SUSRET NA VRHU SVIJETA

Autor/ica 22.3.2011. u 15:47

Povezani članci

Razmišljao sam o piscu koji je živio među droljama, alkoholičarima, drogerima i ubicama. Ja živim među alkoholičarima, ubicama i fašistima. Kaže se kako je slobodni svijet pobijedio fašizam sredinom prošlog vijeka. Ovdje je fašizam prirodno stanje svijesti, događaja, pokreta, politike i djelovanja. Sve je uzaludno: partizani, komunizam, ekonomija, religije, kapitalizam i demokratija. Ne možeš da vjeruješ na šta je čovjek sve spreman, kako se koristi nogama, rukama, glavom i očima. Sve su uzeli zdravo za gotovo, bez dubljeg razmišljanja. Sad kad je planeta pomjerena za 10 cm, poslije potresa kod Japana, i kad se dižu cunamiji, pustoše obale i ubijaju ljude, ovdje ljudi ne razmišljaju previše o silama koje nas drže na okupu. Za njih ništa ne znači gravitacija, inercija, akcija, reakcija, beskonačna snaga na kojoj leži cijeli naš svemir. Ali zato se uspnu na prste kad imaju za viknuti: „Sve ih treba pobiti! U jame s njima! Ubit! Zaklat!“ To je domet. Zato završavaju škole i upisuju doktorate. Doktor ovog ili magistar onog. Ponudite mi diplomu nekog fakulteta, nemojte da vam kažem šta ću uraditi s njom. Ja se stavljam s druge strane linije. Molim bogove da ne izgubim orjentaciju i snagu. U vremenu kad su mnogi doktori, inžinjeri, radnici, seljaci i sveštenici krenuli u ime Krista da me protjeraju sa ognjišta, ponašao sam se prilično kršćanski. U vremenu kad sam ratnim zarobljenicima mogao pljunuti svoju osvetu u lice pokazao sam se kao dobar momak: samilostan, sažaljiv, emocionalan, human, bezuslovno prijateljski, baš kako nas je Isus učio. Lupljen mi je šamar, okrenuo sam drugu stranu lica. Dobio sam time. Ne pijem. Ne pušim. Ne mrzim. Ne kockam. Prvoklasan kandidat za raj. Učinio sam sve što sam mogao. Imam mirnu savjest. Neka rade sa mnom šta im je volja.

S vremena na vrijeme krećem se tamo ili amo. Tako upoznajem ljude. Ne odajem se previše. Kali yuga radi svoje. Indijci u nečem i imaju pravo. Došli smo dotud da sve ono što su nas učili Buda i Krišna sad zvuči patetično i mlako. Tako to sebi predstavljamo, ali smo u naponu snage kad nekog treba prevariti, poniziti ili obezvrijediti. Poznajem ljude koji su htjeli na ove prostore da donesu nešto novo, da zaposle radnike, uvezu kapital. Ali sve to staje kad neko od doktora, direktora, načelnika ili predsjednika nečeg ne može realizovati svoj mito od 50%. A onda nam pune glavu kako je ovdje nemoguća proizvodnja, zapošljavanje ili prosperitet. Made in China dođe kao alibi za neproduktivnost i lijenost. I na saransaku kojeg jedemo ukucano je Made in China. Ljudi im vjeruju. Šta sve ljudi ovdje nisu u stanju progutati: nezdrave riječi, bezvrijedne ideje, đavolske zamisli – a onda se napune holesterolom, tlakom i šećerom i jednostavno eksplodiraju. A onda za sljedeći život nasele tijela krmadi ili insekata. Zakon karme ne poznaje zastave, zvanja, stranke i religije. Danas si podmićeni doktor nauka sutra si praščić u toru. Danas ne jedeš svinje, ali si sutra svinja koju jedu. Nisi otkrio Ameriku ako ne jedeš krmetinu – duhovni zakoni sežu daleko dublje od mržnje u ime Allaha koji potpiruje vatre vječnim paklovima za nevjernike. Na kraju krajeva, živite kako hoćete, molite se kako mislite da je ispravno, jedite šta vam je dozvoljeno, izbjegavajte sve što je zabranjeno, radite sve što želite, osim da nekom namećete svoje ponašanje, osim da radi toga ubijate. Danas su stvari mnogo sofisticiranije već prije petnaest vijekova. Nema potrebe da se postavljate umjesto Boga i sijete svoju pravdu. Samo mirno živite svoj život. Svi ćemo stati u odbranu ako neko atakuje spram vas. Zaštita ljudskih prava nije samo slovo na papiru rezolucije Ujedinjenih Nacija ili Ženevske deklaracije, to je univerzalan zakon koji se proteže kroz civilizacije i svjetove.

