Slavo Kukić: In memoriam Vlatku Dolečeku

Povezani članci

• Albera Kamija ubio KGB?
• Solženjicinov opus onlajn
• Jazz trio „3“ snima album prvijenac
• Biti čovjek – to je za Bölla prva i najvažnija kategorija
• Miroslav Krleža: Među brodolomcima – Na rubu pameti (12)
• IVAN GORAN KOVAČIĆ: Moj grob

Napustio nas je još jedan velikan bosanskohercegovačke intelektualne i društvene zbilje. U 77. godini života umro je akademik Vlatko Doleček – ugledni profesor, dobitnik mnogih nagrada i priznanja, ponosni otac i djed. Umro je samo koji dan prije zakazane promocije svoje knjige „Ispunjena obećanja“, na čijem predstavljanju javnosti sam kao jedan od recenzenata i sam trebao sudjelovati. A ona, kao i ona prije nje, „Od đaka pješaka do akademika“, svjedoči o bogatstvu jednog života, ali i svježini pamćenja, filigranskoj preciznosti u prepričavanju, ne samo zadnjih 30-40 godina nego i najranijeg djetinjstva čovjeka koji se, u vrijeme njezina objavljivanja, sve ubrzanije primicao osamdesetima.

Njegove posljednje knjige, uz sve što se u njima dade pronaći, važne su i zbog još jednog detalja – jer su, na primjeru vlastitog života, svjedočenje da uspjeh nije rezerviran samo za bogate i moćne, one čije su obitelji uz sve to i društveno utjecajne. Naprotiv, uspjeh je dar božji kojeg, žele li, iskoristiti mogu svi, pa i oni čije djetinjstvo i obiteljske prilike ne nude previše nade da bi ga se moglo doživjeti.

Dolečekova knjiga, čiju promociju preduhitri smrt njezina autora, pruža mogućnost da se zaviri u najintimnije sfere života jednog čovjeka. U njoj su, među inim, i sentence o njegovoj obitelji – supruzi mu, kćerki i njezinu životnom izabraniku, unucima kojima „Ispunjena obećanja“ i posvećuje – koje pomažu shvatiti njezin stvarni karakter, život  obitelji koja je, baš kao i uvaženi akademik, sva posvećena istom, svijetu znanosti – i u najznačajnijoj mjeri baš zbog toga, razbacana po različitim meridijanima, a opet kompaktna kao da je čitavo vrijeme i fizički na okupu.

U „Ispunjenim obećanjima“ su i kazivanja Vlatkovih prijatelja koja pomažu shvatiti što je sve ovaj čovjek tijekom svoga života prolazio, kako ga život nije mazio, ali i kako je, usprkos tome, uvijek ostajao uspravan – i uvijek čovjek iznad svega.

Ali, ona pokazuju i još nešto – da mirovina Vlatka nije umirila, zaustavila u njegovoj ambiciji da sa svojim intelektualnim i životnim projektima nastavi kao da se ništa nije dogodilo. Stoga je imao običaja reći kako nije otišao u mirovinu nego u penziju – jer, niti mu se mirovati dade, niti sa svojim intelektualnim i društvenim angažmanom s umirovljenjem kani prekinuti.

A, tako je u stvarnosti i bilo. Akademik Doleček je umro radeći na prikupljanju podataka o bosanskohercegovačkoj akademskoj dijaspori – s nakanom, dakako, da ovoj zemlji omogući uvid u intelektualni potencijal, razasut po svijetu, koji bi se mogao iskoristiti za njezin vlastiti razvoj.

Napustio nas je veliki čovjek. Ali, rastanak s njim je samo fizički. Jer, s nama, njegovim prijateljima, on će u najljepšim uspomenama nastaviti živjeti.

prof.dr.sc. Slavo Kukić

dopisni član ANUBiH