SKIDANJE GRAĐANSKIH PELENA

Povezani članci

• Berić: Srbija ne čuje dobro
• Meša, i kefir za stogodišnjake
• Američki zračni pirat uhapšen nakon 41. godinu bijega
• Odluka CIK-a: HDZ-u većina u federalnom i državnom Domu naroda
• SUSAN SONTAG: PONOVNO ROĐENA – DNEVNICI I BILJEŠKE, 1947.-1963. (DOMINO, 2011.)
• Ambasador dr. Fitschen: Njemačka i Bosna i Hercegovina – dokazani partneri u humanitarnom deminiranju i pomaganju žrtvama mina

RAZGOVORI UGODNI

Razgovarao: Duško Bodinovac

Građanstvo i građanski život: Želite li da analitički “zagrizemo” u ovu temu?

– Mislim da prilično kasnimo u tom smislu za Europom – mi smo, nažalost, tek u početku i zakašnjenju. Naime da bi se uopće rekonstruirao sloj građanstva, moraju se ispuniti stanovi­te pretpostavke. To su kinderstube, stabilan ukus, obrazovni profil, politička svijest, sloboda govora, građanska inicijativa u svim područjima života, a sve to još uvijek mi nemamo. Mi ima­mo jedan tip poluinteligenta koji je na pola puta između građa­nina i ortodoksnog, recimo, nacionalista, i ortodoksnog Kičmanovića. Taj kičmanovićevski sloj ljudi koji su se, doduše, obra­zovali, pa čak i vratili u svoje zavičaje, i tu pokušali nešto unap­rijediti, zasigurno ne može predstavljati novi građanski sloj. Naime, građanstvo se ne može osloniti na vakuum, ono se oslan­ja poglavito na svoje tradicije.

Koje su tradicije građanske, uljudbene u Europi? To smo maloprije nabrojili. To je da vi imate u obitelji barem nekoga koji je bio angažiran ili u politici, znanosti, ili koji je imao univerzi­tetsku diplomu ili koji je donio prvi građanski predmet u kuću oko kojega se kasnije stvorila kolekcija bilo da se radi o bibliote­ci, o finom porculanu, o zbirci slika ili maraka…, netko tko je utvrdio onu dijferentiu specificu koja dijeli građanski život od seoskog života. Tradicija je nužno potrebna. Hrvatska nema gra­đanskih tradicija, nema ih dovoljno; taj sloj je toliko istanjen, bio je toliko pod presingom uranilovke, osiromašen, taj sloj se naprosto nije ponovno formirao. I to pokazuju izbori, politička situacija, članstvo u nevladinim udrugama, razina posjećenosti naših priredbi, način uređenja intimnih prostora, stanova, kuća, prodajnost pojedinih novina. Građanska zasada je i to da ta kuća ostaje vjerna jednoj vrsti novina.

Budući da razgovaramo u jednoj staroj bivšoj građanskoj plemićkoj kući, upravo primjer njenih žitelja svjedoči o građan­skoj tradiciji – njeni su žitelji bili pretplaćeni potkraj 19. stoljeća na četiri vrste časopisa, uključivo i jedne dnevne novine, što je uredno uvezano i sačuvano. I to je jedna građanska tradicija. To­ga mi nemamo. I da zaključim. Ovamo se vraćaju mladi školovani ljudi i pokušavaju slijediti jedan dosta primitivan uzorak (nouveau-riches), novoskovanih skorojevića, ljudi koji su se ju­čer rodili, da tako kažem u građanskom smislu. Pokušavaju svoj ugled utvrditi na materijalnom svijetu, na velikoj kući, vikendi­ci, goricama, na vrlo oskudnom ukusu koji neprestance balansi­ra na granici kiča. Takvi ljudi i kao politički subjekt neće znati odlučivati u smislu građanske inicijative.

Imamo li mi danas nekakav potencijal, žarište, spiritus movens onih snaga koje bi počele ovo naše društvo u ukupno­me svijetu društvenoga života voditi napretku; jesu li to školo­vani ljudi koji će uznastojati obnoviti građanske zasade i poče­ti ih primjenjivati, prilagođeno današnjemu vremenu?

