ENG
Stephan Lupino od fotografije do skulpture: Bit ću veći od velikog Picassa
Autor/ica
Povezani članci
Vrijeme u kojem živimo je apokaliptično, a moje skulpture dio su mog doživljavanja svijeta koji se pogubio u pohlepi, destrukciji, bezosjećajnosti… Moć je u rukama nekolicine
Umjetnik neobične energije koja putujući kroz njega preoblikuje se iz faze u fazu, otkrivajući njegove neiscrpne potencijale. Od fotografije do skulpture, put je kojim je Stephan Lupino krenuo pred tridesetak godina. Zakoračivši u delirij ekstaze koju je podsvjesno počeo doživljavati za svog boravka u New Yorku dok je u toaletima, omiljenim prestižnim okupljalištima njujorških celebrity, improvizirao foto studio i bilježio lica, tijela, trenutke…
Već tada njegova je fotografija imala naznaku onoga što danas izražavaju njegove skulpture. Energija kojom zrače, brzina kojom se stvaraju, njegova zaokupljenost njima, svjedoči ovu umjetnikovu posljednju ekstazu posvećenu skulpturi koja traje već pet godina. Izložba pod nazivom Apokalipsa može se pogledati u predvorju koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, a 60- tak eksponata svjedoči o snazi Lupinova trenutačnog nadahnuća. Svojim radom već je probudio veliko zanimanje u inozemstvu, pa je već sada »rezervirao« šest stranica reportaže u talijanskom Vogueu, čiju je prestižnu ekipu s fotografkinjom Deborah Turbeville ispratio pred mjesec dana. Valja spomenuti i zanimanje američkih galerista koji sljedećeg mjeseca stižu na konačan dogovor o predstavljanju njegovih skulptura i dizajna u galerijama Ralph Pucci u New Yorku i Los Angelesu.
U svom svijetu skulptura i ekstaze Lupino ne prestaje sa stvaranjem ni jednog trenutka. Nadahnuća mu nadolaze i u trenutku dok vodimo ovaj razgovor, odgovara na pitanja istodobno skicirajući novu skulpturu…
Moć nekolicine
Nazivaju vas novim Picassom, imponira li vam to?
– Da čuo sam to, neki me uspoređuju i s Dalijem, ali to mi ne imponira ja već sada znam da ću biti veći od njih.
Izložbu ste nazvali Apokalipsa, zašto?
– Vrijeme u kojem živimo je apokaliptično, a moje skulpture dio su mog doživljavanja svijeta koji se pogubio u pohlepi, destrukciji, bezosjećajnosti… Mislim da je čovjek premašio samog sebe da je pohlepa za materijalnim nadišla svaki drugi osjećaj i potrebu. Moć je sažeta u rukama nekolicine, to je spoznaja koja plaši i poziva na razmišljanje. Ima malo bogatih i puno gladnih ljudi, to je istina trenutka u kojem živimo.
Kako to konkretno utječe na vaš rad?
– Moje skulpture nisu lagane stvari, teške su… i imena im već govore dovoljno: Sunčeva ratnica, Mars, Industrijski monstrum, Kleopatra, Ljubavni vojnik….
Što vas nadahnjuje, samo trenutačna situacija ili imate neke pohranjene resurse?
– U skulpturu se utapa cijelo moje iskustvo, sva moja znanja koja sam stjecao tijekom cijeloga života.
Koju dionicu života biste izdvojili kao najplodniju nadahnućima?
– Definitivno moj boravak u New Yorku, tamo sam upio najviše iskustva i mislim da to sad izlazi iz mene. Tamo sam se nabrijao, da sam ostao ovdje vjerojatno nikada ne bih imao ovakve umjetničke senzacije.
Ipak ima li nešto što vas trenutačno nadahnjuje?
– Ne, ne osjećam da bi me išta više moglo nadahnuti, impresionirati ili fascinirati… Rekao bih da reproduciram doživljeno.
Skrivanje iza nesigurnosti
Uvijek ste bili bolje prepoznati u inozemstvu i sada vas je posjetila ekipa prestižnog svjetskog magazina Vogue, a predstoji vam i susret s američkim galeristima, sve miriše na vaš veliki come back, kako to komentirate?
