Štokholmski simptom

Globalni folklor oko dodjele Nobelove nagrade za književnost predvidljiv je i kalendarski pouzdan: u septembru kladionice spominju Philipa Rotha, Harukija Murakamija i Thomasa Pynchona, početkom oktobra švedski komitet izabere nekoga četvrtog, da bi mu u decembru – na ceremoniji neznatno skromnijoj od ustoličenja zagrebačkog rektora – uručio medalju, plaketu i odgovarajući ček. Tjedni između objave dobitnika i štokholmske svečanosti ispunjeni su grozničavim istraživanjima beatificiranog opusa, utrkom za autorskim pravima i naglom inflacijom novinskih komentara: na cijeni su kontroverze i traume iz rane mladosti, dok izostanak kritičke refleksije o djelu pripada osnovnim pravilima žanra. Slično je bilo i ove godine, kada je nagradu dobio Patrick Modiano. Doznali smo ponešto o njegovom djetinjstvu u Parizu pod nacističkom okupacijom, čitali prepisane pohvale romana posvećenih problemima identiteta i sjećanja…

Možda je zato najzanimljiviji popratni osvrt bio onaj koji se Modianija gotovo i nije ticao: pod provokativnim naslovom ‘Književnost je liberalizam’, teoretičarka Sarah Brouillette razmontirala je u magazinu ‘Jacobin’ (uz promptan prijevod na našem portalu Slobodni Filozofski) političku konstrukciju navodno apolitične nagrade. Selekcija žirija, pokazala je, uporno promiče vrijednosti humanizma, moralnih dilema, autorske autonomije i umjetničke kontemplacije, legitimirajući kroz njih figuru pisca kao izmještenog i povlaštenog tumača zbilje. Posvećen samo svome stvaralaštvu, on je – sugeriraju nam akademici – izuzet iz konkretnih historijskih okolnosti i njihovih materijalnih uvjeta. ‘Dakako, ova vjera u temeljitu razdvojenost umjetnosti od ideologije nesumnjivo je ideološka’, poentira Sarah Brouillette. ‘Transcendentna, neideološka sfera, ispunjena naporima ka prevazilaženju granica i stupanju u neideološku univerzalnost, izvrsno služi transnacionalnom kapitalu i njegovim pijunima. Takav liberalni književni objekt odista ne može biti pogodniji za kontrolu: samorefleksivan je, fokusiran na sebe, kompliciran, ambivalentan i pluralistički. Umjesto da se bori, on se premišlja. Ne opire se ničemu, osim onome što se može konstruirati kao dogmatska oporba.’

Nešto prije ove dekonstrukcije, početkom prošle godine, ideološku matricu Nobelovog komiteta uvjerljivo je u časopisu ‘New Left Review’ raspleo i Benedict Anderson, autor klasične studije o naciji kao ‘zamišljenoj zajednici’. Način na koji komitet zamišlja svjetsku književnost prošao je, tvrdi on u tekstu ‘Nenagrađeni’, kroz tri faze: od forsiranja zapadnoevropskih autora uoči Drugog svjetskog rata, preko favoriziranja pisaca iz Trećeg svijeta u sklopu promocije nove, socijaldemokratske švedske politike, pa sve do ere postsocijalističke globalizacije kapitala, koja je geografski raspršila laureate, zanemarujući pritom tek ideološki posve neupotrebljive regije…

Već su ove dvije intervencije, Broullettina i Andersonova, sasvim dovoljne da se o(t)piše utjecaj najrazvikanijeg književnog priznanja. Taj je utjecaj, uostalom, izrastao na onom poznatom mitu o dinamitu: stvorila ga je, znamo, oporučna želja izumitelja da se velikom humanističkom gestom iskupi za konkretne materijalne užase koje je omogućio. U dvostrukom, ironijski dosljednom obratu, nagrada sada služi tome da se humanizmom prikriju tragovi materijalnih uvjeta književnosti: njena ekonomska logika, njeni politički učinci. I tu negdje bi se pripovijest zapravo mogla završiti, da sve vrijeme ne ostvaruje efekte daleko važnije od popisa dobitnika. Prikrivena ideološka orijentacija akademskog komiteta, naime, jasno prati i povratno osnažuje prešutni konsenzus o tome što spada u ‘ozbiljnu’ i ‘vrijednu’ književnost, a čemu ondje nema mjesta. Stoga je treba tretirati kao neku vrstu štokholmskog simptoma; stoga bi i ovaj neposredni povod valjalo iskoristiti da se provokativni naslov teksta Sarah Brouillette shvati doslovno, znatno šire od komentara jedne nagrade.

Što ako, naime, sva literatura danas predstavlja liberalizam? Što ako je sama strukturna pozicija pisca – izdvojenog pojedinca, osamljenog kontemplatora, izoliranog zanatlije – perfektno uklopljena u dominantnu ideologiju individualizma? I što ako je prekarizacijom književnog rada, supstitucijom materijalne podrške kroz povremene rezidencijalne boravke i medijskim potiskivanjem sustavne književne kritike u korist kompetitivne prakse nagrađivanja pritom još i disciplinirana neoliberalnom ekstenzijom liberalizma? U postsocijalističkim kulturama, gdje atavizmi kolektivne memorije i dalje lašte lik pisca kao figure otpora, pitanje je čak urgentnije nego drugdje: kako je uopće moguće pružiti individualistički otpor sistemu koji promovira individualizam, kako se kreativnošću boriti protiv nečega što kreativnost uspješno eksploatira i pretvara u industriju? Odgovori, barem zasad, ostaju na marginama: u sindikalnim akcijama pisaca koje zapinju na problemima na kojima će zapeti baš svaki pokušaj organizacije prekarnih radnika, u abortiranim internetskim eksperimentima autorske kolaboracije ili, recimo, u stvaralačkom procesu kod nas mahom nepoznatog talijanskog kolektiva Wu Ming… Što ne znači, naravno, da od tih odgovora treba odustati: ako Nobelova nagrada određuje što je to ‘pravi’ književni tekst, jedini relevantan prostor koji preostaje ionako su margine.