Srđan Gavrilović: Danas je poezija uglavnom malokrvna, a proza sterilna i neproživljena

Izdvajamo

• Moje djetinjstvo su obilježile knjige Ćopića, Andrića i Hamze Hume. Smatram da su one neko savršeno štivo za započeti život, ako tako mogu reći. Taj svijet koji je dočaran u njihovim djelima je neponovljiv, barem na ovim prostorima. Čitao sam Džamonju, Ibrišimovića, Babelja, Bukowskog, Márqueza, Hemingwaya, Krležu i Kovača. Ako bih morao izdvojiti neke najdraže naslove to su: Ugursuz, Usta puna zemlje, Bašta sljezove boje, Kratki izlet, Nemirna godina, Ptica na žici, Grozdanin kikot, Gospoda Glembajevi, Crvena konjica, Fight club i Ruže za Nives Koen. Što se tiče aktuelnih regionalnih imena, volim knjige Damira Karakaša, Ivice Prtenjače, Andreja Nikolaidisa, Bekima Sejranovića i Aleksandra Hemona. Čitam i poeziju, ali sam previše izbirljiv i teško nalazim ono što mi odgovara. Nedavno sam došao do poezije albanskog pjesnika Alija Podrimije. Mislim da je to i najbolja poezija koju sam ikad čitao uz onu Maka Dizdara. Trenutno na mom stolu leže Priče sa Kolime od Varlama Šalamova.

Povezani članci

• Pavelić o predstavljanju knjige „Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune“ u Bruxellesu: Feralov duh nikad zapravo nije zamro
• ZAŠTO „LEGENDA“ DANAS?!
• Rođendan eMTeeM – a 1974
• Muzafer Šehović: Drugarice i drugovi, mi smo na potezu!
• OTKAZANO: Promocija knjige ”Od erosa do polemosa. Knjiga razgovora” Nerzuka Ćurka u Mostaru
• Groblje hrvatskih nemira

Autor: Almin Kaplan 

Nedavno si objavio svoju prvu knjigu, zbirku kratkih priča Ljetne himne… Kako je ona nastajala? 

Zbirku sam počeo pisati u ljeto 2012. godine. Javila se neka potreba, ideja, želja da ispričam jedan događaj iz djetinjstva. Dugo sam pripremao teren da se ohrabrim ispisati te prve stranice, ne računajući pritom obavezne zadaćnice iz osnovne i srednje škole koje su mi, išle od ruke. Tako sam jednog dana sjeo za laptop i priča je jednostavno izašla iz mene. Nakon prve priče Tepih, shvatio sam da moram pisati dalje, da ima toliko toga što želim reći i podijeliti s nekim. U tom zanosu sam proveo skoro tri godine vajajući jedan koncept. Bio sam uvjeren da će se iz svih priča koje sam napisao izroditi neka zbirka, samo je bilo potrebno dovoljno vremena da to sve sazrije, ohladi se, sto puta izbriše, pa nanovo ispiše, zategne, sredi i ukoriči.

To su uglavnom priče o običnim, „malim“ ljudima, o njihovim životima koji su uglavnom nesretni, tužni, tragični… 

Da, možemo reći da je to tačno, mada mislim da mi svi pripadamo malim ljudima, da je čovjek ustvari sićušni David pred nemilosrdnim Golijatom zvanim život. Još od djetinjstva su me pogađale i intrigirale tragične sudbine ljudi. Ma koliko se one nekad zasnivale na mitu, jer živimo u području gdje svako oduzima i dodaje onoliko koliko namašta, svejedno mi je bilo zanimljivo čuti da je upravo onaj starac s flašom konjaka u ruci odrobijao deset godina u ruskom gulagu ili da je onaj šutljivi komšija nekoć bio član Cosa Nostre. 

Ti pripadaš generaciji koja je odrastala u godinama nakon rata, u godinama kada se o ratu strastveno pripovijedalo… Kakva su tvoja sjećanja na taj period? 

Iako sam rođen samo godinu prije nailazeće kataklizme, i ja sam vrijeme dijelio na ono prije i poslije rata. Rat je ustvari postao vremenska odrednica naših života. Iako smo odrasli preko noći, za taj period me vežu samo najljepše uspomene. Naša su igrališta bile ruševine, stadioni parkinzi, živjelo se skromno, no bili smo sretni i puni nade. Danas, u vremenu tehnološke opsesije i hladnoće, čini mi se da je taj osjećaj sreće nedostižan, da je ostao zarobljen u onim ljetnim noćima kad smo krali voćke iz tuđih avlija. Čovjek vremenom odraste, postane svjestan prepreka i ozbiljnosti samog života, no upravo mu jedna od tih slika i mirisa iz djetinjstva nakratko vrati žar u prsa.

