SMISAO U BESMISLU, ‘svaki je pravi dadaista protiv dade’

Povezani članci

• Petnaest godina od smrti Josipa Jole Muse
• Zlatna palma francuskom filmu ‘Anatomija pada’
• ODAVNO JE BILO VRIJEME DA SE VRATIŠ
• Ko se jednom napije vode sa Baščaršije
• Božica Jelušić: Slovo o volji i nevolji
• MOJ APATRID

Tekst je pročitan tokom proteklog međunarodnog skupa (petodnevni kolažni program u Tirani, “Dada-Eist-Dada-Dayes”) prigodom 100. obljetnice od nastanka Dadaizma.

Piše: Jovan Nikolaidis

Nekada smo imali jednu apsolutističku partiju koja je izgradila srušenu zemlju, zaposlila ljude i obezbijedila im dobar prosvjetiteljski period, po meni najbolji u našim istorijama punim zemljotresa. Danas partija imamo bezbroj. I gle čuda – sve su demokratske. One već četvrt vijeka ne rade ništa osim što rasprodaju, i još nisu uspjeli da prodaju sve od onog što je ona totalitarna partija u ono vrijeme jednoumlja stvorila. Ali, nama iz svijeta poručuju: održivi demokratski razvoj podrazumijeva da umjesto jedne svemoćne partije sve uložimo u male i srednje partije, uime ljudskih prava i slobodnog iznošenja stavova.

1.

Pokušavam da iznesem vrijednosti i značaj umjetničkog pokreta s početka 20 stoljeća, pokret Dadaizam, koji je negirao mnoge ustaljene vrijednosti onog društva. Ne krijem želju da u onom što ću pred vama reći, komentarišem i dio sadašnjih društvenoumjetničkih devijacija protiv čovječnosti i  njegove slobode uopšte. Okupirani iluzijama o ljudskim pravima i slobodi izbora pojedinca u društvu, a na Balkanu i zbog viška istorije, današnja civilizacija uspostavlja jednu vrstu globalnog zatvora čiji su upravnici rigidni kapitalizam i perfidno bankarstvo, sav korporativni kapital koji sprovodi agresiju na socijalnu prevednost i čovjekovu slobodu u društvu. Mislim, nadajući se da ćete shvatiti moju poetsku metaforu, da današnji svijet zapadne civilizacije, a i Zapadni Balkan u tom svijetu jeste, živi u jednoj vrsti globalnog koncentracionog logora u koga se ulazi kroz dvoja vrata. Prolazom kroz jedna vrata stižemo do  nametnutog konzumerizma, gdje nam se nudi obilje hrane, pića i opijata, bezbrojni predmeti za ličnu i opštu upotrebu, do čulnih omama i užitaka svih vrsta. Mi smo postali zarobljenici potrošnje, nekada smo bili proizvođači dobara. Ulazimo u kloaku prepunu bespotrebnog i otrovnog, za spas našeg duha kobnog sladostrašća. Kroz druga vrata mame nas bankarski vampiri kojima moramo prići jednostavno zato što su svi drugi putovi našeg bića već zatrpani ljudskom nezajažljivošću i gluposti. Nad takvim logorom koga pominjem visi kao budni stražar Novi Bog Rata. Hoće li stići, kad će stići, na to nam niko od tvoraca modernog koncentracionog logora niti može niti želi otkriti. Nažalost, ni mi nemamo odgovor na pitanje, iako smo voljni da se u druženju i razgovorima i u najboljoj volji dogovaramo o novim putevima kojima savremena umjetnost treba da ide. Da bi bila za čovjeka korisna i za njega stvorena.

2.

Mi danas, čini mi se, trebamo uzviknuti: Dadaizam je mrtav, živio POSTDADAIZAM! Makar taj urlik prema stvarnosti bio virtualan kakvi i naši životi, dan za danom sve više postaju: embrioni budućih androida. Neoliberalizam danas proizveo je inteligenciju, umjetnike koji su postali robovi ili sluge destruktivnih političkih sistema i intelektualce, ogorčenu manjinu koja se ne predaje; ovi danas jesu jedna vrsta postdadaista – odbačeni usamljenici s dostojanstvom i buntom, žigosani apostoli izgubljene vjere. Oni viču: non serviam, ali ih malo ko čuje. Galama globalizacije guši njihov govor, mrvi njihov rukopis. Dopustite mi da priznam: ja sam jedan od tih marginalaca. Gospodo, ova civilizacija ubila nam je neke od najjepših ljudskih osobina: ukrali su nam tajnu, slutnju, zanos i snove. Neumoljivi kapital rađa nam i administratora naših misli, stigla je među ljude ultimativna komunikacijska tehnologija. A gdje je dadaizam?

