STARI, DOBRI ZUBAC

Povezani članci

• Градоначелниче Комшићу, ви сте један бедник
• Mostar isčekuje koncert godine: Veliki Damir Avdić večeras u Abraševiću
• Amfilohije u Vukovaru
• Miroslav Krleža: Zločin i kazna (1) – Na rubu pameti (6)
• Od Karadžića i ostalih simbola klanja opasnije su ideologije koje se njima hrane
• Političari u BiH: evropske plate – nikakvi rezultati

Pero Zubac “Klupko života“, Zlatna edicija Unireks, Podgorica, 2020.

Veliki jugoslavenski književnik nevesinjsko-mostarske korjenike, Pero Zubac obradovao me je svojom najnovijom zbirkom stihova Klupko života. Odmah da kažem radi se o poetskom djelu u kojem Zubac demonstrira virtuozitet versovanja temeljen na izvornom talentu, ali ne manje i na briljantnim iskustvima klasika literature naših duhovnih prostora. U ovoj knjizi stari je to, dobri Pero Zubac, sa proplamsajima poetskih noviteta, koje majstoru versovanja ne predstavljaju tajnu…

Prva cjelina zbirke sa maksimalno znakovitim naslovom U strahu od nereči počinje pjesmom Uskršnja gorka u kojoj pjesnik u gotovo šantićevskom sazvučju konstatira: Uskrs je. Neveseo/prethodne nižem živote…

Relativizirajući da li je uopće i živio te živote pjesnik će zaključiti: Kosmička tuga i zamor/i brige što se množe./Juda je gde bi Amor…,  da bi našao smiraj u versu Uskrs je. Pomiluj Bože.

Generacijska je pjesma O mojim drugovima odbeglim, a u njoj se autor obraća generaciji koja iz dana u dan nestaje iz ovozemne zbilje, a hoće kazati, poslati poruku i poduku…

Posvetna pjesma Slike iz mladosti sjetno zaziva trenutke mladalačkih dana i neprekinute sreće. Pjesnika Svjetlost koja me greje vodi putovima gde su moji najbolji drugovi zamakli. Nalazim neku radičevićevsku tugu i sjetu u versima zrelog Pere Zupca. Potresna je, sva refleksivnošću obasjana pjesma Prizrenska svila iz koje ne mogu da ne izdvojim strofu: Još pamtim brezu pod koju si sela/kao spokojno dete uz bistričku vodu/a pesma sa Svetih Arhanđela/pratila te je u hodu.

U strahu od nereči mogla bi biti sintezom Zupčeve autopoetike i pogleda u njegove sretne mladalačke snove, ali i evidentnih uzdaha za nekadašnjošću: Meni preosta slava stara,/uspomene, svetlost Mostara,/i ljubav tvoja neprolazna/kao nagrada i kao kazna.

Uspomeni na majku pjesnik se vraća u versima pjesme Majka u snu: …Pamtim tu sliku u detinjstva ramu,/lampa treperi, razgoni tamu,/ i lice njeno, pre no je Tvorac uze,/lice iz sna, ali bez suze. Potresna pjesma, potresna do boli…

Djetinjstvo s dragim likovima, poetskim skicozama učitelja Ibre, popa Mužijevića i sjajnim akcentom završetka, maksimalno slikovito: Američka pomoć iz daleka,/moje lepe sestre i miris mleka, isijava iz pjesme Nevesinjski prizori.

U Sveći na limanskoj pijaci kraj pjesme sažima cijelu intenciju poetske misaonosti: Meni se celo detinjstvo/u nekoliko slika zgusnu/i kao da mala nevidljiva suza/skliznu mi niz usnu.

Pjesnik je tačno nazvao zbirku, jer njegova pjesma Klupko života ima dimenziju antologijskog karaktera: …Strah od jutra, strah od sna,/ne spominje, znam da zna/ko će mi šta reći od onih sa one strane,/hoću li umeti pobeći pre no što svane/ili ću zarobljen opojnim njihovim pričama o tamo/ukrasti klupko života što ga usrdno motamo.

Pjesnik se pjesniku obraća u pjesmi Pismo Đorđu Sladoju asocirajući na prizore Stare Hercegovine: I svetli kula Stjepanova/od tvojih zarnih zlatnih slova/Hristos voskrese dobri moj Sladoje.

Pjesma Uporedbe ima nešto od slućenog trena Apokalipse: Muzički tobogan, nove škole,/nagradne igre  Koka-kole/radne akcije, udarničke značke,/francusko mleko, kruške nemačke/Unra, žuti sir, Trumanova jaja,/bojim se da smo blizu kraja.

Pjesme Na šta se moj život sveo, Naviljci straha, Davna slika i Očajnička donose pjesnikov ledni egzistencijalni strah nad životnim iskustvima.

Pjesnikov slijed hirovitog životnog vibrata donosi poglavlje Pesme iz godine 2014. I tu pjesnik ne odvaja svoje misli od Vaskrsa kojim je obasjana cijela ova zbirka: U blage dane Vaskrsa/vasiona se rasprsla/i krvav mesec izgreva/da l’ da se plače il’ peva. Kao da je danas pisano ili se naši životi otaljavaju, a dani su sasvim jedan drugom nalik…

Zubac je gotovo realistično slikao naše, po mnogo čemu umiruće tragično doba opće nesvjesti: Kiše ko će da potopi,/oblaci teški ko ponjava,/u vazduhu izotopi,/zamukla s crkava zvonjava.

Dragim bićima posvetio je Zubac pjesme U pomen Tijani, Pesma za Milenu, Đurđevdanska sveća, Molitva za T. J.

Poglavlje Odlaze korifeji donosi sjetne ode vremenu Zupčevih uspomena sa sjajnom pjesmom Beli anđeo u snu mom.

I pjesma Crni atovi u snu pripada antologiji versa na način kako doživljavam suvremenu poetiku, uopće…
Ovo je zbirka poezije starog, dobrog Zupca koji je davno zakoračio, šta zakoračio, zasjeo pa stoluje u poetskom Partenonu!

Zbirka koja podiže rejting suvremenoj srskoj književnosti…

Zbirka za nezaborav!