– Duhovna žarišta oduvijek su bile škole, crkva, udruge, amaterska društva – ona bi trebala vratiti ljudima koncepte gra­đanstva i građanskog standarda, u duhovnom smislu, naravno. One bi trebale imati odgoj za mir, odgoj za okoliš, komunikologiju kao predmet, da se zna što je etikecija, što je način obraćanja u stanovitim krugovima. To je nestalo iz naših odnosa, ljubaznost, uljudnost, srdačnost. Ostalo je ono nešto što se zove zort prema vlastima, i jedna glupa predrasuda da snagom položaja ljudi postaju bolji, uzvišeniji, da su oni to što u tom trenutku svjedoči njihov položaj.

Da li su oni to duhovno, to nitko ne preispituje. Kad se u nas netko predstavi, primjerice dužnošću što ju obnaša, stru­kom, zanimanjem, može mu se povjerovati da je on to. Ali on ni­je to, on samo u ovoj dionici vremena obnaša tu dužnost ili radi u struci; sutra će to raditi netko drugi. Tko je on doista, to ovo društvo nije uspjelo osvijestiti kod svojih obrazovanih, duhov­nih subjekata – to da je nivo čovječnosti, altruizma, osobne izgrađenosti, kulture zapravo mjerilo odgovora na pitanje tko si ti. Kad netko kaže da je pročitao više tisuća knjiga, što je vrlo rele­vantna činjenica, da se neprestano usavršava u nekoj struci, od­mah bih znala tko je ta osoba. Ali osoba koja kaže da je, primjeri­ce direktor neke tvrtke, ništa mi ne znači, jer ništa ne govori o osobnosti te osobe.

Može li se to iščitati kao kriza identiteta građanske osobnosti izgubljene između ostataka tradicije i suvremenosti, koji (dis)kontinuitet tek treba tematizirati i osvijestiti navlasti­tu budućnost?

– Naravno, time dolazimo do krize vrijednosti na razini osobe. Kad osoba postane mjerilo, kad osoba postane kao u grčkom polisu veća od države – jer su osobe izgradile polis, a ne po­lis njih – dakle kad pojedinac postane ponovno mjerilo stvari, proći će još mnogo vremena. Tada bi sve bilo dobro kao i u smislu jedne Gotovčeve tvrdnje – postojati znači uzajamno se omogućiti. Izgrađeni pojedinac nema potrebe dokazivati se silništvom, autoritarnim odgojem, snagom funkcije. Jednostavno, izgrađena osoba pušta drugoj osobi da – postoji, poštuje njenu osobnost. Samo neizgrađena osoba je silnik, jedan rječnik mo­dernog političara koji kaže – “Kad dođemo na vlast, mi ćemo to počistiti”, doslovce misleći pritom na, recimo, glavne urednike nekih novina, na šefove nekih svojih sektora, pokazuje da su za njega ljudi smeće, jer smeće se čisti!

Rječnik odaje sve. Rječnik usprkos nekoj sofisteriji titula i sličnoga, odaje neizgrađenu osobu. Kad biste analizirali rječnik današnjih lokalnih političara, vidjeli biste koliko među njima ima neizgrađenih osoba. Rječnik i metafora kojom se netko služi odaju točno, precizno, kao neki termometar, na kojoj se točki duhovne zaleđenosti ili duhovne topline i emocionalne, narav­no, čovjek nalazi. Osim toga, naglasit ću, ono što neprestance pokušavam i mojim učenicima i prijateljima uspostaviti kao mjerilo: osim opće inteligencije, koju vjerojatno svi posjeduje­mo u višoj ili manjoj mjeri, potrebna je inteligencija srca, emo­cionalna inteligencija i još važnije društvena inteligencija. Pi­tanje je koliko današnjih ljudi koji su se pothvatili upravljanja u svim segmentima života na razini izgrađene ili neizgrađene oso­be imaju ujedinjene sve tri vrste: opću, emocionalnu i društve­nu. Pitanje je koliko je takvih pojedinaca i u našoj bližoj okolini. A samo takvi ljudi mogu graditi društvo, mogu djelovati u timu i mogu taj svoj prebujali ego sažeti na prihvatljivu mjeru.

Jedna od bitnih gradbenih sastavnica građanskoga druš­tva je i obitelj, koja je izgrađena i opstajala na osnovi patrijar­halnog autoriteta. U nekim građanskim društvima ta se nit ocrtala i na državnoj razini, sve do karizmatske vladavine. Trebaju li nam takvi autoriteti?

