepo. I drži se toga. Srećom, topi se kažu taj sjeverni pol, ti ledenjaci, pa ni u mom Sarpsborgu ove godine nije bilo zime. Ljudi strahuju, a meni fino, nek se topi samo nek mi nije zima.

Rekoh, da se u mom životu sve dešavalo neplanski. Neplanirano sam ušao i u novinarstvo i zavolio taj poziv. Kažu da nije bilo slobode govora? Hm! Nije bilo demokratije? A kad je i gdje je ima? Ne volim se osvrtati unazad ali malo šta bih zamjerio toj mojoj prošlosti, toj tobože neslobodi. Slobode ima onoliko koliko smo joj dorasli. Od slobode većeg ropstva nema! Sloboda je najteža provjera   hrabrosti i iskrenosti. Cijelog života sam novinar i sada pišem i mislim da to mogu da procijenim. Ni u jednom poslu čovjek ne voli sve što taj posao podrazumijeva pa tako ni u novinarstvu. Nisam volio takozvane velike događaje, važne skupove, jer je tadašnja televizijska tehnologija bila na takvom nivou da je to bio ozbiljan teret za novinara, pogotovu na terenu, dopisnika.

U Brčkom je bilo zahvalno biti dopisnik televizije, tako da sam proživio jedan zanimljiv, relativno lagodan i na momente uzbudljiv novinarski život. I postigao u ovoj profesiji otprilike sve što jedan novinar može; nagrađivan, priznavan i u ovoj sredini i u redakciji Televizije Sarajevo, koja je bila moćna tv kuća ne samo u Jugoslaviji negi i Evropi. Pratim i danas razne evropske televizije i mogu reći da sam ponosan što sam pripadao toj  medijskoj kući. To je bila televizija i po, možda i ponajbolja u Evropi. Eto šta smo bili!

A onda je, kako kaže junak iz mog  dokumentarnog filma, došao rat i sve uprskao!

Rat je nažalost trajno obilježio naše živote i srušio mnoge iluzije. Te godine, taj ružni san, najradije bih izbrisao iz memorije, kad bi moglo, kad bi bilo moguće. Jer, rat nikome nije donio dobro. Nije nas usrećio. Rat je zlo, na našu nesreću jače od dobra, Zlo je je agresija, a dobro je mir, lako pobjedljiv.

Mene je rat odveo u Norvešku. Najsjevernije. Sjevernije ne može, samo je zvijezda sjevernjača sjevernije od mene. Moja posestrima. Sad smo svojta. Dva puta sam ranije bio u toj zemlji, kao novinar Televizije Sarajevo, snimajući naše izbjeglice po Evropi. I to baš u vrjeme kad u tu Zemlju ne treba ići, ako ne moraš. Zimi, kad su duge i tmurne noći, kad nema sunca i danima  se ne vidi nebo. Ali to su bile samo kratke posjete novinara na zadatku. Gledajućo Oslo, kao da je neko na grad navukao teško olovno ćebe, rekoh : bože ko ovdje živi!? I kakve li ironije sudbine; u avgustu devedeset treće, sa dvije torbe, dvije vinilske kese, zvali su ih u ratu «turske kese», ne znam što turske, od kariranog armiranog najlona, ženom i dvoje maloljetne djece, sletjeli smo u ponoć na aerodromu u Oslu, ali kao izbjeglice. To su te neočekivanosti: autor dokumentarnog filma «tetovirane duše» koji govori o našim izbjeglicama u Evropi, našao se u istoj ulozi kao i akteri u njegovom filmu.

Tako je započeo moj Drugi život. Na aerodromu u Oslu, gdje su nas iza ponoći, onako zbunjene i dremljive, slikali, uzeli otiske od svih deset prstiju, tutnuli u ruke po veliku torbu s posteljinom i vizitkartu advokata u slučaju da nam nešto ne bude pravo.

Godine prolaze, ali mjeseci sporo.

S kakvom naivnošću se rađamo, živimo i mirimo. Dok ono tamo prođe, mjesec, dva, dok taj rat stane pa ćemo se vratiti, svojim kućama, nastaviti tamo gdje smo stali, tako smo mislili. I tako evo već dvadeset godina; godine prolaze, a tih mjesec dva  nikako. U nešto izmijenjenim okolnostima za nas rat još traje. Ličimo na onog Japanca koga su tek nedavno pronašli negdje u planinama, koji nije ni znao da je davno završen Drugi svjetsk rat i, da on više nije vojnik Carevine.

