SPOMENICI U KULTURI SJEĆANJA – SVJEDOČANSTVO VREMENA, MJESTA SJEĆANJA, MJESTA PRIJEPORA

Povezani članci

• Večeras predstavljanje knjige ‘Kazalište krize’ Snježane Banović u Mostaru
• Predstavljanje knjige Omera Ć. Ibrahimagića “MEMENTO VIVERE” u Tuzli
• DOBRI BOŠNJANI
• SALIH, ČOVJEK VRIJEDAN PAŽNJE
• MOĆAN MONOLOG
• Balet u Vuku oduševio publiku

Fondacija Friedrich Ebert BiH organizirala je 9. i 10. septembra online konferenciju ‘Spomenici u kulturi sjećanja – Svjedočanstvo vremena, mjesta sjećanja, mjesta prijepora’ zajedno u saradnji sa Udruženjem za društvena istraživanja i komunikacije i organizacijom Oštra nula.

Prvi dan konferencije prvobitno je održano izlaganje Bert Hoppea historičara iz Berlina koji je govorio o planiranom „Poljska – spomenik“ u Berlinu, a potom je vođena i diskusija o NS politikama opsade u Evropi. Na prvom panelu panelisti su govorili o temama što nam spomenici govore, a šta ne govore, zatim funkcija spomenika u gradnji identiteta, te nasilje i identitet. Zatim, govorilo se o i spomenicima i njihovom doprinosu pomirenju i kritičkom suočavanju sa prošlošću, spomenicima kao opomeni  Njemačkoj, priznanje strahota prošlosti i održavanje sjećanja na njih – iskustva iz Njemačke te na kraju tipologija spomenika s obzirom na stepen demokratije u određenom društvu – tipologija na primjeru Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Potom je Max Bergholz, profesor historije na Concordia Univerzitetu Montreal predstavio svoju prezentaciju na temu izgradnje spomenika u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini tokom ranih 80-ih godina.

Moderator na ovom panelu je bio Vjeran Pavlaković sa Sveučilišta u Rijeci, a panelisti su bili Tamara Banjeglav nezavisna istraživačica iz Zagreba, Natasha Zupan, iz FriEnt-a u Berlinu, Dragan Markovina historičar iz Mostara te Hrvoje Klasić historičar iz Zagreba. Radni jezik je bio engleski.

Drugi dan konferencije održana su druga dva panela. Na drugom panelu fokus je bio na teme o tome šta nam govore spomenici u BiH – da li su oni izraz nadmetanja u tome ko je najviše stradao? Spomenici kao podsjetnik na to koliko smo mi stradali te uloga lokalnih zajednica u izgradnji spomenika. Da li su žrtve vidljive kroz spomenike?  Doprinos spomeničke kulture izgradnji kritičke kulture sjećanja i obilježavanje neobilježenih mjesta.

Uvodničar na ovom panelu je bio Edin Jašarević iz BZK Preporod Brčko, a moderatorica Marijana Stojčić iz Centra za primjenjenu istoriju iz Beograda

Panelisti su bili: Ramiz Ahmetović iz Udruženje porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka iz Brčko distrikta, Nedžad Novalić iz Centra za nenasilnu akciju (CNA) Sarajevo, Aneta Vladimirov iz Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, te Branko Ćulibrk iz Centra za mlade „KVART“ Prijedor.

Na samom uvodu, Ramiz Ahmetović iz Udruženja porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjačka iz Brčko distrikta, kazao je da je obično kultura sjećanja koju država nameće takva da spomenici, nazivi ulica te udžbenici govore o onome što država želi predstaviti kao službenu istinu ili kulturu sjećanja.

„Očigledno je da u Bosni i Hercegovini spomenici koji su izgrađeni pokazuju tri istine, bazirane na tri različite politike. Jedan spomenik govori o oslobodiocima grada Brčkog koji su grad oslobodili od njihovih stanovnika, od nenaoružanih ljudi, koji su živjeli u svojim kućama dok ih oslobodioci nisu pohapsili, maltretirali, zatvorili, mučili i mnoge pogubili. Ovdje dolazi do izražaja da se u javnosti formira stav da su svi jednako krivi i da su odnašnje politike, kojih nije bilo tada tri nego dvije, nastojale orobiti druge i da su samo svom narodu pružile slobodu“, dodao je.