– Karizmatični vođe trebaju svakomu narodu. Ali riječi odaju sve. Kao korjenodubac moram reći da karizmatik potječe od grčke riječi haris što znači milost. Dakle, to su isključivo oni ljudi koji su u stanju milosti višnjega autoriteta, stvoritelja Svije­ta, bilo koga, neke duhovne sile. Ti ljudi prije svega, budući da su u milosti, su i milostivi, oni pokazuju tu dobrotu srca i oni su prirodni autoriteti, djelujući u korist drugih ljudi za društveni boljitak. Nama treba takvih autoriteta, vođenih mudrošću srca i koji su doista miljenici i u stanju milosti. Ali mi smo olako upo­trijebili tu riječ. Nažalost, karizmatik je svatko – sportaš, glazbe­ni aranžer, pa čak i vojskovođe unatoč tome što je poznato da milosnik nikada ne bi mogao gledati drugu osobu preko mušice nišana. Milostivi ne ratuju, to je protuslovlje.

A danas čak u nekim medijima osobe daleko manjih vrlina nazivaju megazvijezdama…

– Čudovišno je kako ljudi na savladaju rječnik, a njime ba­rataju! Kako ljudi ne poznaju snagu metafore, olako se njome ig­raju. Mogli bi zapaliti svijet, ti ljudi koji pogrešno upotrebljavaju metafore, koji pridjevak karizmatičan daju problematičnim oso­bama. Umjesto problematičan, čovjek je kod nas karizmatičan, što je jedan od apsurda današnjeg vremena.

Glede autoriteta, slažem se da društvu trebaju autoritarne osobe, one koje imaju prirodan autoritet, koje svjedoče svojim životom da su u stanju izvesti ono što su namislili, da namisao u njihovoj glavi ujedno znači pretvorbu u akciju. Ljudi koji nep­restance govore – trebalo bi, moglo bi se – su zapravo kunktatori, oklijevala, to su zapećkari, oni koji iz zapećka stalno nešto snu­ju; mnogo snuju, malo ostvaruju. Jedno vrlo dinamično, turbulentno društvo, tranzitno, kakvo je današnje, ne treba ljude tipa – trebalo bi, moglo bi se. Nego treba ljude koji smisle nešto koris­no (to se danas zove projekt), koji znaju naći suradnike, koji zna­ju svoju energiju uma i srca prenijeti na druge i projekt izvesti do posljednje konzekvence. Oni su prave zvijezde, a ne karavanski polusvijet koji spominjete.

Građanska obitelj, uz potporu Crkve, oduvijek je bila ishodište dobroga društvenoga života. Koliko je ona i u nas do­nedavno bila društveno izvorište koje je davalo uzorne poje­dince za uloge u društvenom napretku i koju je ulogu imao pri­tom obiteljski autoritet?

– Gotovac je tvrdio da Hrvati imaju paleontološki kom­pleks oca i da zato uglavnom glasuju za takve vođe, barem u prvim fazama demokracije. Taj paleontološki kompleks čvrstog, tvrdog obiteljskog autoriteta, koji ne trpi pogovora, je po meni danas već preživio. Obitelj mora biti mjesto kamo se čovjek, di­jete, pripadnik može uvijek vratiti. Obitelj treba odgajati tu oso­bu pomoću podrške i ljubavi, jer ljubav je neprikosnoveno obra­zovno i odgojno načelo. Dijete mora znati da je kuća gnijezdo, da je kuća kut u svemiru, da je kuća dom. Kuće se moraju pretvoriti u domove. Sama svijest da se imaš kamo vratiti, čini od tebe boljeg čovjeka.

Sto se Crkve tiče, ako ju shvatimo kao nužnu spregu s obi­telji, ona mora osigurati dvije stvari: ćudoređe i ekumenizam. Na tim dvjema odrednicama valja raditi. Ćudoređe je starinska riječ za moral, a znači da čovjekova ćud mora biti dovedena u red. Čovjek se ne smije prepuštati nagonima, strastima, instink­tima, bijesovima, beznađu; čovjek mora dovesti svoju ćud u red, da bi mogao živjeti s drugima. O ekumenizmu se, pak, mnogo priča, a mnogi i ne znaju što on znači, i iz razloga jer mu ga Crkva nije dovoljno razjasnila niti djelatno pokazala. Ekumeni­zam je, dakle, osjećaj za drugoga i za drukčije, ne na razini prezi­ra, podsmijeha, vjerskih ratova, sukoba, nego na razini da je i tu­đe dobro, da automatski time što nije naše, ne znači niti da je glupo, niti drugorazredno. Crkva mora konačno objasniti svojim vjernicima da su svi putevi dobri jer vode istome duhovnom iz­voru, prapočetku života, nekom vrhunskom načelu koje ravna svijetom i milostivo drži još i danas u ravnoteži, u postojanju.