Bosanci se doduše vraćaju, pojedinačno, istim onim avionima, onim aeroplanima kojim su i došli masovno, ali sada pojedinačno, u zavarenim limenim sanducima,  da popunjavaju bosanska groblja.

Jezik i eksil.

Dvadeset je godina. Vrijeme je da se podvuče crta, da se podnese raport. Moja engleska poznanica mi veli: gospodine vi ne smijete biti nezadovoljni. Snimili ste više filmovaa, četiri pet dokumentarnih, objavili osam knjiga, vodili i oblikovali zanimljiv posao u kulturi «Bosansku ljetnu školu», za šta ste dobili i državno priznanje Nagradu za ravnopravnost, zar to nije dovoljno za jedan prosječan radni vijek?

Jeste mjereno njenom logikom. Tako misli moja profesorica jezika, koja život mjeri brojkama, saldom između plusa i minusa i ne zanima je ono između.

Nema veće osude, za nekoga kome je jezik jedini oslonac, nego ga prognati iz zavičaja toga jezika. Jer prognanom iz zavičaja njegovog jezika, jezik ostaje kao jedini dokaz identiteta.Mislim, da možeš imati samo jedan jezik. Onaj na kome si se oglasio dolaskom na ovaj svijet i kad si prvi put udahnuo zrak. To je taj maternji jezik, na kome se voli, na kome se tuguje i raduje, sve drugo su naučeni jezici. Pišem, naravno na tom jeziku, jer na njemu razmišljam i osječam. I dovoljno mi je.

Moje interesovanje, moje teme, i kao novinara i kao pisca i filmskog autora, odredile su okolnosti, moja životna i profesionalna pozicija. Poput pismenog zadatka. Egsil i progonstvo i iskustva Bosanaca u toj ulozi. Tako je naslovljena i tako je nastajala moja filmska priča «Tetovirane duše», i, još četiri druga filma, kolektivna priča o progonstvu i knjige dokumentarne proze «Sijermina djeca», «Polarni san» i «San o ocu» i, neizostavno «Bosanska ljetna škola u Kristiansundu», najneobičnija škola za našu djecu i nastavnike na planeti. U tom nestvarnom gradiću na Atlantiku u koji se bajkovito ulazi dugim tunelom ispod mora, posljednje sedmice juna okupljala su se naša djeca iz Skandinavije, da čuju nešto o svojoj zemlji i da budu zajedno. I danas, skoro dvadeset godina kasnije, taj boravak u Kristiansundu smatraju  najsretnijim događajem u životu. Sad su to odrasli ljudi; doktori, inžinjeri, profesori univerziteta, elita u svakom smislu. Ali, oni bez kompleksa kažu da su Bosanci ili Hercegovci. Da nisu dijaspora! Bilo bi naivno očekivati da će oni sada svo to znanje i energiju usmjeriti prema Bosni. Jer, za mnoge od njih je i Evropa mala. Ali su nešto našta bi se ova zemlja mogla podobro osloniti.

Posljednje godine mog boravka u Norveškoj, koja je takođe jadan od mojih zavičaja, svele su se na bavljenje pisanjem. Član sam njihovog Saveza pisaca i slobodnih novinara. I Bosanskog naravno jer tu vezu nikad nisam ni prekidao. Nisam siguran je li pisanje privilegija ili osuda. Jesam li u nekoj prednosti to što se bavim tuđim životima i sudbinama, što premotavam životne priče drugih ljudi, vrtim njihove autobiografije, ulazeći tako u njihove živote, često im otvaram žive rane.

Nova poznanstva svakako pripadaju sretnijoj strani tog poziva. Upoznao sam drage ljude vrijedne svake pažnje. Bosance koji nešto znače i za koje se ne može vezivati, ne pristaje im taj ponižavajući  biljeg- izbjeglica, a pogotovu onaj vulgarni – dijaspora. O njima se na žalost i zna i nezna. Kao ima ih i nema. A ima ih tamo gdje zaista nešto znače, ali ih nema tamo gdje bi trebalo da se o njima zna, njihovom zavičaju. Njihovoj otadžbini. Tamo odakle su i gdje su im korijeni. Bosni.

Za moto moje knjige «Polarni san» uzeo sam kao moto mišljenje Marjana Matkovića, hrvatskog autora, koji kaže: Nestali su prostori, nestali su ljudi, te ako ne žive u nama, kao da nisu ni postojali.

Uzeir Bukvić