– Istina je da samo najveći umjetnici dospiju na stranice Voguea, to je zaista čista ekskluziva, a jako me veseli i izložba u Americi i to je velika stvar. Kod nas su kulturnjaci rekao bih »prespori«, ne mogu tako brzo reagirati, naime ja sam u posljednje dvije godine napravio toliko radova koliko ih prosječan umjetnik ne skupi možda ni za života. E, sad, naši kulturnjaci ne znaju što bi o tome rekli, tek neki s iskustvom i znanjem imaju hrabrosti istupiti i reći da to je dobro, ali većina se skriva iza svoje nesigurnosti.
Znači kod nas nema brze slave?
– Ma, ima to su ovi celebrityji koji se zavrte dva puta u nekim tv-u emisijama sumnjive produkcije i, eto, nama naših zvijezda… Toga vani nema, tamo zaista moraš biti izniman da bi isplivao.
No, unatoč svemu vi ste se uvijek vraćali ovdje, zašto?
– Dok sam bio u New Yorku mislima sam uvijek bio ovdje, a sad dok sam ovdje mislima sam u New Yorku… to je ta moja podijeljenost između mojih korijena i mojeg pronađenog ja. Hrvatska je divna zemlja prekrasnog krajolika i uvijek su tu lutale moje misli dok sam bio u New Yorku. S druge strane ovdje je i moja obitelj, majka, djeca… to me također obvezuje na povratak i prisustvo. Na koncu, vrijeme kad sam se vratio, bilo je i vrlo emocionalan trenutak stvaranja Hrvatske države, to je bilo iznimno vrijeme za svih, puno euforije… Danas, zapravo već dest godina unatrag, u Hrvatskoj nema više nikakve energije, samo imam osjećaj da sve više tonemo u depresiju.
Što je prema vašem mišljenju glavni razlog tome?
– Koruptivna i pohlepna politika koja je oduzela sve stečene materijalne i duhovne vrijednosti i napravila jaz među ljudima. Politika je oduzela dušu narodu.
Rasplačem se
Mislite da vani nema pohlepe?
– Ima je svugdje, to je nažalost ljudska osobina, ali vani je to drugačije… Mali čovjek ipak ima neki prostor u kojem može graditi svoj život, ali ovdje je apsolutno zakinut. Ne znam kako pojedinci mogu živjeti sa spoznajom da su unesrećili nekoliko tisuća ljudi, obitelji kojima je upitna egzistencija… Kako mogu biti cijepljeni na ljudsku nevolju. Ja se rasplačem kad vidim beskućnika kako kopa po smeću …
… a djelujete tako taf guy?
– Ha, ha… da tko bi rekao… mnogi misle da sam agresivac i taf guy. Možda je to moja nesvjesna maska, privid, slanje pogrešnih impulsa… ali u biti ja sam jako osjetljiv na ljudsku patnju…znam zaplakati i dok gledam film.. nisam lišen emocije, uostalom ne bih mogao stvarati da sam drugačiji…
Znači odatle vaš poriv za humanitarnim radom i fotografiranjem ljudske patnje koja prolaskom kroz vaš fotoobjektiv poprima ljepotu i smisao života. Kad o ovome govorim mislim na fotografije djece o s Downovim sindromom i oboljeloj od karcinoma…
– I prošlog sam tjedna radio na Cvjetnom trgu, snimao sam slijepce s njihovim psima vodičima… Ne znam kako bih to izrekao, vjerojatno ja to nosim u sebi… vidim to na način koji je drugima nedostupan. Istina je da imam veliki senzibilitet za snimanje djece, fotografiram ih čak bolje od žena.
U neobaveznom razgovoru spomenuli ste mi da ima i nešto žene u vama, odnosno da je svaki čovjek i hermafrodit, pojasnite nam to?
– Mislio sam upravo na tu svoju meku stranu koja se na prvi pogled ne vidi, mogućnost suosjećanja… suosjećajnost i inače smatram najvećom ljudskom vrlinom. Nažalost čini se da među ljudima sve više odumire, ali pravi umjetnik je uvijek proživljava…
Utječe li senzibilnost na vašu duhovnost, jeste li religiozni. Izjavili ste svojedobno da vam je uzor Majka Tereza?
– Nisam religiozan čovjek, ali nisam ni ateista…Majka Tereza je definitivno i danas moj uzor … za ono što je ona radila treba ima ti posebnu energiju, to ne može biti sve ljudsko, to ne može svatko. Mislim da nemam umjetnički poriv i tu vrstu pražnjenja, siguran sam da bih se bavio humatiranim radom.
Dragocjeni drive
Što je zapravo vaša najveća potreba?
– Ekstaza… a najveća dragocjenost je moj drive koji me odvodi u ekstazu.