Dakle, Crkva mora proširiti ideju ekumenizma. Ako osta­nemo na tome da jedni smrde, drugi su lijeni, a treći imaju šiljate glave, onda je to već sljedeći korak predrasudama – ljudskome korovu, što ljudsku svijest jednostavno preraste i ljudska je svi­jest onda pomračena. Ljude tako pomračene svijesti vrlo lagano je natjerati u rat, lagano im je objasniti da su ti drugi i drugačiji nevaljali, prema tome su neprijatelji. Crkva treba pacifizirati svoju pastvu ekumenističkim djelovanjem, priučiti da su i drugi dobri. Ako nam je dala ćudoređe i ako nam je dala ekumenistički osjećaj da je cijeli svijet jedna zajednica, bez obzira na brojne razlike, onda je ispunila svoju zadaću.

Međutim analize govore da su trenutno najfrekventniji pojmovi u nas: nacionalna pripadnost, i s time povezana kriza (izgubljenog) identiteta. Gdje i kad i zašto smo mi zapravo iz­gubili taj identitet; što to znači (i općenito u smislu nacional­nog identiteta) biti Hrvat samome sebe, a onda i drugima, i u svezi s građanskim odgojem?

– Teško mi je o ovome jednoznačno govoriti. Osobno, ne zato što ne bih imala razvijen nacionalni osjećaj. Ja imam zavič­ajni osjećaj, osjećam se Podravkom, kajkavkom, osjećam se osobom koja je upila sve ove prostorne energije i koju je ovaj prostor stvorio u duhovnom smislu; ali se također osjećam vrlo dobro i u Engleskoj, Kanadi, i u nekim drugim zemljama gdje sam boravila, pa u Irskoj – čini mi se da bih se sutra mogla tamo presaditi bez većih frustracija, kao osoba i razviti svoju krošnju. Budući da sam kozmopolitkinja po uvjerenju i po nastojanjima, preostaje mi na ovo pitanje odgovoriti u smislu kulturne boje ko­ju bismo morali sačuvati. Ono što smo iz naših zavičaja ponijeli, to naše malo a tako vrijedno, osmisliti.

Svatko od nas morao bi biti svjestan po čemu je njegov za­vičaj poseban, lijep, duhovno napredan i on s tom samosviješću ide dalje i ne može se onda utopiti u svijetu, u tom smislu da pot­puno poprimi drugo, da je sluganski raspoložen, subjekt tuđih kolonijalnih nastojanja, jer se ne može kolonizirati čovjeka koji je tako čvrsto prirastao za svoj zavičaj, voli njegove vrijednosti, poštuje tradicije, ali ga morate prvo zaista opskrbiti informacija­ma. Ponovno se vraćamo na obitelj, obrazovanje: čovjek koji po­đe iz zavičaja, mora shvatiti da su mikrokozmosi i makrokozmosi dvije sukladne veličine, samo nisu podudarne u dimenzija­ma. Mikrokozmos sadrži sve vrijednosti makrokozmosa. Zavičaj i svijet mogu postati izjednačeni, postanete li svjesni da prido­nosite – ne idete u svijet da biste od njega nešto uzeli i da biste se mimikrirali  tom  bojom,   nego  idete  u  svijet   da  po   svojoj originalnosti, po tome što vam je vaš zavičaj, kuća, obitelj dala, pridonesete ljepoti različitosti.

To se uklapa u ovo o čemu smo govorili, jer razmišljaju­ći o nekome nacionalnome entitetu (većinskoj naciji pojedino­ga društva/države), govorimo u tome smislu o vrijednosnome kontinuitetu – duhovnom, običajnom, tradicijskom, načinu života – što nam zapravo nitko ne može uzeti. Dakle u tom smislu govorimo o nacionalnome identitetu, o svijesti o samima sebi…

-… Da, ali svaka žestina, pritisak, rađa kontrareakciju. Je­dan snažan val nacionalizma koji je preplavio Hrvatsku unatrag dvanaestak godina, rezultirao je time da stanovit broj obrazova­nih ljudi gotovo grčevito odbija svaku identifikaciju te populis­tičke vrste, budući da ga užasava žestina neiživljenog nacional­nog osjećaja koji je buktio po ovim prostorima i tek se u novije vrijeme malo stišava. I onda čovjek, recimo, radikalno gledajući na stvar, bude sklon reći kao što kaže Marguerite Jourcenar: -“Moja domovina je tamo gdje su moje knjige”. Dakle ne treba pretjerivati, uvijek je srednji, pomirbeni put najbolji – ne mislim time samo na ono neprestano kompromisiranje; mi možemo os­tati dosljedni – ali taj visoki tlak nacionalizma stvorio je jednu grupu ljudi koji su prije svega apolitični a onda i anacionalni. Ta grupa nije tako malena ni tako zanemariva, kao što se nekome čini, i kao što to neke suhoparne ankete i popisi pokazuju.