Vozim se u Mercedesu i posmatram svijet. Prije sam imao Mercedes od 2000 eura. Sada vozim Mercedes od 15.000 eura. Ako mi planete budu naklonjene, planiram sjesti u S klasu od 60.000 eura. Onda može doći i kraj svijeta. Imam pravo na to. Neću preprodavati drogu i ubijati političke protivnike. Ne moram čekati na dobru vilu iz budućnosti. Ne moljakam se Bogu za ovo ili ono, petkom ili nedjeljom u dvanaest. Vjerujem kako se od mene očekuje rad, red i disciplina. Po tom pitanju jako mi je blizak zapadni svijet, samo što ne bih pristao da iz radnog odijela upadam u pidžamu a onda ponovo u radni kombinezon. Volim čokoladu i ne pijem kafu. Nema potrebe da se zalijevam alkoholom da bi iz mene potekle riječi. Vjerovatno ću oboliti od prekomjernog šećera, ali od nečeg se već mora umrijeti. Nisam bezgriješan. U letu mogu da vam pokvarim dan. To je najbolje znala moja djevojka kad je otišla od mene. (Ona ima pravo biti jedina osoba na svijetu koja iz principa neće čitati moje storije). Samo ću sjediti u svome vozilu i kužiti svijet. Prilike se redaju kao na dlanu. Pokušavam se konektovati na svemir. Taj sistem uzima i daje, baš onako kako se mi postavimo prema njemu. Ne dopuštam da me obuzme mržnja – bijes ponekad da, ali mržnja nikad.

Sjedim u autu i vozim se. Prolazim ulicu za ulicom. To je moj posao – sve što se očekuje od mene. Kako idem dalje osjetim da su neki ljudi u glavama i mapama nacrtali granice i ne prelaze preko njih. Kreću se svojim torovima i čekaju na vuka koji će im zaskočiti vratnu žilu. Kad bolje razmislite, civilizacija nije predaleko odmakla. Iako je 2001. daleko iza nas, još čekamo na svoj monolit iz Odiseje u Svemiru. Čekamo na rađanje Novog Čovjeka. Vjerovatno je kako je život sačinjen od stepenika. Ne pokušavajte nemoguće i preskočiti neke od njih. Morate se iživjeti kao mrzitelj, nacista, fašista, ogrezao sveštenik ili podmitljivi doktor nauka. Ali nemojte nepotrebno stajati na mjestu, pa ni vraćati se unatrag. Valjalo bi poštovati red kretanja. Stepenik po stepenik.

