SMISAO PREVODA KAO PREVOD SMISLA

Povezani članci

• Esad Bajtal o knjizi CIJENA JEDNE ZABLUDE Husejina Paravlića
• Tužilaštvo BiH: Podignuta optužnica protiv bivšeg direktora Ureda za veterinarstvo BiH
• Postjugoslovenski prokletnik
• TIRESIJINA SISA ILI GRUDVA SNEGA
• KONTROLIRANA MEMORIJA I KREIRANJE ZABORAVA
• Promocija knjige ”Bljuzga u praskozorje” Predraga Ličine u Zvonu

Nad prevodilačkim sjajem Drage Teševića

“Svaki dobar prevodilac zna
da nema dobrih prevoda”.

Otuda prividni paradoks da baš “dobri prevodioci” ulažu ogromne napore i daju sve od sebe kako bi se makar približili sanjanom idealu “dobrog prevoda”, dok oni drugi, nedovoljno svjesni težine te vrste izazova, slijedeći zov inercije, nehajno rade po uzusima zavodljive samodovoljnosti i inherentne nekritičnosti tako izabrane linije manjeg otpora.

Drago Tešević, spada u one prve, one koji, iz knjige u knjigu, iz teksta u tekst, i iz dana u dan, muče svoju prevodilačku muku, i žive svoje slatko prevodilačko prokletstvo.

A to slatko prokletstvo, istinskog prevodioca, sastoji se upravo u spoznaji gornje vrste, u nemirima bolnih izazova i dilema prevodilačkih nijansi – kod svake misli i svake riječi. Zapravo, ozbiljan prevodilac, svjestan svih zamki «svog zanata», zna da ono “zanatsko” prevođenja, i njegova inercija rutinske doslovnosti mora (u korist kreativnog pristupa tekstovnom predlošku radnog originala), neopozivo biti napušteno kako bi se tim napuštanjem artikulirala makar samo obećavajuća mogućnost, dakle šansa, željenog, tj. – dobrog prevoda.

U dilemi između doslovnog (maksimalno držanje uz skute originala), i slobodnog prevoda koji, od jezičke vune rasparanih, sa strepnjom plete neki novi par čarapa, istinski prevodilac zapravo živi kompletnu dramu poznate francuske sentence koja rezigniranom duhovitošću za prevode tvrdi da su – “kao žena”:

Kad su lijepi nisu vjerni, a kad su vjerni nisu lijepi!

Na tragu te francuske dosjetke, prevod, dakle, može biti samo jedno: ili lijep ili vjeran (tačan). Kako ozbiljan prevodilac nije u stanju da pristane na ovo disjunktivno polutanstvo, on se odlučuje na sanjani ideal: “dobar prevod”; tj. prevod koji je istovremeno i tačan i lijep, što je podvig ravan istočnjačkom paradoksu koanskog zahtjeva majstora zen-buddhizma koji zbunjenom učeniku autoritativno nalaže ispunjenje krajnje neshvatljivog zadatka:

Hoću da čujem pljesak jednog dlana.

Ali, to nestvarno postignuće polazi za rukom samo rijetkima: najboljima, najupornijima, najistrajnijima i samokritički najnezadovoljnijima… A takvih, naravno nema mnogo. Kao i u bilo kojem drugom poslu oni su tiha, nenametljiva i samoreklamerstvu nesklona manjina.

Upravo u te nenametljive spada i Drago Tešević, prevodilac koji privlačnost ad hoc inspiracije, zamjenjuje doslovnim prevodilačkim rudarenjem, istrajnim kopanjem po jezičkom blagu jezičkih tradicija, kultura, navika i običaja, ne bi li, u magnovenju nezahvalnog prevodilačkog preznojavanja dokučio, makar na čas, privlačni blijesak one nade koja obećava bliski jezički susret s neuhvatljivim i neprevodivim. Upravo ta čežnja, i nada da je moguće zaći iza leđa samog jezika i, lukavstvom podsvjesnog htijenja, zgrabiti ono izmičuće njegovog smisla i značenja; uhvatiti ga na spavanju i privesti u retke vlastita prevodopisa, jeste ono što D. Teševića čini prevodiocem čiji se iscrpljujući rad može nekako nagraditi, ali ne i platiti.

Jer, trud ima, ali prevodilačka ljepota nema cijenu.

Potvrdu nekurtoaznosti gornje tvrdnje pronaći će svaki upućeniji čitalac, slijeđenjem redova Teševićevog sjajnog prevoda knjige Gintera Grasa (Günter Grass: Das Treffen in Telgte), Susret u Telkteu, izd., “Oko”, Sarajevo, 2001.