Planetarno razmišljanje već je dokazalo svoju potrebu i to je stvar budućnosti, jer granice (međudržavne) postaju um­jetne – u prošlosti, a i danas sve više, koliko su razdvajale, toli­ko su i spajale…?

– Apsolutno. Prije ili kasnije nama slijedi jedan šardenovski iskorak, (Pierre Teilhard de Chardin, antropolog i isuso­vac; autor knjige Ljudska snaga) koji kaže da je cijela Zemlja je­dan jedinstveni organizam, da postoji planetarna svijest, da je Zemlja živa, da sve svijesti na planetu emaniraju energiju koja odlazi u neku vrstu, figurativno recimo, omotača: kao što postoji stratosfera, atmosfera, tako postoji i noosfera – sfera svijesti, i da su poremećaji poput ratova, zapravo poremećaji u ljudskoj, ukupnoj planetarnoj svijesti, jer prevagne zbroj loših energija, misli, nakana – đavolskih, dakako. Granice su, dakle, potpuno umjetne (onako kako se ljudi u pojedinoj zajednici dogovore). Ali to nema veze, jer ljudi se ujedinjuju po nekim drugim sklo­nostima, mjerilima. Ljudi se ujedinjuju jer im je, recimo, lijepo zajedno, primjerice jer im je dravska regija stvorila sličan tip svi­jesti, duhovnosti, slične melodije, sličnu tu nekakvu ravničar­sku melankoliju. Meni je posve jednostavno prihvatiti nekog čovjeka s mađarske strane, s panonskog prostora, jer pretpostav­ljam da je on duhovno slično skrojen kao ja. U biti to je samo kora. Identifikacije nastaju na drugoj osnovi, nego što to pokušavaju prikazati političari i razni demagozi.

Ljudi se ne identificiraju po tome koliko je u njima hrvatskih (ili kakvih drugih nacionalnih) krvnih zrnaca u njima, nego po sličnosti, duhovnosti, sklonostima. Kao članica Liberal­ne stranke, naprosto se volim, kako je rekao Vlado Gotovac, bo­riti za izgubljenu stvar, za građanski tip demokracije ovdje, koji još dugo neće zaživjeti. A drugo, lijepo mi je s tim ljudima. Pa čak i kad ostane deset članova te stranke u cijeloj državi, ja ću vjerojatno biti u toj stranci jer je meni s tim ljudima lijepo. Imam osjećaj nekakve malo proširene obitelji. Dakle, nemam kalku­lantski, merkantilni, ili utilitarni pristup. Ne gledam koja stran­ka trenutno kotira da bih se u nju upisala. To je za mene potpu­no iracionalno. Uvijek bih bila s onim ljudima s kojima mi je li­jepo, a izišla bih iz te stranke u momentu kad mi više s njima ne bi bilo ugodno, kad više ne bih osjećala sinergiju, skupnu energiju koja nas ujedinjuje.

Stječe se dojam poremećaja na društvenoj ljestvici. Mislite li, možda, da su oko nas isplivale pogrešne osobe i da nas one vode?

– Prvi i iznimno važan korak je uspostava kriterija, da go­spodstvo kao pojam ponovno zaživi, ali da se ono odnosi isklju­čivo i jedino na domenu duha. Kako postaviti kriterije? Pa vjero­jatno tako da se vrednuje intelektualni, stvaralački, pronalazački, konkretan, fizički rad ali na prave načine, bez protekcionaštva, ideološke podloge, merkantilizma. Dakle onoga dana kad se ponovno uspostavi kriterij duha, i kad onaj koji je uspio napra­viti veći korak dođe u prvi plan, da onaj koji kreativno misli, koji jima viziju budućnosti i koji u smislu svoje vizije djeluje, ostaje joj vjeran, da taj bude gospodin i da takvo bude gospodstvo, on­da će ponovno to građansko društvo prosperirati – po kriteriji­ma: ne po kriterijima moći, egoističnog nadvladavanja druge je­dinke. Onaj tko je časno došao do svoje reputacije – a pod časnim mislim na mukotrpan i dug put razmišljanja, proučavanja, kapanja  nad  knjigom,   pronalaženja  načina   da  se  realiziraju kreativne ideje – tada će profunkcionirati ovo o čemu govorimo.