3.

Dadaizam je, znamo svi to, nastao u Švajcarskoj 1916. godine među umjetnicima koji su se tu skrili od strahota nadirućeg rata u Evropi. Zlovoljni, ogorčeni, ljuti na aktuelno evropsko ništavilo prozvali su se dadaistima. Marsel Dišan, Gijom Apoliner, Hugo Bal, Tristan Cara, Maks Ernst, Sofi Tojber, etc… A “dada”, njihov pokret iz kafea “Kabare Volter”, označio je, kako je lucidno izrekao Tristan Cara, ”riječ koja ne znači – ništa”. To ‘ništa’ visilo je u značenju i pojmu DADAIZAM kao giljotina nad vratom svim konvencijama u umjetnosti i društvu tog vremena, čiju su besmislenost, konformizam i apsurd dadaisti izrugivali. Nihilizmom, odbacivanjem tradicije, ekstremnim iskazivanjem besmisla. Anarhistička pobuna tadašnje mladosti nad gotovo svim u društvu bez logike i pravednosti. Takav benigni anarhizam buntovnika uslovio je novi credo u umjetnosti – rodio je antiumjetnost. Sve je to u ondašnjim sredinama izazivalo bijes, prijezir i proganjanja. A zapravo je besmisao aktuelne stvarnosti samo potvrđivao stavove dadaista da je aktuelna, legitimisana umjetnost sama suština besmisla. To lijepo ističe Georg Grosz stavom da se nemoralno, nepošteno i nasilno, u narastajućem kapitalizmu mora kritikovati upravo ružnim i grotesknim. Paradoksalna parola koju su dadasti isticali jasno govori i o tadašnjem novom pogledu na umjetnost: ‘dadaisti su i protiv dade’.

4.

Na prostorima Jugoslavije dadaizam je našao dosta poklonika. Ubrzo nakon pojave dadaista u Švajcarskoj, Francuskoj i Njemačkoj, javili su se, najviše u Beogradu i Zagrebu, grupe poklonika dadaizma. Pjesnici, slikari, filmski radnici. Performansi i instalacije. U Zagrebu je 1921. objavljen manifest Ljubomira Micića o Barbarogeniju, kao lokalna varijanta italijanskog futurizma. Slučaj je htio da najradikalniju avangardu u Hrvatskoj posije jedan Srbin, ko što je Srbima silinu ekspresionizma unio Miroslav Krleža. Oba su pripovijedali još onda kraj Evrope i sumrak Zapada, doduše ne onoliko koliko je to slutio Hugo Blat u knjizi “Bijeg iz vremena”, apokaliptičnu tvorevinu savršenog jezika i mišljenja. Sve što je tada napisao u pomenutoj knjizi stoji i danas, kao u kamenu uklesano upozorenje koje objašnjava bijedu golotinje sadašnjeg ništavila. Antun Branko Šimić je u dvije odlične knjige “Vihor” i “Vijavica” zapravo prepjevavao estetiku njemačkog Der Šturma, kao što je i Krleža u dramama “Kraljevo”, “Kristifor Kolumbo” i “Mikelanđelo Buonaroti” zaorao brazdu originalne ekspresionističke pobune i krika. Javljaju se Josip Seissel, Vinko Gecan, Višnja Kranjčević, Augustinčić, Hegedušić, Ružička, Tabaković… Rodili su se i časopisi a oko njih poklonici novih tendencija. “”Zenit”, “Dada-Tank”, “Dada-Džez”, “Zenit –Ekspres”. U Zagrebu je prvi aktiviran “Proljetni Salon” avangardnih aktivista, “Zenit” izlazi u Zagrebu (1921-23)  i u Beogradu (1924-26). Donadinijev “Kokot” (1916), “Književnik” (1924), “Plamen” Miroslava Krleže i Augusta Cesarca (1919). U Srbiji Ljubomir Micić propagira avangardizam u književnosti, muzici, slikarstvu i na filmu, afirmišući “zenitizam” kao sintezu balkanskog duha i savremenih evropskih strujanja (futurizam, ekspresionizam, dadaizam i nadrealizam). U Beogradu tog doba nastaju brojne umjetničke tvorevine koje obiluju dadaističkom poetikom: intertekstualnost, polimorfnost, devijacija i apsurd, metajezik, a produkt toga jeste metatekst. Štivo je žanrovski raznovrsno: poeme, priče, romani, drame, filozofija, daktilokarikature, antireklame, pamfleti, manifesti, teorijski tekstovi/eseji. Rade Drainac, Stanislav Vinaver, Dragan Aleksić, Branko Ve Poljanski, Ljubomir Micić, Petar Palavičini. U Srbiji je dadaizam u suštini bio proširena mantra nadrealizma koji je potvrdio snagu dva velika pjesnika, Oskara Daviča i Vaska Popu.