Prolazim kroz jednu ulicu, drugu, treću… pored mene prolazi jedan čovjek, pa drugi, treći… Mimoilazim se s jednim autom, drugim, trećim, četvrtim, petim… Iznad mene rađa se i umire na milijarde zvijezda. Skrećem lijevo, pa desno. Vozim pravo. Kuplung, prva, druga brzina. Treće brzina. Četvrta brzina, peta brzina. Motor se smirio. Troši naftu. Zbog nafte se vode ratovi i izbijaju revolucije, oglašavaju se pobornici demokratskih prava. Tamo gdje nema nafte mali su izgledi za revolucijom. Niko ne mari za ljudska prava u Maliju ili Čadu. Takve države mogu poslužiti kao savršeni poligon farmaceutskih eksperimenata nad živim, crnim ljudima. Poznajem ljude koji su bili sudionici takvih eksperimenata. Vratili su se sprženi saviješću. Savijest je svijest nas samih o našim djelima i postupcima i nju ne možemo nikad u potpunosti izbrisati. Što je više pokušavamo suzbiti to djelujemo luđi i bezizgledniji. Zato široke narodne mase izgledaju ludo i bezizlazno, uvijek spremne na mitinge, balvane preko puta, teror i klanje.

Posmatram ljude koji sjede po kafama. Srču i pripijaju:

„Srk, srk, srrrrk…“ – ne mogu da otvore oči bez kafe, kladioničarskog listića, koeficijenata i trača.

„Bljac, mljac, srrrrrk…“ – ne valja im kafa, ne odgovara rezultat sportskog događaja, politička koalicija, komšijino parking mjesto. Ne miriše predsjednik mjesne zajednice, gradonačelnik, trener fudbalskog kluba, predsjednik upravnog odbora preduzeća. Kobno te posmatraju ispod oka, bez smiješka, bez radosti, širine i zadovoljstva, zavidni, podbuhli, truli i opaki. Ali bezopasni, bez prostora snage i moći da djeluju, lijeni i nepokretni. Sve što te tako može stići jeste buljavo urokljivo oko. Budi spreman da mu umakneš.

Ima jedno mjesto gdje se Mercedes i ja najbolje osjećamo. Iznad grada. Iznad kantona. Iznad entiteta. Iznad države. Dođemo skoro pred pećinu. Ušao bih u nju ali se bolje osjećam u kokpitu. Na ulazu u pećinu smiješi mi se elegantni pauk sa ogromne mreže. „Moj daleki rođak je spasio Muhameda od potjere Mekljana.“ – kao da se hvali. Kadulja cvate. Pčele lete spram preplavog neba noseći nektar. Zuje u epohalnom ritmu svoje prirodnosti. Nema ljudi ni džambo plakata. Zadnja kiša je sprala prašinu s kamenja i sad ono blješti i cvrči od čistote svoje primarne tvari. Čujem zujanje atoma i posmatram ples molekula. Hlorofil je dao sve od sebe. Hej vi, himalajski meditatori, dobili ste ozbiljnu konkurenciju! Pozivam iskusne duhovnjake svijeta da krenu na Prenj! Ne naprežem se. Puštam mislima da teku. Svi moji strahovi, očaji, nedostaci i bolesti su tu. Rukujem se s njima i puštam im na volju. Nema borbe. Nema napora. Samo čisto postojanje, koliko god sam u stanju da to postignem. Lijepo odahne aluminij automobilske karoserije.

I čekam… postojim…čekam…postojim…

GRUH! GRUH! – neko je lupao po šoferšajbni vrata. Pa ponovo, mnogo jače – GRUHH! GRUUHH!!!

„Šta si se ukenjažio tuj? Jesi li zdrav? Haj’ skloni se da proćeram traktor! Ne čuješ što ti sviram. Jesi zdrav?“ – cerilo se kroz prozor lice preplanulog, krezubog seljaka. Presta let atoma i cvrkut molekula. Pauk se skloni u svoju rupu. Pčele podbaciše. Strahovi i očaj nanovo mi okupiraše um. Sa vrhova Himalaja, likovali su stogodišnji yogiji, tvrdi meditatorski monopolisti.

„Naravno, naravno, izvinite…“ – nježno sam probudio uspavanu Mercedes pa krenušmo niz grotlo.

Seljak je gledao za nama, zbunjen, dobroćudan, naivan.

Tagovi: Mostar