Može li se to iščitati kao nužda (neformalnoga) stvara­nja intelektualne elite, kao spasitelja posrnulog društva?

– Ma naravno. Točno bi se taj elitizam mogao prepoznati po rezultatima. U tu odabranu skupinu ne bi mogao nitko ući a da iza sebe nema ravnopravan rezultat. Elita bi se stvarala po to­čnim mjerilima unutar grupe. Samo oni koji su ravnopravni po kreativnom naboju i realizaciji, činili bi intelektualnu elitu. A takvih bi, zasad, bilo veoma malo. Tu ne bi bilo umjetno stvore­nih veličina koje tisak preko noći reproducira i kao takve pušta u orbitu javnoga života. Tu se ne bi uspjesi nekakve male seoske pjevačice stavljali iznad uspjeha, primjerice neke mlade znan­stvenice koja je i prije svojih tridesetih godina doktorirala i obja­vila svoje radove u stranim znanstvenim glasilima, dok je neka mala neuspješna maturantica bez velike mature napravila zamjetnu karijeru kao nekakva pjevačka zvijezda. Takve se disharmonije ne bi događale.

Imate li viziju društvenoga ustroja s takvom, vodećom elitom u ulozi društvenoga napretka?

– Malo me navlačite na Platonovu ideju države. Ali doista, to ne bi uspjelo kad bi ta intelektualna i stvaralačka elita miješala s vlašću. Apsolutno treba dopustiti slobodan razvoj duhovnog života. Svaka pametna vlast pustila bi tu elitu da djeluje na svo­jim područjima, a njezino bi mišljenje uvažavala. Ne bi nužno uvodila u vlast te ljude, jer je poznato da čak i najveći umovi i kreativni potencijali, propadaju u času kad se zbliži s vlašću. Taj virus jednostavno razori i najveće pameti i najpoštenije duše. Forum intelektualaca bi trebao biti i nad Saborom, on nije for­malna institucija, ali doista pošten sastavljen ne samo od onih ljudi koji su skloni vlasti, (državotvornih intelektualca) nego i onih s razvijenom kritičkom sviješću, koji stvarnost promatraju s nužne distance. Intelektualna elita na neki bi način širila jedan korektiv u vlasti, ali ne bi ulazila u izravnu vlast jer se dovoljno ima čime baviti na svojim područjima. Takva bi elita, dakle, pridonijela napretku društva, ali diskretno i ne tako vulgarno, poput nekih današnjih uglednih intelektualaca.

Koliko nas unapređuje tolerancija, a unazađuje jal na svim područjima života?

– Postoji kajkavska riječ za toleranciju – potrpljivost. Kad bi ljudi bili potrpljivi, trpeljivi, dopuštali drugačije mišljenje i stanovište, a da to ne shvate kao atak na vlastitu osobu, svima bi bilo lakše živjeti. U stvaralačkome svijetu valjda ima najviše zlo­be i zavisti od ukupnih domena društvenog života. U stvaralaš­tvu je taj jal otišao tako daleko da ljudi svačiji uspjeh shvaćaju kao vlastitu pokoru i kao očitanu lekciju o svojoj nekompetenciji i neuspješnosti. Napraviti dobru izložbu, napisati dobru knjigu, izvesti neki ekološki projekt, koji odjekne izvan državnih grani­ca , znači navući na svoju osobu toliko kivnosti, jala i mržnje da se čovjek gotovo suspregne od takvih stvari. Ali, naravno ne može, jer ispunjava svoju karmu, sudbinu, vrlo često naprosto mora, jer taj kreativni rad ima i taj svoj pokazivački dio – što bi bili naši dometi da nema onih kojima su namijenjeni da to ne vidimo u očima drugih, kao potvrdu ili kao negaciju. Dakle onaj kojemu je takav tip sudbine, mora postaviti izložbu, napisati dobru knjigu…, ali valja računati i na to da je prag potrpljivosti strahovito nizak u nas. Vrlo je malo ljudi koji će se tuđoj knjizi obradovati kao svojoj vlastitoj, zamijetiti napredak kakvoga slikara na njegov novoj izložbi. Naprotiv, mnogo je više ljudi koji će naći zamjerke.