Jedini crnogorski dadaista za koga znam je pjesnik i romanopisac Risto Ratković. Utemeljivač je modernog stiha u crnogorskoj književnosti, Od 1923. u Beogradu on se druži sa tamošnjim avangardistima i piše u skladu sa dadaističkom poetikom.

5.

Kod dadaista je pojam antiumjetnost bio upravo odraz bića i zadatka umjetnosti. Danas je pojam umjetnost često sveden na konzumerizam, tvorevinu antiumjetničku, dakle: antiljudsku. Haos i besmisao kod dadaista bio je njihov programski revolt, danas su besmisao i haos postali dobrim dijelom suština samog našeg života. Ondašnji dadaistički anarhizam, cinizam i ironija, satira i kalambur, danas liče apokaliptičnom ludilu potrošačkog društva. Drveni konjić dadaista pred nama sada mutira u plamenu aždaju, dinosaurusa anarholiberalizma. Pjesnici, kojih je sve manje u svijetu, u očima neokomformista su demoni koji služe prvenstveno za vađenje mraka iz sopstvene utrobe. Ko za njih danas zna, ko ih čuje?! Tristan Cara, onaj znameniti Rumun, koji je o Parizu pjevao bolje i od francuskih simbolista, napisao je: “Dada je nastala iz moralne potrebe… iz dubokog osjećaja da bi čovjek koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenim spoznajama o bitnosti ljudskog, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima.” Treba ovom prilikom da pomenem i stih ovog velikog intelektualca, stih beskrajne ljepote i teške istine:

“Prođe tisuću godina,

a bijaše

tek

jedna

jedina

Noć.”

Nama su danas od dadaizma ostale samo performativne reklamne igre s temama iz ništavnog svijeta, iskrivljenje slike dječijih igrica s idolima silnog tijela i prazne glave. Ako su mimikrija, ruganje i skandalozni postupci, intervencije na ljudskom tijelu i okolišu, u dadaizmu bili funkcionalni, danas sve to imamo iznova pokazano u krajnjem banalitetu. Iz marketinških ludorija zjapi do nas kataklizmatičan besmisao. Gotovo sve poslove trgovine i kupovine preuzeo je rigidni kapitalizam, kroz medije i tv-sliku, kapitalizam nadzire ljudsku potrebu za lijepim i slobodnim. Intelektualni kapitalizam je već među nama. Naša želja je njihovo izvršenje, jer smo duše gotovo posve predali data-izmu (dataism). Dataizam će do kraja ukrasti naš um. Ljudi današnjice su siva masa koju gospodari iz smart-pakla useljavaju do posljednje tačke na ovoj planeti. Ostalo su preuzele na sebe informativno-obavještajne službe neoliberalizma. Čovjek je sve dalji, mašina je sve bliža. Postaćemo uskoro zombiji, planetom će šetati alijeni. U nama umire sva slutnja na daljine lijepih običaja, mi se ne družimo, mi se dogovaramo ajfonima. Poludjeli svijet hoda ulicama, drže na ušima komade plastike i – govore sami sa sobom. Nad njima su – sateliti.

6.