I dok standardni prevodi, nošeni rutinom bacačke nonšalancije površnih prevodilaca hrkača, pate od inercije jezičke samouvjerenosti i prijevarnog bunila koje (doslovnošću principa školski doslovnog prevođenja “riječ po riječ”), neosjetno, ali sigurno “iznevjerava duh originala”, dotle Tešević, uz svu nužnu pedanteriju neizbježne jezičke tačnosti (ali ne i preko nje), dodatnom slengovskom lepršavošću, daje tekstu onu unutrašnjejezičku pokretljivost i elastičnost, koja metodom žargonsko-frazeološke retorike (“...e, moj brajko”; “Taj ti masnije bajke suče, nego li ih iko izmaštati znáde”.), i uz didaktički uzorno poštovanje za njemački jezik karakterističnog pripovjedačkog preterita, (“vrzmahu se konjanici”; “kuriri odlažahu, dohođahu”, itd.), doživljajno-psihološki potpuno uvjerljivo prenosi atmosferu onog trenutka autentičnog životnog dogoda zbog kojega se pisac, u krajnjem, i odlučio na njegov verbalni otslik.

Ilustracija: kmbeing.com

Jezička doslovnost prevoda tih kontekstualno iz-nijansiranih momenta (od kojih mravinjski vrvi Grasova knjiga), svojom značenjskom uštirkanošću, čitaocu nikad ne bi donijela ono što mu je pisac namijenio. Stoga, baš taj aprioristički prijeteći gubitak traži onu vrstu teševićevskog zahvata i visprenosti koja se, u perspektivi holističkog obuhvata «stvari», logički oslanja isključivo na duh opservirane cjeline, a ne na pubertetski zavodljivu konzekventnost izolovano-dajčferderbovanih značenja pojedinačnih riječi.

“Zato (uobičajene, E.B.) formulacije kao ‘prevod s engleskog jezika’ ili ‘prevod s kineskog’ ustvari samo zavode, jer u suštini je u pitanju, znamo, prevođenje s tradicije na tradiciju, s jedne asocijativne sfere na drugu, a time je prevođenje sa jezika na jezik, prosto naprosto, samo jedan tehnički preduslov” (D. Andrić), dobrog prevoda. O toj vrsti borbe za izvorno-situacioni, kontekstualno-kulturološki, smisao prevoda, a protiv samo tačne i sterilno-riječničke doslovnosti, izvještava nas još Ciceron (Cicero, Marcus Tullius, 106. – 43. p.n.e.), povodom svog prevoda Eshinovih i Demostenovih govora:

Sačuvao sam njihove misli i oblik u kojemu su iskazane, da kažem
fizionomiju, ali u izboru riječi sam se upravljao prema uslovima koje
pruža naš jezik (podv. E.B.), u takvom pristupu nisam imao potrebe da
prevodim riječ po riječ, nego sam reprodukovao cjeloviti smisao teksta
i snagu pojedinih riječi.

Kako taj ciceronovski pristup prevodilačkom umijeću funkcionira kod Drage Teševića pokazuju najbolje primjeri koji slijede.

Kad neko, na ovim prostorima, nesuvislo govori onda on narodski rečeno “kenja”, “brabonja”, ili “trabunja”. Književno ili ne, ali to je tako i tako se, najčešće, i bez uvijanja, kaže. A istinska književnost, u pažljivom osluškivanju bìla svakodnevnog života, uvažava tu vrstu govorne životne neposrednosti – njome se bavi, o njoj govori, i u mediju stvaralački pojmljenog jezika je uvijek iznova oživotvoruje. I ukoliko to uspješnije čini utoliko je i sama stvaralački bolja.

Zaljubljenik života i govornih životnih nijansi kakvima obiluje svaki jezik, Tešević neće iznevjeriti ni tu intenciju književnosti, te će, hrabro, bez pipave jezičke malodušnosti i akademsko-jezičkog pseudočistunstva, i ovdje, uvijek tražiti i naći onaj izraz koji će najbolje moći prenijeti izvornu poruku i atmosferu situacionog naduravanja jezički maštovitih Grasovih junaka:

O da sreće li velike što pokojni Opic ne mora slušati ovu
“rascezenjenu birkenjažu”. (1)

Ako čitalac prepozna da je u izrazu «rascezenjena birkenjaža» riječ o Birkenu Sigmundu (1626. – 1681.), formalisti i bukoličaru, s jedne i Filipu Cezenu (Philipp von Zesen, 1619.-1689.), inače “nosiocu radikalnih purističkih zahvata u njemački jezik“, poznatom po nadimku “Krasnorječivi“, s druge strane, onda razumije koliko je Teševićev prevod gornje sintagme životniji, iskreniji i mnogo bliži originalu od nešto, samo u nijansi drugačijeg i, upravo za tu nijansu, prevoda siromašnijeg i udaljenijeg od piščeve izvorne ideje i poruke.