Nedžad Novalić iz Centra za nenasilnu akciju da mi u BiH imamo neke tri priče, narative, istine o onome što se dešavao 90-ih u BiH

„To nije ništa neuobičajno i u suštini održava sliku bosanskohercegovačkog društva, za koje je pitanje da li možemo govoriti o jednom društvu ili o tri društva koja na različite načine koegzistiraju unutra BiH. Ono što je također činjenica jeste da ta tri društva vrlo malo ili nikako komuniciraju o tom ratnom naslijeđu i pogledima o tome šta se dešavalo tokom 90-ih godina tako da ono što možemo vidjeti na terenu jeste da ono gdje jedna grupa ima političku i svaku drugu moć nastoji da nametne svoje sjećanje, svoj pogled na ono što se dešavalo 90-ih, dok manjinske zajednice jednostavn nemaju mogućnosti nit im se daje za pravo da iskažu svoje sjećanje na rat, sjećanje na svoj žrtve i slično. Nije to samo situacija u BiH nego i regionu. Samim dolaskom u jedan grad vi možete samo gledajući u spomenike jasno da zaključite koja je zajednica većinska u tom gradu, ko ima političku moć u toj lokalnoj zajednici i Brčko jeste specifičan slučaj. Ono što mi u Centru pokušavamo već dugo vremena jeste da damo glas ovim zajednicama koje danas jesu manjinske, da im pomognemo da obilježe svoja mjesta stradanja i ono što jeste specifično da sve tri zajednice u BiH imaju takva mjesta“, kazao je Novalić.

Edin Jašarević iz BZK Preporod Brčko naglasio je da je odnos lokalne zajednice prema civilnim žrtvama rata u Brčkom diskriminatorski i čak ponižavajući.

„Zakon o civilnim žrtvama rata Skupština u Brčkom nikada nije usvojila. Bilo je nekoliko inicijativa, međutim nemogućnosti postizanja političkog konsenzusa ili nedovoljnog insistiranja samih udruženja koje predstavljaju civilne žrtve, nikada nije došlo do usvajanja tog zakona. Prava civilnih žrtava rata donekle su regulisan i to tek za dio, za one koji su uspjeli dokazati da su preživjeli torturu u ratu. Ta prava djelimično reguliše odluka brčanske skupštine iz 2012. godine kojom civilne žrtve rata zajedno sa ratnim vojnim invalidima uspjevajaju ostvariti određenu finanijsku naknadu. Važno je napomenuti da kada su se Bošnjaci i Hrvati počeli vraćati u Brčko nakon 1995. godine, a taj povratak je bio intenzivniji 2000. godine nakon proglašenja Brčko Distrikta, u centru grada zatekli su spomenik Draži Mihajloviću, ispred zgrade općine bio je postavljen krst, u naselju Meraje u kojem živi 95% Bošnjaka sagrađena je pravoslavna crkva, ispred hotela Jelena u Brčkom podignut je spomenik srpskim oslobodiocima, nazivaju ga još spomenikom srpskim braniocima. Zakon o spomenicima i simbolima Brčko distrikta donešen je 2003. Godine. Citirat ću član 2. tog Zakona ‘Spomenici i simboli koji se nalaze izvan javnih površina (groblja, vjerski objekti i pripadajuće površine uz vjerske objekte, privatni posjedi) nisu predmet ovog zakona.’ I član 4. Na javnim površinama mogu biti postavljeni spomenici i simboli: – koji su politički i etnički neutralni, – koji nisu politički i etnički neutralni, a koji su postavljeni do 1992. godine, – koji nisu politički i etnički neutralni, a koji su na bazi ravnopravnosti svih konstitutivnih naroda, postavljeni u periodu od 1992. godine do 5. marta 1999. godine. Taj Zakon je otprilike predvidio da svi moraju biti ‘ispoštovani’. To je dovelo do uklanjanja spomenika Draži Mihajloviću koji je postavljen na pravoslavno groblje. Sklonjen je i krst, ali je spomenik srpskim borcima je ostavljen tamo gdje je i postavljen, ali je dozvoljeno, da Bošnjaci i Hrvati da podignu spomenike svojim borcima. 2009. godine supervizor za Brčko izdao je nalog o spomenicima kojim je legaliziran postojeći spomenik srpskim borcima u centru grada i predviđa se izgradnja spomenika borcima Armije RBiH i HVO-a, te spomenik civilnim žrtvama rata. Ubrzo je sagrađen spomenik borcima Armije RbiH isred hotela Posavina, neposredno pored njega sagrađen je spomenik borcima HVO-a ispred zgrade Vijećenice, dok je iza zgrade Vijećnice planiran spomenik civilnim žrtvama rata. U saopštenju OHR-a je naglašeno da će spomenici zaraćenih strana biti locirani 200 metara jedan od drugoga što je, kako stoji u soapćenju, još jedan pokazatelj posebne prirode Brčko distrikta“, istakao je Jašarević

