Stid me je moje države

Autor/ica 👤Edin Osmančević 18.12.2019. u 10:03

Izdvajamo

Zato u ovom slučaju niti je važna Švedska akademija niti Nobelova nagrada koliko osjećaj da si okružen ljudima koji svoje moralne sudove nikad nisu doveli u pitanje! Te ljude ja zovem bogatim ljudima.

Povezani članci

Foto: Suzana Kadiric

Prisustvujući njihovom emotivnom susretu u jednom hotelu na Norrmalmtrgu u Stockholmu svjedočio sam velikom osjećaju sreće. Trčali su jedni drugima u zagrljaj. Bivši logoraši su grlili Roya Gutmana, onako ljudski i toplo, kao što je on grlio njih. Većina njih se prvi put srećući u jednoj drugoj zemlji. „Da nije bilo Tebe, ne bi bilo ni nas“, gotovo svi u glas su se zahvaljivali Royu Gutmanu. A Roy, velik u svojoj skromnosti, bi im odgovorio; „Draga mi je spoznaja da je moje zanimanje kao novinara moglo nekom drugom spasiti živote!“. Ponajviše ga je interesovala kako ih je Švedska primila i kako su se integrisali u njoj iskazujući ponovo brigu o čovjeku.

Posljednjih nekoliko dana, ovdje u Švedskoj, obilježeno je sramnom odlukom Švedske akademije da dodijeli Nobelovu nagrade Peteru Handkeu, austrijskom piscu. Posebno su burno reagovali naši građani koji žive i rade u Švedskoj, emocionalno doživljavajući je kao ličnu uvredu kojom se ponovo ponižava žrtva rata i to od strane države u čijoj izgradnji oni itekako daju svoj veliki doprinos. Znam da je teško „navući i ići u tuđim cipelama“, razumjeti drugog i drugačijeg ali sam u jedno sigurno; „Da su se Srebrenica i Prijedor desili, ovdje u Stockholmu, Göteborgu ili bilo kojem drugom švedskom gradu, niti bi branili Handkea, negatora genocida, niti bi mu dodijelili prestižnu nagradu!“ Čin dodjele Nobelove nagrade nekom ko ne poštuje presude Haškog tribunala navukao je osjećaj stida mnogim ljudima koji ovu odluku smatraju skandaloznom, nepoštenom i sramotnom. Ali je takođe ujedinio i mnoge druge ljude dobre volje u spoznaji nove nepravde počinjene nad žrtvom rata i jasnom stavu da ne prihvataju ovakvo ponašanje Švedske akademije.

„Stidim se svoje države!“, tako je izjavio jedan od brojnih Šveđana koji je prilikom protesta naših građana u Göteborgu 7. decembra ove godine, iskazao svoje razočaranje nakon što je Švedska akademija donijela sramnu odluku da Peteru Handkeu dodjeli Nobelovu nagradu.

Samo nekoliko dana prije tih protesta, tačnije 3. decembra, u Koncertnoj dvorani u Göteborgu održana je tribina povodom dodjele Nobelove nagrade u literaturi gdje je jedna od učesnica bila i Mikaela Blomqvist, stalna članica Nobelovog komiteta. Na tom panelu je grupa bh. aktivista podijelila prepoznatljivi cvijet Srebrenice posjetiocima i učesnicima panela, tako da je izvještaj vodećeg novinarskog lista Geteborškog Posta (GP), u samom uvodu, naslovljen velikim naslovom „Bosanci protestuju!“. Vjerujem da, u suprotnom, prisutni slušaoci nikad ne bi ni saznali da je Nobelova nagrada u literaturi za 2019. godinu dodijeljena jednom negatoru genocida. I dok su aktivisti postavljali pitanja Mikaeli, na koje uzgred rečeno nije imala adekvatan odgovor, nije mi promakla slika jedne starije Šveđanke kako ljubi cvijet Srebrenice jer je i ona osjetila, negdje taj sram. Osjećaj srama koji svim normalnim ljudima stvara osjećaj krivnje nametnut dodjelom jedne renomirane nagrade čovjeku koji je nije zaslužio.

Taj osjećaj ljudskog srama pokazala je i Christina Doctare, ljekar i borac za ljudska prava, 10. decembra u Stockholmu, učestvujući na velikim protestima protiv dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu. Ona je simbolično vratila Nobelovu nagradu koju je dobila 1998. godine kao član mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. „Ja sam svjedokinja onoga što se dešavalo za vrijeme rata na Balkanu. Mikaela Blomqvist je imala samo 5 godina kada je rat u BiH počeo, kako ona može razumjeti genocid koji je počinjen u Bosni i Hercegovini. Bila sam tamo i nisam mogla pomisliti da ću 27 godina poslije stajati i svjedočiti da se ovo upravo dogodilo“, poručila je Christina pred 1200 ljudi koji su joj klicali u znak oduševljenja i poštovanja.

Posebno je emotivan bio susret bivših logoraša koncentracionih logora u BiH i poznatog američkog novinara Roya Gutmana. Kao što je poznato Roy Gutman je kao novinar „Newsday“ sa svojim izvještajima i fotografijama prvi put svjedočio o počinjenim zločinima koncentracionih logora Vojske RS-a, nakon čega je uslijedila javna osuda Ujedinjenih nacija a što je kasnije dovelo do zatvaranja logora smrti i puštanja na slobodu zatočenika. Za svoje djelo nagrađen je i prestižnom Pulitzerovom nagradom.

Zato u ovom slučaju niti je važna Švedska akademija niti Nobelova nagrada koliko osjećaj da si okružen ljudima koji svoje moralne sudove nikad nisu doveli u pitanje! Te ljude ja zovem bogatim ljudima.