Zato, evo te iste rečenice, ali sada u blijedoj i jezički ispra(z)noj verziji jednog drugog, par godina starijeg zagrebačkog prevoda iste Grasove knjige:*

Sreća je da pokojni Opitz nije morao slušati ovu
“zesensku birkenijadu” . (2)

Ili:

“O, da pusta li brabonjanja! Baš tipično za pegnicaljkavost.
Otud vazda mlaki prdivjetrić pirka!“.

Mošeroš se posprdnuo:
“U kome to vremenu zaboga mlađani pirlitanko živi!“. (1)

Za usporedbu:

Rezultat toga samo je dosada! To je tipično pegnitzerski!
Tu puše uvijek samo blagi vjetrić!

Mošeroš se narugao:

“U koje doba zapravo živi taj momčić!” (2)

Naravno, ovo su najblaži slučajevi izabranih prevodilačkih nijansi koje, u bljedilu ispranosti vlastitih jezičkih boja, sasvim uvjerljivo demonstriraju strmoglavljujući pad ispod razine Teševićevog lepršavo-nedokučivog prevodilačkog backgrounda, što se, iz stranice u stranicu, i iz reda u red, prevoda Grasove knjige, maestralno potvrđuje.

Foto: longviewschool.org

Posebno je to vidljivo na jezički krajnje izazovnim mjestima Grasovih poetskih pozajmica koje, logikom unutarnje arhitektonike njihovog govornog tkiva, izgovaraju lično pjesnici-autori, virtualni junaci Grasove književne priče koja ih, pod stvaralačkom izlikom fiktivnog književnog susreta u Telkteu, namjenski drži na okupu.

Evo nekoliko takvih mjesta gdje visprena poetska riječ njemačkih pjesnika XVII stoljeća, dolazi do punog izražaja kod Teševića (1), ili se manje-više, ponekad i do neprepoznatljivosti gubi u istim tim redovima kompariranog zagrebačkog prevoda (2).

Bogu hvala, sad je odjeknula plemenita riječ mira i radosti,
da odsad moraju počivati koplja i mačevi i prestati ubijanje...(2)

Za razliku od tako beživotnih i anemično prevedenih, i time poetski potpuno umrtvljenih Gerhartovih stihova (Gerhart Paul, 1607.-1676., barokni pjesnik), Drago Tešević, vlastitim jezičkim zamahom, naprosto oživljava i psihodinamskim presvlačenjem, riječima već ogoljelim od svakodnevne izlizanosti, iznova vraća već srozano poetsko ruho, a s njim i snagu čitalačkog izazova:

Slava Bogu ču se jeka, riječi mira zvone blažne;
stihnu kopljâ, sablji zveka, i zvuk smrti neutažne... (1)

Ili, to isto, sada samo na primjeru Grifijusovih (Gryphius Andreas, 1616.-1664.), stihova gdje poetska ljepota izvornog kazivanja u jednom slučaju,

“Divota, štono Svijet vascio tvori,
u dim i pepeo ima da sagori…” (1)

sagorijeva u pepelu banalnosti jezika suhe činjeničke konstatacije u drugom:

“Krasota zemlje se ima pretvoriti u dim i pepeo” (2)

Na isti način, inercijom automatskih efekata izrabljene prevodilačke matrice, modusom individualnoinherentne jezičke (ne)osjećajnosti prevodioca, isti pjesnik biva čisto poetski izdan (2) ili spašen (1), i u sljedećim paušalno odabranim primjerima:

“O Svijete, gle, tvoj život negda bujan,
sad je na truplu krsta zalelujan..” (1)

“O Svijete, pogledaj svoj život
što lebdi na deblu križa…” (2)

I sve tako, iz reda u red, duž cijele Grasove knjige.

U novom primjeru koji slijedi, čak i na samo jednom, prekinutom stihu, Tešević nam uspijeva demonstrirati i slikovito prenijeti Grifijusovu oporu etičku poruku predstojeće kazne ili osvete za neko počinjeno zlodjelo:

Zažaliće šta učini!
Dan onaj će već da svane... (1)

dok ona (ta poruka) u potpunosti izostaje u još jednoj suhoparno-konstatacijskoj izvedbi nečega što se doima kao skoro neutralan događaj neke kritične noći, koja je, neprozirom vlastitog vela, u najgorem slučaju, prozvanog aktera samo onemogućila da jasno sagleda (vidi) šta je zapravo učinio. Taj će mu u-vid, prema ponuđenoj prevodnoj verziji, biti omogućen tek kad “dan svane”, tj. tek na svjetlu dana, kao da je u pitanju čisto čulni, svjetlosni/vizuelni, a ne društveno-moralni (resp. običajni) problem do koga je autoru izvornog teksta pedagoški očigledno veoma stalo:

Požalit će što je učinio!
Svanut će, dakako, dan... (2)

Ta konstatacijski neutralna i logički anemična informativna formulacija: “Svanut će, dakako, dan…”, za razliku od imperativno prijeteće Teševićeve formulacije: “Dan će onaj već da svane...”, zapravo anulira onu emocionalnu diskrepancu jasne slutnje koja odnosnog prekršioca eksplicite opominje da to nije samo «običan» dan, nego zapravo «onaj dan» koji će «već», i uprkos svemu, tj. uprkos prividnoj nemogućnosti s obzirom na trenutno stanje stvari, (dakle, kad-tad i sasvim sigurno), da svane i dotični će krivac, tada, naravno, ne samo «vidjeti» šta je učinio, nego će, po inerciji jezičkog značenja Teševićeve jasno podrazumijevane prijetnje, konačno «vidjeti svoje», tj.”zažaliće”, ali u smislu onog pokajanja koje dolazi nužno, ali isuviše kasno da bi (i to je taj teševićevski pedagoški momenat), kao takvo, amnestiralo svog nosioca od opomenom (prijetnjom), implicirane odgovornosti.

A to je ne mala, i ne samo poetska, nego i čisto faktička, sadržajna razlika budućeg događanja o kome Grifijus govori i, etički gledano, baš njome edukativno uzorno podsjeća čitaoca na to da nijedno zlo nije “do vijeka”. (Možeš šta hoćeš, ali ne i dokle hoćeš; Ničija nije do zore gorila, itd. itd. kaže naš narod.)

Normativno-pedagoški, pa i praktično, samo tako, teševićevski intoniran iskaz ima snagu ozbiljne i jasne opomene svim budućim potencijalnim prekršiteljima životnog reda i poretka.

Foto: anjajonestranslation

Svaka prevodilačka varijanta u kojoj ta moralno-didaktička pouka, u svojoj neprepoznatljivosti, ostaje neiskazana ili potisnuta, poetski je debelo osiromašena i više ne funkcionira na način pjesnikove izvorne ideje. Stoga je ona književno manje uspjela čak i pod pretpostavkom da je jezičko-semantički korektnija u smislu svoje značenjski neporecivo veće blizine verbalnom izričaju originala.

I to je onaj momenat u kome biva jasna, sada i praktično-etička, a ne samo umjetnička, larpurlartistička, odgovornost svakog prevodioca, koji, kao posrednik između pisca i čitaoca, preuzima na sebe hermesovski ozbiljnu obavezu posredovanja njihovog uzajamnog (čitalac – pisac) razumijevanja. Bez prevodiočeve pomoći, pisac i čitalac bi jedan drugom, u najvećem broju slučajeva, ostali daleki i uzajamno ne(pre)poznati.

Naredni stihovi pokazuju kako odlučno domišljat verbalni zamah prevodioca (1), u svojoj metaforičkoj izvedbi, imperativom traženja trenutačnog sklada brojnih sablji (“u isti mah”), dodatno i snažno, energizira neku buntovno već prevrelu društvenu situaciju u kojoj više nema mjesta nikakvom pogađanju ni čekanju:

“Amo sablje, u isti mah, zakletvom dajmo zavjet;
prometnimo u mliva prah, nasilja knjaževog avet...” (1)

za razliku od prijevoda (2), koji tu prevrelost socijalnog trenutka, slabašno, blijedo i do anemičnost stidljivo samo naslućuje, ostajući frazerski neuvjerljivo na fonu otaljavanja “šuplje” zakletve (“zaklinjemo se”), koja je, u svojoj neuvjerljivosti, tek na pravcu onoga što bi «trebalo» (normativ), ali ne i «moralo» (imperativ), da se dogodi:

“Pruži svoj mač. Zaklinjemo se da ćemo
mrsku vladarevu vlast pretvoriti u lagani pepeo...” (2)

Pa i da se konačno dogodi željeni odgovor na jasno pozivanje na otpor (pruži svoj mač), učinak pojedinačnog mača (u okviru ovog prevoda), psihološki znatno je manja garancija dostizanja zacrtanog cilja od imperativnim poklikom sinhroniziranog i trenutačnog dejstva čitavog mnoštva (Teševićevih) sablji “u isti mah”.

Pjesma, dakle, čisto doživljajno, fenomenološki, gubi snagu u jednoj (2), i djeluje poetski i psihološki neporecivo moćnije, u drugoj, Teševićevoj dinamski-sinergiziranoj prevodilačkoj izvedbi (1). Otuda, kao implicitni prevodilački imperativ, neophodnost istrajne borbe svakog dobrog prevodioca za svaku riječ i svaku jezičku nijansu uprkos, eventualno i ponekad, prividnoj nevažnosti njenog površnog semantičkog sloja.

