STVARNO, „… ŠTA ĆE BITI S NAMA“?

Povezani članci

• Balet majstor Evtimova gostuje u Beogradu
• Opera ‘Bračna mjenica’ večeras pred zagrebačkom publikom u Klovićevim dvorima: Operna diva Lidija Horvat Dunjko proslavit će 25 godina umjetničkog rada
• Brisel: Srbija počela pregovore sa Evropskom unijom
• DARKO CVIJETIĆ: JASENOVAC, SREBRENICA
• DNEVNIK ČITANJA: Knjigom protiv neznanja i zabluda
• Suđenje Iliji Jurišiću

Foto: Nenad Petrović

Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću“, režija Miloš Lolić, Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd

Piše: Gradimir Gojer

U formalnom smislu predstava Dnevnik o Čarnojeviću je, kao što to programska knjižica Jugoslovenskog dramskog pozorišta naglašava, „deo programa obeležavanja sto godina od početka Prvog svetskog rata u 2014. godini…“

Kao društveno odgovoran teatar Jugoslovensko dramsko pozorište ispunilo je formalnu obavezu prema velikoj obljetnici…

Međutim, u teatarskom smislu ova predstava nema nikakav prigodničarski značaj?!? Dapače, režiser Miloš Lolić, dramaturg Periša Perišić i scenograf Jasmina Holbus učinili su onaj odmak od tradicionalističkih čitanja prozne partiture, uistinu velikog Miloša Crnjanskog. Miloš Lolić je napravio predstavu u kojoj je progovorio krik svih naciona balkanskog poluotoka. To je predstava o tragičnoj sudbi naroda na golemim raskolištima i raskrižjima povjesti, predstava u kojoj redatelj insistira na ekspresiji kolektiva, kao tragičkog usuda naciona koji su u galicijskim ratištima pretvarani u topovsko meso. Lolić je dobio bitku na dva plana u ovoj predstavi: na planu formalnog strukturiranja oblika predstave, gdje je iznašao takvu ritamsku shemu i takav vizualni sklop da se u svakom trenutku predstave osjeti individualni tragos, da se tragička dimenzija nesretnih naciona osjeti u kriku ruke, u trzaju (ne kontroliranom) noge, u poetskom treptaju ratnog vihorja koje prolazi kroz duge kose djevojačke…

Lolić koristi iskustva brukovskog teatra u njegovim najboljim, krunskim trenucima. Krik iz mase je u njegovoj predstavi u principu krik pojedinca, a podrhtavanje svih glumačkih tijela u masi donosi fizičku metaforiku stradanja naroda na ovom tlu. Prvi put sam povjerovao da govorni teatar, teatar riječi, nije ustuknuo pred tjelesnošću, pred fizičkom ekspresijom, kada sam gledao predstavu Mahabharata u režiji Petera Brooka. Ništa manje vjerna istina o moći govornog nije bila potvrđena i u predstavi Miloša Lolića.

Izbor ansambla koji suvremenom i suverenom sviješću o moći umjetničke proze Miloša Crnjanskog precizno kadencionira pojedine prizore ove, u svakom pogledu spektakularne predstave, pokazao je da skupina beogradskih istaknutih dramskih umjetnika predvođenih Vojislavom Brajevićem i Branislavom Lečićem neklasični kronotop predstave Dnevnik o Čarnojeviću donosi gotovo zavjereničkom vjerom u osobno poslanje svakog pojedinačno. To ne bi bilo moguće da podjednaku pozornost u gradnji cjeline predstave redatelj Lolić nije posvjetio scenskom govoru, koji je bio doveden do savršenstva, a gdje je imao iznimnu potporu Ljiljane Mrkić Popović kao lektora, kao i scenskom pokretu i koreografiji, gdje je Dragana Bulut iznašla i artikulirala scensku plastiku kolektivnih glumačkih fresaka koje rimično se gibajući pozornicom i u tišini tkaju moćne krikove stoljetnih tragedija naroda južnoslavenskog tla.

Scenograf Jasmina Holbus scensku pačetvorinu naseljava hladnoćom metalizma, vertikalitetima sivih metalnih tonova, da bi u konačnici, moglo bi se kazati epilogu predstave, redatelj i scenograf upotrebili jedno klasično sredstvo – vatru, koja simbolizira vrlo jarku metaforu pogašenih ognjišta, dogorjelih domova, golemih raseljenja i ubojstava čitavih naroda!