Branko Ćulibrk iz Centra za mlade „KVART“ kazao je da je Prijedor  vrlo specifičan po tom dominatnom srpskom narativu, po nekom procesu zaborava svega onoga što se desilo u Prijedoru.

„U Prijedoru je ubijeno preko tri hiljade ljudi, tačnije 3186 osoba, od toga 266 žena, 102 djece i maloljetnika. Najmlađe dijete bilo je staro samo dva mjeseca. O svemu tom se jako malo priča. Postoje neke dvije struje koje su dominantne. Jedna je bošnjačka, a druga srpska. Kada govorimo o centru grada tu je dominatna ta srpska spomenička kultura podignuta stradalim vojnicima Vojske Republike Srpske (VRS). U Prijedoru su postojali koncetracioni logori i kada govorimo o načinu na koji se pristupa memorijalizaciji, odnosno, toj nekoj kulturi sjećanja tih prostora ja mislim da je tu paradoksalni primjer koncetracionalnog logora Trnopolje gdje je podignut jedan ogromni spomenik vojnicima VRS-a gdje je otvorena kuća vojnicima VRS-a, gdje je kompletan prostor dobio jedno drugo značenje, gdje u potpunosti pada u zaborav sve ono što se dešavalo početkom 90-ih. Jedan od načina naše borbe, očuvanje tog nekog komemorativnog karaktera jeste organizovanje te čuvene noći u Trnopolju gdje na autentičnom prostoru logora Trnopolje govorimo o svemu onome što se dešavalo tokom tih mjeseci u samom logoru i dovodeći u kontekst sadašnjice, sve ono što danas živimo jeste posljedica svega toga i koliko svi neki događaji u sadašnjici podsjećaju na ta strašna stradanja ljudi tokom tog perioda u kojem su bili u tom logoru.“

Aneta Vladimirov iz Srpskog narodnog vijeća naglašava da smo društvo  trampili, koje smo imali u jugoslavenskom političkom uređenju, za samostalne države.

„U tome smo dobili postepeno, sada već upadljivo, osiromašenje većine. Naše su države desekularizirane iako u Ustavima može stajati drugačije, naši su sustavi obrazovanja prilagođeni onome što je zvanični narativ zemlje o kojoj se radi. Ovo je važno reći da hrvatski odnos prema ratu 1991.-1995., uključujući teritorij Hrvatske ali i Bosne i Hercegovine je istovremeno pobjednički i viktimizirajući i to je konfuzija koja se preliva u neke od najranjivijih sfera  društvenosti, a jedna od tih sfera je svakako najvažnija, a to je obrazovanje. Zaista su samo mrtvi dočekali kraj rata kojih se pokušavamo sjećati“, poručila je.

Treći panel bio je posvećen spomenicima u medijima, da li mediji tematiziraju ulogu spomenika u kulturi sjećanja, zatim uloga medija u procesu kritičkog suočavanja s prošlošću. Da li su medijske slike kulture sjećanja u BIH suprotstavljene, jednostrane, etnocentrične? Ignorišu li mediji stradanje Drugih?