A, to, kako bogatstvo i bujnost pjesničke mašte traže ne samo jednaku, nego, nerijetko čak i veću kreativnu domišljatost prevodioca i od autorove, najbolje odslikava primjer Teševićevog prevoda sljedećeg Birkenovog ljubavnog stiha:

“Najslađi poljupci, k’o voće, slađi su i od slatkoće…” (1)

s kojim naš drugi prevodilac nije u stanju da se uhvati na poetski lepršav, i teševićevski dopadljiv način. Umjesto toga, on sve pojednostavljuje do mjere koja stihu oduzima svaki jezički smisao inače logički neupitnog, ali značenjski potpuno nepotrebno poduzetog unutarkategorijalnog stupnjevanja:

“Najslađi su cjelovi slađi od slatkih…” (2)

U tako traljavom prevodu kao što je ovaj, zapravo, saznajemo tričavo-neobičnu “novost” da je «najslađe» slađe od «slatkog».

I dok Tešević kategorijalnom komparacijom neopisivo specifične slatkosti poljupca (s jedne), slatkosti voća (s druge), i slatkoće kao slatkoće, s treće strane, (različiti rodni pojmovi), u prirodno-erotskoj sferi cjelivanja dodospijeva na višu (tj. sasvim drugu) smisleno uporednu ravan, dotle, nevješto ostajanje kompariranog prevoda u istoj pojmovnoj ravni (ravni samog cjelivanja), rezultira krajnje besmislenim pleonazmom, ispraznom tvrdnjom da je to nešto (cjelovi), u svojoj najslađoj izvedbi (superlativ), slađe (komparativ) od samog sebe u svojoj slatkoj izvedbi (pozitiv).

Kako je tako nešto moguće?

Do takvih manjkavosti najvjerovatnije dovodi trenutno odsustvo slojevitosti onog nadahnuća prevodilačke svijesti koja ovom poslu osigurava entuzijastičku neophodnost neupitne spoznaje da se “estetički sadržaji često nalaze u prostoru između denotativnih i konotativnih značenja, pri čemu je u toj ‘igri’ težište upravo na konotativnim signalima” (M. Sibinović). Aktualnim odsustvom (dakle, ne mora biti u pitanju puko «neznanje», i najčešće nije, nego možda samo trenutak nepažnje, nemar, duhovna lijenost, ili možda, zašto ne?, i hronična indisponiranost rutinom uspavanog profesinalizma…), te elementarne spoznaje nadvija se nad prevodioca opasnost pada u kučine pogubne inercije “lingvistički dosljednog prevođenja”, koje se oduvijek zbiva na račun osiromašenja “umjetničkog efekta prevoda”, što je prvi rizik, inicijalni uslov pojave neuvjerljivo lošeg prevoda književnoestetskih i njima sličnih, posebno, polisemantično strukturiranih i osjećajno dodatno poetiziranih tekstova.

Foto: Flickr

Osim toga, za dobro obavljen posao prevođenja, da bi prevod bio što više bliži autorovoj izvorno-stvaralačkoj intenciji (a ne doslovnosti njegovog konkretnog jezičkog iskaza), potrebno je poznavati cjelokupno djelo te biografsku i umjetničku narav autora prevođenog djela. Ta potreba saobraznosti “djela i lika” autora, kao jednog od uslova uspješnog prevoda, uvjerljivo se projicira u Teševićevom prevodu sljedećeg Silesijusovog stiha (Silesius Angelus, 1624.-1677.):

“Kad Gospod, tajom, u skute djevici legne,
tad Tačka u se i Krug vascijeli spregne…” (1)

Tek poznajući snažan duhovni uticaj njemačkog mističara Jakoba Bemea, (J. Böhme, 1575.-1624.), na A. Silesiusa, Tešević je mogao uspješno «uhvatiti» gornju nijansu Bemeove “skarednosti” sasvim legitimno prokrijumčarene u Silesiusov mistički poetski iskaz, što je, našem drugom prevodiocu, ostalo potpuno izvan metafigurativnog vidokruga, pa smo, umjesto principijelne ravni uobičajene djevojačke erotske sanjarije, dobili krajnje banalnu, neuvjerljivu i, usto, nerazumljivu sliku (pseudo)konkretnog dnevnog dogoda:

“Kad je Bog ležao sakriven u krilu neke djevojčice,
točka je u sebi zatvorila krug…” (2)

Realistički uvjerljiv kondicional uobičajenih mladalačkih sanjarija prvog slučaja (“Kad Gospod … legne”), zamijenjen je u drugom slučaju potpuno nerealnim svršenim glagolom (“Kad je Bog ležao…”), ubivši time svu virtualnost jedne poetske mogućnosti, koja je, očiglednom tvrdnjom logički i stvarno nemogućeg dogoda, naprosto vrijednosno devalvirana i idejno-estetski doslovno profanisana. Naravno, sa nešto više prevodilačke pažnje i jezičkog sluha, registracijom Gerhartove opomene, u nastavku teksta, na istoj stranici (odmah ispod samog stiha), i to se moglo sasvim lijepo izbjeći:

“Evo je opet mami ona šleska vatra lutalica! Onaj kleti obućar jošte iz
učenika svojih bogohuli. Opsjena i sanjarije!”.