Usuprot tome, kritičkim, argumentiranim istupima zna­laca, narušavaju se lokalna mjerila i unosi nespokoj među te lju­de, jer oni više ne znaju zašto se njima ne smiju sviđati pisanice, jelenski rogovi, kecelje. Ma svaka čast vezenim predmetima, ali to nema značaj neke umjetničke izložbe na kojoj čovjek pred­stavlja svoj opus, dugogodišnja razmišljanja i ostvarenja. Dakle čini se da ljudi shvaćaju kao osobnu uvredu svaki uspjeh onoga drugoga, zato što ovaj nameće kriterije, koje ovi drugi, po svome obrazovanju, više ne mogu slijediti. Ne mislim pritom na for­malno obrazovanje – estetsko obrazovanje je nešto posve drugo. Ono što svjedoči diploma neke osobe, ne vrijedi na području es­tetike, na kojemu se području čovjek mukotrpno školuje, dugo, ukus se brusi. Estetska komponenta je vrlo potisnuta iz naših života i obrazovnoga sustava, da se ukusi moraju razvijati sa­mostalno. I onda bi bilo manje jala, zloće, kad bi se čovjek rado­vao svakom iskoraku i kad bi rekao: – Gle, prisilio me taj stvaratelj/ica, da potražim neki pojam u enciklopediji, da ga s nečim usporedim i svoj ukus pojačam. Tu teškoću zorno dočarava primjer: mnogima je više stalo da odu u vježbaonicu kako bi uobličili svoju muskulaturu, ali ne bi otišli u knjižnicu vježbati svoje sive stanice da dorastu težini nekoga zadatka. Osobno imam knjižnicu od pet tisuća primjeraka (kućnu) i ovdje (na imanju – Barnagor) tri tisuće naslova, na raznim jezicima. Doista se pitam tko će to poslije nas čitati. Hoćemo li se jednoga dana kad se zasitimo elektroničkih medija vratiti u gutenbergovsku galaksiju? To je vrlo vezano uz ovu našu temu. Hoće li ljudi ponovno čitati knjige, hoće li, gledajući film zamijetiti dobru umjetničku fotografiju i scenografiju, hoće li imati parametre? Bojim se da vrijeme površnosti i lažnih idola ruši estetske parametre. Kič buja svuda oko nas, a jal je njegov ekvivalent.

U promišljanju o toleranciji svakako valja promotriti i građanski egalitet, ravnovjesje u razmišljanju.

– To je jedno vrlo surovo mjerilo iz francuske revolucije: egalite, fraternite, liberte (jednakost, bratstvo, sloboda), od čega bih priznala samo ovo treće, liberte, slobodu u punome smislu. Egalitet je apsolutno jedno tiransko načelo koje, kad se pogleda kroz vizuru kulture i obrazovanja rezultira kaosom. Egalitet ne postoji. Mi smo posve drugačiji, genetski, sociološki. Mogu čla­novi iste karmičke grupe, koji su se prepoznali, čekati da neki dorastu do njihova razmišljanja, kako bi i oni mogli napredovati. Ali to je složena tema…

Zapravo sam i želio istaknuti tu neponovljivu i univer­zalnu, ali nedovoljno djelatnu individualnost: čim ti različiti pojedinci ne daju sve od sebe, onda ta zajednica opstaje kao ono donedavno viđano u Kini – milijardu uniformno odjevenih osoba koje su k tomu morale isto i misliti…

– Apsolutno. To je ponižavanje čovjeka, kojega se želi i doslovce posivjeti (pa su i te kineske odore sive), dati mu bezlič­nu boju poput stvari od koje će onda država praviti svoje kobasi­ce. Čovjek nije nadjev za državne kobasice; čovjek je nešto sas­vim drugo, on je pojedinac i ima svoja vlastita mjerila i tu osob­nost treba apsolutno poštivati. Kriterij žsvi smo mi jednaki’ je neprimjenjiv kad je riječ o kreativnom i duhovnom životu. Ne, tada više nismo jednaki. I ne bi bilo dobro da smo jednaki. Mora­mo poštovati tu različitost koja je dovela do bitnih preokreta u povijesti ljudskog društva. Tko je, uostalom, pokrenuo kotač društvenih odnosa? Ljudi koji su po općim mjerilima bili čuda­ci, iščašenjaci ili čak luđaci! Dakle moramo poštovati tu različi­tost koja je dovela do bitnih povijesnih preokreta. Povijest su, nažalost, pisali i zatucani tirani, kao i veliki prosvijećeni umovi. Ali u oba slučaja kazaljka je otišla u jednom ili u drugom pravcu do ekstrema. Kazaljka nije ostala u zlatnoj sredini, nije ostala na mediokritetima, jer ovi ništa u životu svom niti u životu čovječanstva nisu pomaknuli ni milimetar. Mediokriteti po definiciji čuvaju ustajalost svoje bare i čuvaju isto stanje, egalitarizam…