Kako dolazite do tog drivea, stimulansa, možete li ga kontrolirati, izazivati ili ga jednostavno samo čekate?
– Uglavnom ga čekam, ja znam, osjećam da ga nosim u sebi. Da sam multitalentiran, s tom sam se spoznajom davno suočio.
Ali drive je poput opijata, ako ga jednom okusiš u životu postaješ ovisan o njemu?
– Istina, drive je poput opijata, zbog toga su mnogi često mislili da sam na drogama ili alkoholu… ali ja zaista nikada nisam konzumirao ništa od toga. Uostalom bio sam sportaš, prvak u karateu, i nikad nisam bio sklon stimulansima, i bez toga sam previše »up«!
Ekstaza dolazi u valovima, što činite u fazama vakuuma?
– Ne inzistiram ni načemu, bavim se nekim drugim stvarima i osluškujem se. I vakuum je potreban jer tko bi izdržao kreativu, to je nemoguće svakodnevno pratiti.
Picasso, Dali.. i još mnogi drugi umjetnici morali su imati svoju muzu, imate li vi takvih potreba?
– Ne, ja sam to nadišao, ja nosim nadahnuće u sebi. Ne trebam Fridu Kahlo, ha, ha…
Što je vaš najjači stimulans?
– Upornost i radna energija, mogu raditi 24 sata dnevno!
Ima li neko zabranjeno područje, nešto u što se ne bi željeli upuštati?
– Ne bih želio biti političar.
Mislila sam u umjetničkom, iracionalnom smislu?
– Svatko ima svoje mračne strane, ali nisam negativac niti pesimista.
Koliko vam je potrebno za realizaciju jedne skulpture od trenutka zamisli do samog finiša?
– Za kompletan proces dok ju iznesem iz glave skiciram, prespavam, razmislim pa do samog rezanja i finiširanja treba 2 mjeseca, ali što se tiče same izrade potrebno mi je 20- tak dana. To radim brzo.
Stalno govorimo o vašim usponima, ali bilo je sigurno i padova?
– Naravno da u svakom životu ima uzlaznih i silaznih putanja, pa tako i u mome. No, kad se osvrnem najveći pad bio je možda kad sam izgubio milijun i pol dolara na burzi, ali mene to nije pokosilo kao neke druge, ja sam se nakon toga predao humanitarnom radu i na taj se način ponovno uzdignuo, dobio.
Ispred vremena
A što je s karijerom, je li tu bilo uspona i padova?
– Ne, u karijeri nikada nisam imao padova. U sve što sam radio davao sam se bezrezervno što je bilo prepoznato i nagrađivano. Kad sam se bavio karateom osvojio sam titulu prvaka, kad sam se bavio fotografijom bio sam dobar i sad sa skulpturama također znam da sam dobar. Osjećam kad napravim nešto dobro. Uvijek sam bio ispred vremena i to je element koji me izgrađuje kao osobu i umjetnika.
Kad spominjete svoju sportsku fazu, nameće mi se pitanje kakav odnos danas imate prema svom tijelu, izgledate njegovano, a spomenuli ste i da svakodnevno vježbate nešto poput Madonne?
– Ha, ha… Picasso pa Madona, vi me baš volite uspoređivati… Tijelo mi je alat, stoga moram misliti o njemu i posvetiti mu dio vremena. Nekad sam više vježbao, no otkako sam se počeo baviti skulpturom imam sve manje vremena.. Ipak za ove moje skulpture koje su velike, jer ja volim da sve bude veliko, koje imaju i preko 2 metra, a teške su i po 200 kila moram biti i fizički u dobroj kondiciji da bih mogao raditi na njima. Evo friški primjer od neki dan, ja i dečki iz Pro-Meda Novoselec, firme u čijoj su radionici nastale sve novije skulpture, kako je došlo do kvara na dizalici, morali smo ručno podizati lim težak skoro 400 kila.
To je prilično težak i zanatski zahtjevan posao, morali ste nešto i naučiti o njemu?
– Naučim svaki dan nešto novo, istina je da tu ima statike, ovog i onog što sve morate uzeti u obzir pri izradi, ali ni o fotografiji ništa nisam znao pa sam sve naučio.
Jeste li kao umjetnik i pomalo sebični?
– Svaki umjetnik je pomalo sebičan, jer da bi dao moraš uzeti.
Neću prodavati
Što bi rekli o ljubavi? Mnogo puta govorili ste otvoreno o ženama, tjelesnosti, ali nikad o ljubavi.