Uvodničar na trećem panelu bio je novinar Dinko Gruhonjić, a moderatorica Marija Arnautović, novinarka Radio Slobodna Evropa iz Sarajeva.

Panelisti su bili: Jelena Diković, novinarka lista Danas iz Beograda, Razim Medinić, Radio Brčko distrikta, Boris Pavelić, novinar iz Zagreba te Eugen Jakovčić iz Documenta Zagreb.

Dinko Gruhonjić je na samom uvodu svoje izlaganje otvorio pitanjem, koliko zapravo ljudi u Srbiji znaju, odnosno, koliko su ih mediji obavijestili o tome da su trupe VRS-a u svakom smislu izdašno podržane iz Beograda teškim naoružanjem nekadašnje zajedničke JNA koju smo svi zajedno 45 godina naoružavali gotovo u potpunosti spalile gradsku Vijećnicu u Sarajevu, naljepši i najreprezentativniji objekat u glavnom gradu Bosne i Hercegovine?

„Kao što mi znamo, milioni knjiga i historijskih dokumenata koji su spaljeni u noći sa 25. Na 25. August 1992. Godine spaljeni su svjesni, s ciljem da se zatire sjećanje na postojanje multikulturalne i multietničke BiH, da se zatre naš lijepi i komplikovani identitet kako bi se sprovela sumanuta zamisao o entički čistom prostoru. Gorjele su tada knjige, gorili su ljudi. Fosforne granate koje su ispaljene na Vijećnicu bile su libricid, razaranja sjećanja, sistematsko iskrivljavanje našeg pamćenja, raspamećivanje koje traje do dana današnjeg u čemu jednu od presudnih uloga igraju mediji i to po diktatu vladajuće nacionalne politike, a pod današnji geslom ‘Ne damo svetinje’. Kažu da je Radovan Karadžić tada govorio: ‘Sve ćemo sravnit, a onda ćemo ponovo sagraditi.’ I jesu, sagradili su. Doduše, ne ono što su srušili. A to što su oni sagradili po BiH, ali i po Srbiji, ne može se drugačije nazvati nego markiranje teritorije s ciljem konstrukcije novog identiteta kojem bosanski Srbi nikad nisu pripadili i koji nije njihov jer nije bosanskohercegovački. Na teritoriji na kojoj je gospodarila Karadžićeva krvoločna bratija, srušeno je više od 600 džamija. Domovi kulture građeni planski u vrijeme emancipatorskog socijalizma, da bi se naši ljudi odvratili od crkve i kafane, u vrijeme militantnih nacionalizama iz 90-ih pretvoreni su konc logore, mučilišta i užasna, nepojmljiva ratišta, o čemu izvanredno govori kapitalna monografija ‘Iza sedam logora’. Na mjestu gdje su u kućama pravljene žive ljudske lomače, reditelj Emir Nemanja Kusturica, rođeni pa preobračeni Sarajlija uz svaku pomoć Srbije i Republike Srpske napravio je Andrićgrad. To kičasto, grozno i jezivo znamenje kojim se pokušava ne samo revizija historije već revizija cjelokupnog djela našeg nobelovca Ive Andrića, koji je inspiraciju pronalazio baš u BiH, svjedočanstvo jednog nevremena i živi dokaz kakve su posljedice kada fašistoidne ideje, makar i privremeno, pobjede“, istakao je Gruhonjić.

Jelena Diković, novinarka lista Danas, kazala je situacija u Srbiji je tragikomična na svim poljima, tako da se suočavanje sa prošlošću ne razlikuje dosta.