Naime, formulacija “kleti obućar”, aluzija je na J. Bemea, teozofa i mistika, majstora postolara iz Gerlica (otuda prozvan – Gerlički obućar). Svojim interesovanjem za odnos zla i Boga, Boga i zla, tražeći, pored ostalog i odgovor na pitanje “nema li i Bog podsvijest u kojoj bar privremeno ima mjesta zlu”, i svemu drugom ljudskom (erotskom, npr.), što inače nastanjuje podsvijest običnog čovjeka, Beme je snažno uticao na A. Silesiusa. Tek iz te je bemeovske relacije, i sam Silesius mogao “iskopati” svoje (za tadašnje vrijeme) bogohulno nadahnuće, po kome, Tačka i Krug djevičanskih skuta (pisani velikim slovima, a u okviru datog psihološko-etičkog konteksta), ne ostavljaju mnogo mjesta sumnji u svoje freudovsko-psihoanalitičko utemeljenje i nadahnuće, čak nekoliko stoljeća prije pojave samog Sigmunda Freuda i njegove erotski utemeljene psihoanalize.

Iako već decenijama živi u Njemačkoj, Drago Tešević, nerijetko “potegne” telefonom do Bosne (u gluho doba noći, dok budno bdije nad jezičkim izazovima hermetički zatvorenog teksta), tražeći od sestre Ljubinke ili nekog od prijateljâ, toliko potrebnu, Pravu Riječ; riječ kojom bi, od nelagode eventualne nedorečenosti, jezičke površnosti i smisaone neadekvatnosti, spasio i pisca i sebe i čitaoca. Samo tako postaje objašnjivom i ona kreativno zanosna, i sugestivno neuporediva razlika između njegovog i kompariranog prevoda sljedećeg, vrlo kratkog Cezenovog stiha:

“Ovan se ovnujski ovnesa,
dok mu se ne zanebesa...” (1)

koji u drugom prevodu, kao rezultanta mehaničkog i poetski siromašnijeg prevodilačkog koda, donosi kardinalno, i do nerazumljivosti “tanji”, jezički iskaz od prethodnog Teševićevog:

“Ovnovi ovnujski bleje
u ovnujsko nebo...” (2)

Naravno, “zdrav razum”, u svojoj potraži za objašnjenjem ove vrste nesamjerljivih razlika u kvalitetu dva prezentirana prevoda istog teksta, jedini smisleni oslonac nalazi u sretnom spoju unutrašnje motivacije, s jedne, i zova intelektualno-spoznajne radoznalosti, s druge strane, koji intuitivnom nepogrešivošću osjećaja (čovjeka zaljubljenog u jezik govornih nijansi i nijanse govornog jezika), dovodi Teševića na dohvat vlastitih prevodilačkih sanja (ideala). U njegovom slučaju riječ je o momentu do intime produbljenog odnosa i opredjeljenja čovjeka prema «poslu» kojim se bavi.

Čisto profesionalni prevodilac, najčešće žrtva vokacijske rutine i pseudoprofesionalne samouvjerenosti, u nedostatku te vrste unutarnjeg pokretača, uprkos svjesno zacrtanom htijenju da korektno obavi izabrani zadatak, ostaje samo na zanatskoj razini vlastitog pokušaja, dok, istinski zaljubljenici Riječi, vođeni platonskim erosom spoznaje, iskreno predani bezbrojnim izazovima značenjske otvorenosti teksta (i onda kada po osnovnoj vokaciji nisu formalno educirani prevodioci), prevodilački zavidno nadmašuju one prve.

Upravo u ove zanesenjake Jezika i onog jezičkog u njegovoj kontekstualnoj neponovljivosti, spada i Drago Tešević, pjesnik, erudita, jezikoslovac i jezikoljubac koji je kulture balkanskih prostora obogatio mnoštvom nadahnutih prevoda**, i čovjek koji je odlučio da, odazivajući se sirenski zavodljivom zovu jezičkih izazova, egzistencijalnu sigurnost i lagodnost puta izuzetno profitabilnog tehničkog zanimanja (inženjer elektro smjera, zavidnog višegodišnjeg, i usto, svjetskog iskustva u struci), zamijeni rizikom nesigurnog pustinjskog hoda između rijetkih oaza života i varljivih Pričina Riječi, što se izazovno mameći, fatamorganski učestano priviđaju na užarenim bespućima «sunca tuđeg (jezičkog) neba»!.

