ENG
ŠTA SU NAMA VJERSKI BLAGDANI ili čemu služi vjera, odnosno kome ona služi !?
Autor/ica 👤Ibrahim Prohić
Povezani članci
Bio je Bajram. I prošao. Preciznije bi bilo reći – minuo. Mnogi događaji koji su se desili nekad ranije nisu prošli, nisu prestali postojati, samo su promijenili vremensku dimenziju, nešto izgubili na intenzitetu i jasnoći, izgubio se poneki detalj, ali ne i suština. Kad je riječ o blagdanima, dani poslije blagdana mogu biti i više povezani sa suštinom nego samo vrijeme oficijelnog datuma jer smo tada više fokusirani na protokolarno koje ponekad sakriva ili gubi suštinu. Ponekad manifestno, svjesno ili nesvjesno, potiskuje supstanciju i nameće paradno ili interesno, ideološko i političko. Tada religija može postati politička činjenica i to se u aktualnom vremenu u BiH, dakle ovdje i sada, i dešava. I ne slučajno, već kao projekat i manipulacija. Kao opredjeljenje, kao ideološka matrica.
Ako si izvan tih šema, projekata i interesnih grupa, pogotovo ako si kognitivni tip kojem su spoznaja, istina i autentične potrebe važnije od nametnutih i lažnih motiva i (anti)vrijednosti, blagdani i datumi su prilika za promišljanje.
Ovaj Bajram je kod mene, u meni, probudio neke asocijacije, reminiscencije, dileme, osvijestio potrebu za preispitivanjem od koje većina ljudi bježi. Bježi, jer je preispitivanje povezano sa trudom i rizikom suočavanja sa neprijatnim sadržajima ili sopstvenim zabludama i predrasudama koje su situirane u vremenu kad naši logički i misaoni kapaciteti nisu bili dovoljno razvijeni.
Neke premise, stavove i emocije okolina (roditelji, učitelji…) utiskuje u biće u povoju svoje individualnosti. Ti tragovi mogu značajno odrediti kasniji životni put i odnose s drugim ljudima. U forenzičkoj psihologiji se govori o principu determinizma i indeterminizma (laički rečeno, jesu li naši postupci determinirani psihološkom istorijom individue ili je ona slobodna u izboru svojih postupaka).
Stepen sposobnosti preispitivanja je jedan od indikatora zrelosti ličnosti, pa i indikatora njenog mentalnog zdravlja. Lakše je ostati u rutini navika i običaja, utisnutog, nametnutog. Lakše, ali ne i bolje, odnosno zdravije, kako za pojedinca tako i za društvo. Da bi društvo zaista bilo socijalna zajednica nužan je razvoj individualnosti, susret sa autentičnim potrebama (“beta potrebama”, kako ih naziva Abraham Maslov, rodonačelnik Humanističke psihologije) i kontinuirano preispitivanje tj. kritičko mišljenje.
Ja sam ovom prilikom pozvao u pomoć upravo univerzalne vrijednosti i autentične potrebe.
Zašto smo tako skrušeni, blagi i dobrohotni u dane blagdana, a nismo u onih preostalih 364 dana? Zašto među onima koji vjeruju u jednog Boga postoji animozitet protiv onih koji također vjeruju u jednog Boga, ali ga zovu drugačije i svoju vjeru označavaju drugačijim simbolima? Zašto postoji animozitet između onih koji vjeruju i ateista? Zar oba prava, pravo onih koji vjeruju i pravo onih koji ne vjeruju u postojanje Boga, nisu legitimna? Nije li u pozadini namjera da se razlike po tom spiritualnom pitanju pretvore u vrlo opipljive razlike u socijalnom statusu pojedinaca i društvenih grupa? Ponekad te razlike mogu određivati i pravo na sam život. Pazi, ne radi se (samo) o kvaliteti života, već, u određenim okolnostima koje smo svjedočili neposredno, i o opstanku (života) u elementarnom značenju.
Nisam vjernik, ali jesam Ibrahim. Bajram je dio moje porodične tradicije i kao takav meni drag. Pluralnost identiteta ne postavlja imperativ selekcije i redukcije. Konflikta još manje.
Mogu biti ateista, a da Bajram bude moj. I jeste moj, i jesam ateista. Ne vidim u tome nikakvu proturječnost. Mogu biti i Bošnjak, mada bih više volio termin Bošnjanin, a istovremeno i s istim kapacitetom biti i Bosanac i Hercegovac i BosanacHercegovac, te HercegovacBosanac. Mogu istovremeno biti i mondijalista. Izabrao sam da takav budem. Onda sam psiholog, tzv. politički analitičar, kolumnist, bloger ponekad, pa ljubitelj sporta, ljevičar… duga je lista identiteta izvan religijskog i etničkog.
Individualno i kolektivno, po sebi, ne proturječe jedno drugom, nadopunjuju se i oplemenjuju. Pojedinačno i opšte mogu u iste koordinate, ako je referentna šema humanistička. Ako si se utopio u šemu provincijalizma, onda gubiš bogatstvo koje nude pluralnost identiteta i filozofija mondijalizma. Tada ćeš imati iluziju da si jači, možda ćeš osjećati više ponosa zbog skučenosti selekcionirane i reducirane grupne pripadnosti, ali ćeš biti manje individualist i imaćeš manje veze sa autentičnim potrebama. Na kraju, imaćeš i manje slobode. Velikan misli, Miroslav Krleža je govorio: “U stadu je toplije, ali smrdi.”
No, svako ima slobodu da po ovim pitanjima bira.
Identiteti se mogu i slagati, odnosno dodavati. Jedna poznata misao kaže da vrijediš onoliko koliko imaš identiteta. Drago mi je što se tog dana, na Bajram, veliki broj ljudi osjeća dobro. U zemlji kao što je naša (dekompenzirana i podijeljena, u kojoj pritišću strahovi i neizvjesnost) i u vrijeme u kojem svijet prolazi period naglašene dehumanizacije, ovakvi dani su poseban dar. Primam čestitke za ove dane i zahvalan sam svima koji mi se ovim povodom obrate. Primam to kao znak prijateljstva i dobre volje, znak da humanizam i solidarnost nisu umrli. Naravno, želim svim ljudima u BiH, u okruženju i u svijetu da i preostalih 364 dana budu kakvi su u vrijeme Bajrama i drugih vjerskih blagdana. Ako osvijestimo tu potrebu, i kao dar drugima i kao dobro za sebe same, naši će životi biti bolji. A dobro može biti dobro, samo ako je dobro za sve. Čujte ovo, ovaj šapat, o vi moćni i silni! Primite ga kao krik slabog i dobrog. Sjetite se da su moć i slava, pa i sam život, prolazni. Budite ponizni pred tim činjenicama.
Autor/ica 👤Ibrahim Prohić