Ovdje se uklapa ona sjajna misao Mislim, dakle jesam, što će reći da pojedinci svjesni sebe osvješćuju i društveni oko­liš…

-Ali također i – djelujem, dakle jesam, provodim svoje za­misli. Jer kontemplativac čistog rodenovskog tipa, vječito podbočen na isti lakat, može na kraju otploviti u nirvanu, a da nikad ništa nije uradio. Dakako, ne isključujem kontemplaciju, jer ona prethodi akciji, ali ne bih htjela otići u nirvanu. Htjela ih djelo­vati, poboljšati, ako ništa drugo podići nivo duhovnosti na ovom prostoru, podići nivo ekološke svijesti i uspostaviti nekakva kre­ativna načela. Ja sam aktivist, apsolutno.

Iz ovoga bi se mogle ispričati još brojne priče naše stvar­nosti. Ali zaključimo ovo promišljanje o potencijalnom i po­trebnom oživotvorenju fenomena građanskog na ovome pro­storu.

-Imam zamalo 50 godina. Kad danas ocjenjujem svoj život, ponovila bih mnoge njegove dionice. Malo toga bih iznova učinila i sasvim različito. To znači da sam djelovala uvijek kao netko tko ima zadatak na ovome svijetu, tko se trudio ranih svojih godina, do svoje 25. spoznati koji je to zadatak, a idućih 25 realizirati to spoznato kao zadaću. To su bile poglavito domene pjesništva, pisanja, društvenog angažmana, zaštite okoliša. Uvi­jek sam mislila da čovjek u granicama svojih mogućnosti i u od­nosu na kolektivitet koji ga okružuje, mora djelovati melioristič-ki, mora poboljšati. Nije bitno da to budu neki veliki, revolucio­narni koraci, vidljivi za njegova života. Bitno je da on unese svo­ju specifičnu boju u taj kolektivitet i da barem nekoliko ljudi pokrene u pravcu svoga djelovanja. Kad sam bila kao stipendist u Americi, obilazili smo nekakve humanitarne organizacije, pa smo tako došli i u Crveni križ, i na jednom mjestu je rečeno: – Ka­da broj onih kojima je stalo preraste za samo jednu osobu broj onih koji su ravnodušni, onda za društvo ima nade; dakle kad nešto više od polovice čovječanstva počne brinuti u odnosu na broj ravnodušnih. Ja sam i svojim pisanjem – kao prvim i možda najjačim oružjem – i svojim govorništvom/predavanjima, nastojala da iz tabora ravnodušnih, u tabor onih kojima je stalo, pređe stanovit broj ljudi.

Čini mi se da bi se tu uklopila misao: – Ako se osim svog poslanja pobrinem za barem još jednu dušu, ispunio sam svoju ljudsku dužnost.

– Dakako. To je zapravo židovska misao, da onaj koji je spasio jednog čovjeka, spasio je cijelo čovječanstvo. Spasiti ga se može ne samo tako da ga se skloni od njegova uništitelja, zator-nika, nego da ga iz tog ravnodušnog sna probudite, i time ga se spašava: budan ne sanja, nego osjeća, intelektualno napreduje. Taj čovjek je spašen za svijet, ali i za svoje djelo. Postoji i ta vrsta spašavanja duša, da iz jednoga komoditeta, učmalosti, pospanosti, probudite čovjeka za njegov aktivizam i intelektualni život, da učinite od njega na kraju to da ne bude zadovoljan, jer zadovoljstvo je i taj uspavljujući čimbenik. To je kao neka vrsta narkoze, droge: pa, meni je dobro, kaj mi fali! Upravo da ga prisi­lite da misli kaj mu fali u tom životu. Ako ste ga samo na to pota­kli, da jedna neudovoljena decimala proradi, da on počne misliti: uh, pa mnogo toga mi fali!, već ste ga spasili.

Iz knjige Božice Jelušić, Pisanje u vjetar: izbor iz kolumni, Postorala, Koprivnica, 2003.