Ritam predstave određivale su začudne tišine, ali uvjek ispunjene i akcentirane prodornim glumačkim pogledima i glazbom tkanom rukama i glasovima glumačkog ansambla, a izvojšteno od strane skladatelja Nevene Glušice. Unutar predstave postoji čitav jedan dio, koji se s razlogom može nazvati simfonijom Vojislava Brajovića. Predvodeći tim talentiranih strasnika suvremenog teatra (Branislav Lečić, Nikola Đuričko, Vojin Ćetković, Milan Marić, Stefan Bundalo, Kristina Popović, Jelena Ilić, Milena Živanović i Marko Grabež) Vojislav Brajović demonstrirao je najviši stupanj briljantnog neohistrionizma. Dokazivao je iz prizora u prizor da glumac na pozornici ne treba nikakovih pomagala, da glas i pokret ruke ili noge na pozornici stvaraju čitav teatar mundi!!! Svi ostali protagonisti (jer u ovoj predstavi ne postoji antagonista!) dometali su na svojevrsni oltar scenske istine ogromnu energiju govornog i fizičkog teatra, u svakom prizoru pokazujući da se suvremena crnjanskijevska fuga o usudu naciona i pojedinca u njemu može pretvarati u moćne scenske prizore koji konzekventnom logikom kolažiranja (dramaturg Periša Perišić) ostvaruju potpuno novu i autentičnu umjetničku sadržajnost u odnosu na polazišnu prozu, svu natopljenu u tragos lirike Miloša Crnjanskog. Svetislav Calić donosio je u suglasju sa redateljskim nakanama takove svjetlosne atmosfere koje su me podsjetile na najbolja prizorišta velikog Roberta – Boba Vilsona. Kad veliki dijelovi balkanskog poluotoka nemaju nikakav refleks prema genijalnosti Miloša Crnjanskog onda vrijedi citirati dijelove eseja Josipa Kulundžića Rukavica i nebo Miloša Crnjanskog, Dnevnik o Čarnojeviću, Kritika, Zagreb, 1921.: „Potpuno indiferentan prema formalnom ukazivanju predmeta Crnjanski hoće da prati unutarnji ritam simbolike stvari. Ali, predmeti ga vežu za realnost. Prokletstvo kauzaliteta banalnosti! Neposredno, s onu stranu estetsko-kompozicijskoga razvijanja događaja, Crnjanski daje nizove dojmova: to su venci misli o cveću, o oblacima, o ženi, o nebu. Ovi venci nemaju simetričku os, ali uspešno uokružuju dva određena lica. Dva čoveka u toj knjizi: jedan čovek, taj je telo ideje: „da mi nismo gospodari svojih misli ni svojih dela“. Ili,drugačije: mi smo jedno sa svemirom, mi se zbivamo, događamo sa svim stvarima u svemiru. Jedna nas duša prožima sve: gospodo, smešite se, možda će to neko na Sumatri osetiti…“

Taj čovek je Čarnojević.

Drugi čovek, Rajić (Crnjanski?) samo je odnošaj (čežnja) „čoveka u granicama“ prema neograničenoj ideji kojoj Čarnojević daje telo.“

Citiranje ovog Kulundžićevog teksta govori itekako mnogo o potpunoj nespremnosti generacije kojoj mi pripadamo da uplovi dubinski(!!!) u metaphisis poezije u prozi Miloša Crnjanskog. Da nije tako, obljetnicu prozaiste i pjesnika, romanopisca i dramatičara, Miloša Crnjanskog obilježili bi svi od Makedonije, preko Bosne i Hercegovine do Hrvatske. Jer, poslužiću se ponovo na trenutak Kulundžićem: „Čitav roman – čežnja Rajića za Čarnojevićevim nebom, za dušom stvari. To je čežnja bolna, jer ostaje čežnjom večno. Odatle banatski Weltschmerz. Ono: nikad iz Banata! Ono prokletstvo kauzaliteta zemaljskog zbivanja pribija Rajića na krst. Dve gotske ruke strše iz knjige u nebo. Iz jedne neposredne i iskrene knjige“.

Nesvijest o veličini umjetničke proze Crnjanskog i umjetničke predstave redatelja Miloša Lolića pokazala se i na premijeri u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Prestižne dame i gospoda, koji su po VIP logici ušli besplatno na ovu predstavu, tek su u rijetkim prigodama tijekom trajanja ove izvedbe pokazivali razumjevanje za dubinske slojeve metafizisa, ali i za nevjerojatnu dozu jednog suvremenog, vrlo često tragigrotesknog odnosa redatelja i ansambla prema sjajnoj literaturi Crnjanskog!?!

Šteta!

Imamo teatar koji usred Beograda, onakvog kakav je on danas stvarno(?!?), demonstrira snagu i aktualitet od umjetničkih do političkih struništa po mjeri Europe.

Samo, nažalost, nedostaje publika!

I to nije slučajno. Ova predstava pokazala je ogromne šupljine i ponore u obrazovnom sustavu sredine u kojoj je izvedena, a sljedstveno tomu i u (ne)razvijenoj senzitivnosti prema ozbiljnoj i moćnoj literaturi! I temu predstave i način na koji je ona prihvaćana, odnosno polu ili nikako prihvaćana, prekriva poput moćnog pokrova sintagma istisnuta iz ovog teksta Miloša Crnjanskog: „…Šta će biti s nama?“

Opetovano, pita se autor teksta: šta će, stvarno, biti s nama…?