Neke od tvojih priča su ustvari prepričane priče o ljudima koji su taj rat proživjeli… 

Nemoguće je proživjeti pakao, a ne govoriti o njemu. Rat je ukrao živote mnogim ljudima, njihov duh amputirao i ostavio ih na milost okolini koja, čini mi se i nema baš sluha za njihove priče. Neko o ratu govori skoro pa nostalgično, većina s užasom i traumom, a neko ne govori nikako. Ne zato što ne može, već zato što im u tu istinu niko ne bi povjerovao. Iz pozicije osobe koja je odlučila da napiše knjigu o odrastanju u post-ratnoj BiH, to nisam mogao ignorisati. 

Tvoji su likovi često marginalci, redikuli, na neki način beskućnici, ljudi koji su prokockali vlastite živote… Dok čitam tvoje priče, svi ti likovi koji po njima kruže, a kakvih je na svakom koraku u realnom životu, nekako su mi u tvojim pričama „američkiji“… Ti im uspijevaš dati na važnosti, učiniti ih zanimljivim, a nikako jadnim kako se oni uglavnom doživljavaju… 

Zbirka je napisana u formi klasične američke kratke priče i njen se duh osjeti. Što se tiče likova, oni su sami po sebi zanimljivi, blago obasjani tim američkim svjetlom kako kažeš. Njihov je život riznica nevjerovatnih priča, bilo je bitno samo pažljivo slušati i kasnije to staviti na papir. Nisam nikad gledao na njihove sudbine sažaljivo, već sam ih pokušao razumjeti. Ti ljudi su zaslužili da nešto bude zapisano o njima, da ih zavjesa zaborava ne prekrije kada im se ugasi srčani mišić. Moj drug i pisac Adnan Repeša je u jednoj od svojih priča napisao da je čovjek mrtav tek kad umre posljednja uspomena na njega. To me jako dojmilo i obvezalo da moji likovi ne budu robovi na kojima ću graditi priču, već da zažive što snažnije u očima čitatelja.

Nisam slučajno u prethodnom pitanju spomenuo Ameriku, odnosno američku kulturu… Iz tvojih priča je jasno da je ta kultura na tebe imala skoro pa presudan utjecaj… Pogotovo film… 

Neminovno je da je film imao ogroman utjecaj na mene i nemoguće se otrgnuti osjećaju pripadanja toj kulturi. Odrastao sam uz filmove Tarantina, braće Coen, Jima Jarmuscha, Paula Thomasa Andersona, Davida Lyncha, Scorcesea, da sad ne nabrajam dalje te velikane čija je lista povelika. Za mene je film poslije književnosti najveća umjetnost jer omogućava bijeg iz košmarne svakodnevnice, putovanje kroz vrijeme i jednako je važan u oblikovanju intelekta i ličnosti. Ono što su nekome sve filozofske i umjetničke knjige svijeta, to je za mene Kubrickova Odiseja u svemiru: 2001. 

Tvoje priče ponekad djeluju kao nekakvi predlošci za eventualne scenarije? 

Uvijek sam se divio onome što su za film napisali već pomenuti Tarantino i braća Coen, te Kaufman i Chayefsky. Želja mi je i dan danas da naučim kako se piše scenario. Ukratko, mislim da je moja knjiga jedan omnibus film od petnaest priča, gdje su se pred očima jednog dječaka, to jeste naratora, smjenjivale sudbine likova od kojih se vrlo lako može napraviti i pozorišna predstava. 

Muzika ti je također važna? Na kraju knjige imaš listu albuma, tj. soundtrack knjige? 

Muzika je bila ta prekretnica preko koje sam došao do svih ostalih umjetničkih sadržaja. Pri tom mislim na onu iz Amerike i Britanije. Od domaće sam uvijek nekako bježao, pogotovo od one iz ex-yu. Ona mi je bila plitka, pregažena vremenom. Naravno da moramo uzeti u obzir vrijeme i sistem u kojem je nastala, ali to nije bilo za mene. Danas na prste ruke mogu prebrojati bendove koji su mi se dopali. Izdvojio bih Haustor naprimjer. Jedan spot Peppersa na koji sam slučajno nabasao bio je dovoljan da poslušam sve njihove albume. Nakon njih je došla Nirvana, pa Sonic Youth, Joy Division, Neil Young i tako dalje. Taj soundtrack knjige sam neprestano slušao dok sam pisao zbirku, on je bio pogon, puštao sam da me muzika vozi do seeing sounds efekta, kada vidite zvuk ili boju pjesme. Neko će možda reći da je to granično stanje, no meni je to uže spasa koje ne dopušta da zapnem u živom blatu neinspiracije i često mi ponudi odličan početak ili kraj mojih priča.