Mnogobrojne su zamke na prevodiočevom trnovitom putu: dok sirenski zanosni pjev Lažnih Riječi mami i zove sebi, dotle, One Prave, grčevito tražene, uporno šute skrivene u samozatajnoj tmači nedoziva, dok ona poznata nelagoda (kao u nevolji na tren zaboravljenog imena), uskoprcana “na vrhu jezika”, fiziološki doslovno i kerberski nepopustljivo, opominje skrhanog prevodioca da za traženom riječju pasije uporno, i uvijek iznova, traga sve dok je, u ko zna kom pokušaju, konačno – ne pronađe. A dotle, njegov difuzni i bolno pritiskajući osjećaj smisaono nabrekle cjeline već je oduvijek tu i tjera ga u potragu za Sanjanim Slovom koje se krije negdje crnoj vreći sjećanja gomile samonamečućih, i njemu potpuno nepotrebnih riječi.

Ali, gdje je ta sanjana Riječ, ta za kojom njegov nemušti osjećaj tako istrajno i nepopustljivo žudi i traga…??? Potpuno predan neizvjesnosti tog traganja, teško se probijajući kroz nevidljive zamke zavodljivih verbalnih privida, na kraju prašnjavog puta trenutačnih mijena, poraznih padova, nenadnih uspona i mučnih sumnji, Drago Tešević, na kraju, ipak uspijeva da (pro)nađe – Sebe u Riječi i Riječ u Sebi.

Samo jedan sporedan primjer:

Zar može slikovitije da se opiše neko čangrizavo pjesničko zakeralo, od načina kako je to dato u Teševićevom prevodu Grasovog opisa onoga koji

“…razastire svoje naslijeđene šatrovačke ćalaprdije preko trpeze...”,

za kojega će naš drugi prevodilac nošen automatizmom rutine prevodilačke inercije, službenom ravnodušnošću, sa stanovišta oficijelnog pogleda “odozgo”, reći tek to da

“...preko stola širi svoj ukorijenjeni ‘snack’...”.

Na isti način, zahvaljujući Teševićevoj svileno-prozračnoj jezičnoj košuljici razumijemo i poruku jednog od “najdarovitijih epigramatičara baroka”, i po Lesingu, “najistaknutijeg duha svoga vremena”, Logaua (Friedrich Freiherr von Logau, 1604.-1655.), koji, kroki portret Libuškinih sluškinja, jednostavno, životno, uvjerljivo, snažno i freudovski prepoznatljivo, ocrtava kroz prizmu karakterističnog, erotički-eksponirajućeg i seksualno izazovnog načina njihova odijevanja:

“Ženska čeljad lakovjerno;
ruhom svojim posve smjerno,
obznanjuju, ozgo, s brijega,
da razdoljem žari žega…” (1)

dok komparirani prijevod (originala na koji se pozivamo), istu stvar donosi na način ozbiljnog odsustva elementarne socio-psihološke istine i životne uvjerljivosti:

“Ženskom svijetu otvorenost i iskrenost leže;
svojim odijevanjem daju s brda znak
da u dolini žeže…” (2)

Semantičkopsihološki, na tragu psihoanalitičke logike viđenja, izraslog na potrebi dešifriranja značenja kompleksne ljudske behavioralnosti, ova dva prevoda su potpuno inkompatibilna, mada, i to je praktično sasvim vidljivo, govore o istom socijalnom fenomenu neke djevojačke, nagonski (o)bojene svakodnevnice.

I dok Tešević (1), ukazuje čitaocu na hinjenu i tek društveno iznuđenu smjernost djevojaka (koja se već u lakovjernosti njihova odijevanja nedvosmisleno raskrinkava i obznanjuje kao tajna erotska čežnja i prikrivena pohotljivost običajno sputane mladosti), one naučeno-pozerskom inscenacijom vanjskog, očekivano uzdržanog ponašanja (ali samo njime), pragmatski sasvim promišljeno sugeriraju “kao da” im je stalo do suda licemjerno kondicionirane javnosti.

Dakle, na sceni je nijemi dijalog ruha i poze, kao alternativne, socijalno iznuđene komunikacijske forme, koja vješto koketira s neiskrenim moralom gomile i dvoličnim zahtjevima jednog viktorijanski licemjernog vremena i kulturno propisanog vrednovanja ljudskih postupaka.