– Puno sam puta bio zaljubljen , ali ljubav je prolazna faza … ona je poput čokolade koju držiš u ustima i neizmjerno je fina, ali rastopi se…. Ima više vrsta ljubavi prema djeci, roditeljima prema onome što radiš … u tom smislu ljubav za mene ima važnu komponentu.
Kakav je odnos prema vlastitim radovima, neki se umjetnici ne mogu odvojiti od svojih dijela, zaljubljuju se i ne odvajaju se od njih. Biste li mogli primjerice bez problema rasprodati sve svoje radove?
– Najprije ne želim prodavati svoje skulpture, ne radim ih zbog toga. Mislim da su prevrijedne za prodaju i da im je mjesto u nekom muzeju… A, što se tiče navezanosti, nikada nisam bio navezan na svoj rad… Uvijek sam dijelio i davao svoje fotografije. Mislim da takva vrsta navezanosti proizlazi iz nesigurnosti… a ja nikada nisam bio nesiguran.
Vi znate da uvijek možete napraviti još bolje.
– Da.
Kad je počelo vaše intenzivnije zanimanje za sa skulpturu i kako biste je vi sami opisali?
– Rekao bih da to dugo nosim u sebi. Već na mojim fotografijama nazire se skulptura, to su i kritičari zabilježili još onda, opisujući je skulpturalnom. Nikada nisam volio crtati stvarnost, uvijek sam čak i u svojim fotografijama ljude prikazivo boljim i ljepšim nego što jesu. Žene su bile ljepše, a muškarcima sam dodavao karakter… tako je i sa skulpturama, moram ih promijeniti , učiniti ih drugačijim, dodati nešto svoje…
Zašto aktovi to je donekle jasno, ali odakle stolci, križevi..?
– Sjedalice sam počeo raditi za sebe pa se to nadogradilo, a križevi …ne znam zapravo sve što bih rekao bilo bi pogrešno. Možda zato što mislim da bi trebalo napraviti 4 i pol milijuna križeva i svakom Hrvatu pokloniti po jedan, jer svi smo mi grešni.
Vješt sam s rukama
U koje doba dana ste najkreativniji?
– Noću, navečer mi naviru ideje. No, i uvijek kad dođem u radionu mogu nešto napraviti. Oduvijek sam bio vješt s rukama. Još kao dijete sam šivao, rubio svoje hlače, ušivao dugmad…uvijek mislim da bih bio i dobar stilist, nešto poput Alexander McQueena. Inače ništa mi nije problem, sve znam… peglati baš i ne volim, ali zato volim kuhati.
Gurman ste?
– Ne, to je uvijek nešto jednostavno, zdravo fino. Povrće, žitarice…. meso mi nije bitna stvar kao za većinu Hrvata.
Kad sam vas pitala koliko imate godina rekli ste da je bedasto pitanje i da se godine nose u glavi, kako bi objasnili komponentu vremena iz svoje perspektive?
– Uvijek ga je premalo i uvijek je prebrzo… možda mi je zbog toga svaki sat namješten barem deset minuta naprijed, valjda da ga sustignem.
Kakav je vaš odnos prema djeci?
– Čini se sve boljim. Imamo sve bolji kontakt i sve više razgovaramo. Jedno vrijeme bio sam previše raspršen i nisam se stizao posvećivati u dovoljnoj mjeri, ali sada to ide na bolje. Ono čemu ih želim naučiti je da ne budu prosječni obični, želim da budu drugačiji. Eto, to mi jednina roditeljska želja. Imaju moje gene, ali nemaju discipline, na tome treba raditi. Konkretno najstarija kći, Camille (20), živi u Los Angelesu i studira na koledžu, sin Martin (16) je u Karlovcu i pohađa elektrotehničku školu, a kći Zita (13) ove godine završava osnovnu školu.
Izjavili ste da ne biste imali ništa protiv slikati kćer za Playboy kad bi to ona željela?
– Da ja sam jako otvoren za to, ali za neke stvari sam jako strog. Primjerice disciplinu smatram iznimno važnom i čini mi se da to današnjoj djeci najviše nedostaje. Nemaju upornosti, previše su pohlepna, ukratko imaju previše svega, a nemaju svijest da se do stvari stiže radom.To je naročito izraženo ovdje kod nas što je velika manjkavost društva danas, a biti će još veća sutra. Najveća vrijednost su vrijedna djeca.