I Nikolaidis je u svojim knjigama radio sličnu stvar? 

Andrej Nikoladis je to savršeno demonstrirao u svom romanu Mimesis. Niko u književnosti kroz naslove pjesmama nije bolje i preciznije dočarao mračnu stranu svog podneblja, i ujedno i opravdao snagu tih naslova. 

Nerijetko se u književnim krugovima podcjenjuju film i muzika, ne prati ih se dovoljno… Koliko su te dvije umjetnosti bitne za pisca danas, odnosno za ono što on radi? 

Kao što sam već rekao, sigurno je da su od velikog značaja za pisca, pogotovo u 20. i 21. stoljeću. Prije me pogađalo, a ujedno i frustriralo kada bi mi neko rekao da sluša samo četiri-pet bendova ili da ne gleda filmove, te da možda nikad neće spoznati istinsku genijalnost The Smithsa ili Kurosawe. Također mi je nepojmljivo da neko ko se bavi književnošću podliježe malignim metastazama šunda, tj. da ujedno uživa u Kišu i u Ceci. Zato nam je i ovakvo stanje na književnoj sceni; poezija je malokrvna, a proza sterilna i neproživljena. Djeca ne čitaju stripove, a kamoli knjige. Pa koliko je samo snimljeno filmova o piscima, tačnije karakternih studija o njima koje nam omogućuju ulazak u njihov svijet, um, rutinu. Prije nekoliko dana sam gledao film The End Of The Tour o pet dana života Davida Fostera Wallacea. Fantastično ostvarenje koje govori o tome šta znači biti pisac, ujedno i koliko je to breme. Preporučio bih ga svima. 

Forma kratke priče je jedna od najtežih formi… Misliš li i ti isto? 

Mislim da jeste. Na malom prostoru morate napraviti bravuru, briljirati, ne ostaviti čitaoca ravnodušnim. Ali također smatram da je danas najzahvalnija forma u prebrzom tempu života. Ne bih rekao da su ljudi lijeni, pa ne čitaju romane, već za to baš i nemaju vremena, zaokupljeni su društvenim mrežama i pametnim telefonima, pa je i jedna pročitana priča veliki uspjeh. 

Angažovana književnost? 

Sama ideja angažovane književnosti je zdrava. Idejni tvorac angažovane književnosti, Jean-Paul Sartre, koji je i sam napisao nekoliko eseja koji predstavljaju njen svojevrstan manifest, smatra da nam je angažovana književnost potrebna da bi se oslobodili, da bi se osvijestili, ona je dvosmjerna, jer s jedne strane je pisac koji nam ukazuje na probleme u društvu, a s druge čitalac koji treba na pravi način da prihvati i razumije te ideje. I ja mislim isto. No, angažovano ne znači nužno i kvalitetno, i to treba razgraničiti.

Šta čitaš? 

Moje djetinjstvo su obilježile knjige Ćopića, Andrića i Hamze Hume. Smatram da su one neko savršeno štivo za započeti život, ako tako mogu reći. Taj svijet koji je dočaran u njihovim djelima je neponovljiv, barem na ovim prostorima. Čitao sam Džamonju, Ibrišimovića, Babelja, Bukowskog, Márqueza, Hemingwaya, Krležu i Kovača. Ako bih morao izdvojiti neke najdraže naslove to su: Ugursuz, Usta puna zemlje, Bašta sljezove boje, Kratki izlet, Nemirna godina, Ptica na žici, Grozdanin kikot, Gospoda Glembajevi, Crvena konjica, Fight club i Ruže za Nives Koen. Što se tiče aktuelnih regionalnih imena, volim knjige Damira Karakaša, Ivice Prtenjače, Andreja Nikolaidisa, Bekima Sejranovića i Aleksandra Hemona. Čitam i poeziju, ali sam previše izbirljiv i teško nalazim ono što mi odgovara. Nedavno sam došao do poezije albanskog pjesnika Alija Podrimije. Mislim da je to i najbolja poezija koju sam ikad čitao uz onu Maka Dizdara. Trenutno na mom stolu leže Priče sa Kolime od Varlama Šalamova.