„Mislim da je situacija sa suočavanjem sa prošlošću užasna u cijelom regionu, ali u Srbija u tome prednjači, ali to ne treba nikoga da iznenađuje, s obzirom na to ko je prethodnih osam godina na vlasti. Nama je alfa i omega ove zemlje čovjek koji je svojevremeno govorio ‘Za jednog Srbina sto muslimana’ i koji je bio ministar informisanja u režimu Slobodana Miloševića. To su ljudi koji godinama i godinama unazad kreiraju sudbinu nas običnih građana, ali i sudbinu cijelog regiona. Iako je sudbina bila agresor u ratovima 90-ih, nikakav pomak se ne vidi u tome da država Srbija bar na neki način preuzme odgovornost za sva ta razaranja, ubistva, silovanja i progone što je činjeno u ime srpskog naroda. Naravno, uz direktno učešće tadašnje vlasti u Beogradu.Ono što je meni zanimljivo, za razliku od BiH i Hrvatske i dalje se čuvaju ti neki antifašistički spomenici iako je prema tome krenulo to izjednačavanje četnika i partizana. Što se tiče spomenika iz posljednjeg rata, iz 90-ih, tu je potpuno drugačija situacija. Takvih spomenika nema, sem ako je u pitanju NATO bombardovanje. Spomen-ploču možete naći u svakom većem gradu u Srbiji, gdje se govori o agresiji NATO bombardovanja i ostalo. Ali spomenika u čast žrtava srpske agresije naravno da nema, ima ih jako malo. U Sjeverinu postoji spomen-obilježje za otmicu i ubistvo 27 bošnjačkih civila i u Štrbcima postoji spomen-ploča za otetih i potom ubijenih 20 putnika iz voza Beograd-Bar 1993. godine. Sve više se radi na izgradnji tog srpskog duha. Sada se ide na to da su bili oslobodilački ratovi, da je vodila pravedan rat i da nije bila agresor. To ima na svim televizijama, na svim novinama, u udžbenicima historijskim. Potpuna je revizija historije. Nas nekoliko medija, koji pratimo te teme, ja mogu na prste da nas izbrojim“, kazala je na samom uvodu Jelena.

Razim Medinić sa Radio Brčko distrikta rekao je da mediji na određen način predstavljaju svijet i jako je važno šta se i kako predstavlja, šta se i kako izostavlja i na koji način se prezentuju stvari, ljudi, događaji i odnosi.

„Jedna od tema kojoj novinari trebaju pristupati sa puno pažnje prilikom izvještavanja jeste tema ratnih zločina. Mediji moraju raditi profesionalno i u skladu sa etičkim načelima kako bi demistificirali sve mitove i pogrešne slike koje se prikazuju o ratu. Uloga medija je važna u procesu pomirenja. Međutim, u BiH ima malo prostora gdje novinari mogu kvalitetno, objektivno i istraživački izvještavati jer su skoro svi mediji ekonomski i politički kontrolirani.“

Boris Pavelić, novinar iz Zagreba govorio je u uvodu o dva temeljna načina na koja se može predstaviti situacija u Hrvatskoj.

„Jedan način bi se mogao sažeti u rečenicu: ‘Ozbiljan razgovor o memorijalizaciji rata u Hrvatskoj biće moguć kada bude uklonjen katolički križ sa brda Hum iznad Mostar.’ A, drugi način o kojem bi se moglo razgovarati je: ‘U Hrvatskoj je napokon prije mjesec dana započela jedna ozbiljnija vrsta institucionalnog razgovora o ratnoj prošlosti u Hrvatskoj kojeg je pokrenula Vlada, odnosno, koalicijski partneri, nakon dugih 20-30 godina. Situacija po mom sudu nije toliko bolno jasna kao što su predstavili moji prethodnici. Istina je da se u Hrvatskoj ako ništa drugo razgovara. U medije mogu doći neke priče iz rata, neka svjedočanstva o nasilju nad Srbima, manjinama, itd. Ali to je vrlo kompleksna tema. Moj je sud da je riječ o jednoj vrlo površinkoj raspravi koja u medijima dobiva preveliku pažnju, nedovoljno nijansiranu pažnju, nedovoljno promišljenju pažnju, a u isto vrijeme se zanemaruje ključni problem hrvatskoh suočavanja sa prošlošću, koji nije u Hrvatskoj, nego je u Hercegovini, Bosni i Hercegovini“, dodao je Pavelić.

Eugen Jakovčić iz Documente zaključio je da je ono što je bitno su živi spomenici – ljudi pojedinci koji usprkos svemu pokušavaju na različite načine napraviti iskorak.

Ovaj program se realizuje u saradnji sa  Fondacijom Friedrich Ebert