Istovremeno, s druge strane, imamo prevod (2), koji dijametralno suprotno, krajnje neprirodno i neuvjerljivo sugerira odsustvo sukoba ljudskih želja i društvenih konvencija, prevodeći lakovjernošću raskrinkanu “smjernost” djevojaka kao njihovu “otvorenost i iskrenost”.

Istina je, međutim, sasvim drugačija.

Jer, uprkos nagonski istoj putenosti modernog čovjeka, i medijski agresivno forsiranoj eksploataciji ljudske seksualnosti danas, ona još uvijek, čak i u našem raskalašenom vremenu, nije potpuno oslobođena pa se, i danas, praktični iskorak tog ljudskog poriva u svrhu svog erotskog oglašavanja, služi provjereno-zaobilaznim sredstvom simbolički otvorene, ali civilizacijski zagarantovane razumljivosti krajnje (ne)dvosmislenog jezika – jezika mode. Mode koja skrivajući otkriva, i otkrivajući skriva!

Sličnih primjera ima bezbroj, i svaki od njih potvrđuje tezu Teševićeve prevodilačke superiornosti. Ali, gdje bi nam bio kraj ukoliko bi upali u zamku tako česte, i ljudski loše ambicije, da se, nadmeno perfekcionistički, tematizirani problem analitički iscrpi do kraja. Toliko slobodnog, pa čak ni biološkog vremena nema niko od nas. Samim tim ni potrebe da tjera mak na konac («cara do duvara»), jer:

“Gle svem se živom primiče kraj, smrti rilo, znaj,
s nama pije iz iste čaše i ždere iz zdjele naše…” (2)

Ali, čak i to, gore rečeno, i, očito vrlo vješto prevedeno, može, za sami kraj, kao krunski dokaz ovog komparativnog pokušaja, teševićevski mnogo ljepše i slikovitije da se kaže:

“Gle, sve živo svom koncu jaše,
znajte da surla samrti rusa,
s nama iz iste loče čaše,
iz istog čanka sa nama kusa…” (1)

Dakle, i naša dva Grasova prevodioca, kusahu istom prevodilačkom kašikom iz istog čanka (originala), ali su, na olfaktivno-nijansiranoj ravni njihovih individualnih prevoda, ukus Grasove kaše i njena vrelina, za njih, očito, bili temperaturno neuporedivo različiti.

Smisaona divergencija prezentiranih prevoda, na koju sam ogledalski pokušao da ukažem – jasni je odsjaj upravo te neuporedivosti.

A protiv toga se, na žalost, ništa ne da učiniti.

*G. Grass, Sastanak u Telgteu, Zagreb, 1981. Sve prevodilačke komparacije Teševićevog prevoda u nastavku, odnosiće se isključivo na gornji zagrebački prijevod (1981.). Pri tome, Teševićev prevod biće označavan brojem (1), a zagrebački brojem (2). Ime prevodioca zagrebačkog prevoda ovdje je svjesno izostavljeno, jer nije riječ o personalnom, nego o komparativnom pristupu autorski kreativnim i nekreativnim (tačnije: rekreativnim) rješenjima koji jedan prevod čine manje ili više uspješnim ili neuspješnim. Komparativni pristup kojim se služim tokom same analize, u službi je ilustriranja Teševićevog umijeća prevođenja i nema nikakav drugi, posebno ne nikakav interpersonalni smisao i nakanu. Uostalom, prevod, kao i svaki javni stvaralački iskaz, sasvim legitimno podliježe principu, također javnog, kritičko-didaktički motiviranog ispitivanja i vrednovanja.

** Od 1976. D. Tešević ( SR Njemačka), prevodi brojne književne tekstove, poeziju i humor za mnogobrojne časopise i izdavačke kuće ex-YU, kao što su: Odjek, Sarajevo; Književnu reč, Beograd; Polja, N. Sad; Jež, Beograd, Radio Sarajevo, III program; Satirikon, Beograd; Savremenik, Beograd. Istovremeno se oglašava i kao autor (Govor slova; Bundevin san; Pečurkin san; Ptičija legenda, Svemirske zgode; Kostine igre), prevodeći i vlastite stihove na Njemački jezik. Zahvaljujući njemu, svoje tekstove u prevodu vidjeli su i takvi velikani književnosti kao što su: Peter Rühmkorf, Günter Grass, Erich Kästner, Hans Magnus Enzensberger, Peter Eickhof, Heinrich Böll, Wolfgang Schiffer, Charles Bukowski , SAD, Lauro Kristijano Menc, Brazil, Max Frisch, Ephraim Kishon, Wolf Biermann, Heiner Egge, Gerd Zenkl. Teševićev prevod H. Bela, Sabrane pjesme, časopis NIN, 1985. uvrštava u tri najuspjelija prevoda poezije te godine. Itd. Itd.

26.11.2006.
orbus.be