I za kraj gdje su žene danas u vašem životu, nadahnjuju li vas još uvijek? U čemu je njihova najveća senzacija ?
– Žene me uvijek nadahnjuju, nije kao prije … prije su mi bile opsesija …nadahnjuju me svojom tjelesnošću, ali fascinira me i njihova unutrašnja snaga i misterioznost. Snaga žene je usudio bih se reći nadnaravna, ona kontrolira život.
Foto Goran Šerbula
_________________________
Lijes Jugoslavije
Napravili ste lijes Jugoslavije, to je senzacija na tragu provokacije čemu ona služi?
– Mediji i urednici vole samo senzaciju, to tako u Hrvatskoj funkcionira. Ja sam u taj lijes sve pospremio što me vezivalo za bivšu državu.. čak i jednu malu zastavicu koju sam nosio kad sam bio na natjecanjima za reprezentaciju. Siguran sam da će se za to uhvatiti svi mediji i da će to nažalost postati važnije od svih ostalih mojih radova.
_________________________
Nitko ne investira u rad
– Kultura nam je na niskim granama, rad se ne cijeni, sve je podređeno iskrivljenim kriterijima laži, prevare i otimanja. Politika nas je pokrala i ogolila…. sve uvijek ostaje samo na mikrofonima i papirima, nitko ne investira u rad, a on bi bio jedino afirmativan …
_________________________
Ljudi kao pingvini
– Nikad nisam mogao razumjeti ljude koji žive tuđe živote, a toga u Hrvatskoj ima napretek. Svi su zabavljeni površnim stvarima.. Internet je tome jako doprinijeo, primjerice Facebook.. to je prvenstveno odraz nekreativnosti. Ljudi su kao pingvini, vole dolaziti na mjesta gdje se svi odlaze gužvati se, gledati, tračati, biti viđeni tako se smatraju važnijima.
_________________________
Cajkuše su mi atak na intelekt
– Stari sam roker, volim klasiku, dobar rep, ali cajkuše su mi atak na intelekt…i većina Hrvata to sluša pa se i ne treba čuditi na kojoj intelektualnoj razini počivaju vrijednosti u ovoj zemlji.
_________________________
Fotografija je izgubila
– Mislim da je fotografija izgubila puno na originalnosti i izvornosti. Tehnika je uznapredovala i pojela sve one male nesavršenosti koje su fotografiju činile osobitom. Danas ima previše fotoshopa, kamere same zumiraju, fokusiraju… U tim uvjetima gotovo svatko može dobro fotografirati. Ukratko digitalno doba s digitalnim proizvodom jednako – plastika!
_________________________
Karataš, tjelohranitelj, model, fotograf…
Stephan Lupino rođen je 28. travnja 1952. u Varaždinu. Zarana prateći svoju iznimnu energiju i osjećaj za perfekcionizam, estetiku odlazi krajem 1970-ih u Italiju gdje radi kao tjelohranitelj poznatih osoba, te osniva karate-klub kao jedan od najboljih karatista na svijetu i svjetski prvak u sankukai stilu. Odlazi u Englesku kako bi studirao engleski jezik. U New York dolazi 80-te gdje počinje studirati umjetnost u konzervatoriju glume kod Stelle Adler. Susret s fotografijom započinje kao model pozirajući ispred fotografkinje Deborah Turbeville. No, Lupino ubrzo se i sam hvata kamere, a njegov talent prepoznaje Annie Flanders, urednica časopisa Details, za koji je i počeo pratiti njujoršku umjetničku i noćnu scenu te s kojim su surađivala najveća fotografska imena, poput Brucea Webera i Oliviera Toscanija. Upravo to vrijeme od 1983. – 1991. godine predstavlja najuzbudljivje razdoblje kad si je priskrbio nadimak Kralja noćnog života.
Njegove fotografije objavljivane su u najprstižnijim svjetskim časopisima: Photo, Zoom, Vogue Italia, L`uomo Vogue, Vogue Hommes, Europeo, L`Espresso, Per Lui, Per Lei, Playboy, King, Max…
U Hrvatsku se vraća u vrijeme domovinskog rata. Nastavlja sa snimanjem ženskih aktova, a 2003. omiljeni modeli postala su djeca s posebnim potrebama i djecu oboljelu od karcinoma, a taj humanitarni opus naziva »Moji Anđeli« i »Čarobna djeca «. Istodobno je počinje izrađivati namještaj, a potom i umjetničke skulpture.
Autor/ica