Dadaizam Berlina dvadesetih godina prošlog vijeka bio je svjetionik slobode i jasna najava budućnosti. Bez dadaista nije moguće razumjeti zašto danas ideje o mašini nadvladavaju ideju o ljudskim bezgraničnim sposobnostima. Takve tvorevine ‘napredka’ ubijaju iskonske ljudske osjećaje ljubavi i drugarstva. Mi na Balkanu svjedočimo agresiju savršenih struktura neljudskog: kolektivnu mržnju, atavizme, plemensko zlo i religijski ekstremizam. Iz tradicije posežemo samo za destrukcijama i od njih gradimo nove mitologije, jednako pogubne za ljudsko dostojanstvo i opštu slobodu mišljenja i djelovanja.

Iz daljine i dubine prošlosti do nas stižu, tihi i iznemogli – patnja i krici dadaista. I onda i danas svjetonazor dadaista je okružen nerazumijevanjem svijeta i nehajem prema njihovom htijenju. Blagorodni anarhizam dadaista zamijenili su terorizam i haos. Balkan danas uživa u lažima diletantskh političara i mudrovanjima šake jada kupljene inteligencije  koja pouzdano zna samo jedno: da aplaudira. Bravo, bravissimo! Naši političari najbolje znaju da pjevaju pjesme turbo-folka i igraju narodna kola. Populizam postaje obrazac i mjera kulture kolektiva.

7.

Dozvolite mi, na kraju izlaganja, da se ukratko udaljim od teme, da budem anahron. Nekada smo imali jednu apsolutističku partiju koja je izgradila srušenu zemlju, zaposlila ljude i obezbijedila im dobar prosvjetiteljski period, po meni najbolji u našim istorijama punim zemljotresa. Danas partija imamo bezbroj. I gle čuda – sve su demokratske. One već četvrt vijeka ne rade ništa osim što rasprodaju, i još nisu uspjeli da prodaju sve od onog što je ona totalitarna partija u ono vrijeme jednoumlja stvorila. Ali, nama iz svijeta poručuju: održivi demokratski razvoj podrazumijeva da umjesto jedne svemoćne partije sve uložimo u male i srednje partije, uime ljudskih prava i slobodnog iznošenja stavova.

Partija, dakle, imamo koliko i trafika. Nikome, doduše, nije jasno čemu te partije služe, što hoće ta politika lokalnih fantazija, ali je od najvećeg značaja da se obezbijedi pluralizam i sloboda političkog djelovanja. Zato što je bolje imati politički sistem koji čine puno nekompetentnih kretena, nego da o svemu odlučuje nekoliko ozbiljnih i pametnih ljudi. Nakon četvrt vijeka života u demokratiji, to valjda nikome više nije potrebno dokazivati, mi smo postali žrtve anarhije i poluistina. Laž lebdi nad nama, u nama prazna grudva tuge.

Da se razumijemo: možda je moj um inficiran, ali prema onom vremenu ja nemam nostalgiju. I ja sam bio kažnjen titoizmom. Kao i sve drugo, i onaj društveni sistem je propao iz valjanih razloga. Da je moglo biti, i dalje bi bilo. Nijedan poredak nije dobar. Sve što se ozida, pašće: to znaju i crveni nihilisti i hrišćanski teolozi i islamski fundamentalisti.

Ja znam samo da je bijedno i ispod ljudskog dostojanstva da aplaudiramo svečanom otvaranju trafika i piljara. Što će nama fabrike? Ni Zapad ih više nema, iseljene su širom svijeta kao ‘prljava tehnologija’. Neka radi sirotinja iz pasivnog svijeta za dolar dnevno. Da bi demokratija i dalje disala čisti zrak i mirisala kosmos. Znam da je tužno i ispod ljudskog dostojanstva da nakon četvrt vijeka, nakon uvoza  demokratskih pravila, sričemo parole i frazetine demokratskih gadluka; da ponavljamo o tome kako, eto, neoliberalizam nije savršen, ali jeste najbolji poznati poredak. Pa tako smo govorili i za socijalizam!

Pogledajte, gospodo, partije i kandidate koji se takmiče za vaše glasove. I to je, je li tako, najbolje do čega je čovječanstvo došlo? E, tugo naša postdadaistička.

Balkanu je potrebno nadnacionalno zajedništvo. Ono ne remeti ni etničke ni kulturološke osobenosti nijednog od naroda Balkana. Nadnacionalno zajedništvo nas samo čini sposobnima da u Evropu uđemo spremniji, svjesni svojih ukupnih kvaliteta, kao sociokulturološki integrisana regija. Hoću da vjerujem da je takva misija balkanskih intelektualaca moguća.