Sjećanje: Uz Međunarodni dan Holokausta

Autor/ica 👤Fuad Đidić 27.1.2023. u 09:10

Povezani članci

Sarajevska Hagada

Ima u tim sjećanjima još neke duboke simbolike. Ona dolaze iz opkoljenog Sarajeva.

Bio je nekako kraj januara 1995. godine. Pripremao sam se u tadašnjem MVP da idem za Australiju kako bi tamo, na tom kraju svijeta, uspostavio našu prvu ambasadu. Dugo sam razmišljao što sve sa sobom trebam ponijeti na ovaj daleki put. I, onda jednog ledenog januarskog, jutra tamo, pokraj Latinske ćuprije na Miljacki, opazim ženu umotanu u debeli crni šal, kako u ruci drži dvije knjige tvrdih korica u kožnom povezu. “Ovo mi je sinko ostalo iza muža i, neću da mi ovdje nestane….” Pogledam: piše na prednjoj korici gornje knjige velikim zlatnim slovima – “Hagada”. Čuo sam njenu tužnu priču o mužu kako je izgubio život kod Pivare kada je išao po vodu. Bila je to jedna od stotine ledenih i tragičnih sarajevskih priča koje ste mogli svakodnevno čuti u opkoljenom gradu. Uzeo sam Hagadu, bio je to reprint, dao joj nekoliko novčanica i, onu kutiju cigara koju sam čuvao za neku, drugu specijalnu priliku.

Ovu priču o Hagadi u nekoliko narednih dana povjerio sam jednom divnim i dragom čovjeku, prof. Muhamedu Neziroviću koji se, u isto vrijeme, pripremao za put u Španiju da tamo otvoriti našu ambasadu. Prof. Nezirović, u predratnim godinama važio je za najviši autoritet poznavanja tradicije Jevreja u BiH sa posebnim naglaskom na historiju Sefarda. I on mi je ispričao kako je to, rukom ilustrovana, knjiga vjerskih propisa i predanja Sefarda. Rekao je također, da je to Molitvenik koji je ujedno bio simbol dugog i dramatičnog putovanja Jevreja iz Španije sve do Bosne koja je za njih izgledala najsigurnijim skrovištem poslije izgnanstva iz Španije. Moram priznati nisam znao detalje a, posebno činjenicu kako je Hagadu u vrijeme nacističke i ustaške okupacije Sarajeva, spasio Derviš ef. Korkut, tada kustos Zemaljskog Muzeja, i kako je sakrio ovaj jedinstveni i vrijedni original koji je za njega bio simbol pobjede i najava dolaska boljih dana.

Tako sam zapravo, postao uvjeren kako je Hagada bio pravi izbor za moj daleki put u nepoznato. To je knjiga koja pripada cijeloj zemlji BiH isto, kao što pripada Sarajevu u njegovom punom životu i slavi. Djelo neponovljive vrijednosti koje u sebi sadrži priču. To je priča u kojoj se, kao u ogledalu, zrcali strahota rata i opsade kroz koju smo prolazili i, nada čovjeka da će nekada na kraju pronaći svoj spas i sigurnost.

Sarajevska Hagada je neponovljiva priča koja kazuje kako su se dobri ljudi u najgorim ratnim strahotama žrtvovali za druge, kako su jedni u vremenu zla spašavali druge, kako je uvijek bilo pravednika koji se nisu dvoumili da pomognu i spase druge ljude. I zato sam želio kazati ovu malenu priču uz Dan sjećanja na žrtve Holokausta i, kao pijetet prema svima onima koji su se žrtvovali da u teškim i zlim vremenima spase one koji su stradali zbog imena, vjere, porijekla…

Prošao sam beskrajno dugi put koji je trajao napornih i neizvjesnih 8 dana od Sarajeva, preko Igmana, Rijeke, Beča pa tamo sve do Melburna i daleke Canbere. Sarajevska Hagada je tako postala pravi i veliki simbol tog našeg putovanja. Sa ovom knjigom putovala je priča ne samo o Jevrejima prognanim iz svojih kuća u Španiji ili Portugalu, nego priča i o mojoj zemlji o njihovom žilavom otporu i, velikoj vjeri i nadi da je život nepobjediv i da je ljubav neugasiva. Bio sam jako ponosan na Hagadu što je bila dio mog dalekog putovanja. Znao sam i vjerovao da oni prognani koji su je donijeli u Sarajevo da su prihvatili Bosnu kao svoju zemlju i da su prihvatili Sarajevo kao mjesto svog staništa i sigurnosti. Hagada je bila testament o duhu i karakteru moje zemlje. To je bila priča koju sam želio saopštiti svijetu na toj mojoj prvoj diplomatskoj destinaciji.

Tih ratnih godina Australija nije baš poznavala Bosnu. I, moram reći nisu se nešto ni posebno trudili da saznaju pravu suštinu genocida i stradanja koji su se odvijali pred očima svijeta. Mediji u toj zemlji rat u BiH opisivali su suhim i neutralnim terminima kao “sukob tri zaraćene strane”. Decenije uticaja i nesmetanog rada i aktivnosti ekstremnih bilo, četničkih ili ustaških organizacija, ostavile su svoj duboki i reklo bi se, neizbrisivi trag.

Hagadu sam tokom 1995. i prvoj polovini 1996. godine čuvao u ambasadi. Govorio sam svim onima koji su željeli čuti ovu priču kako je sudbina ove knjige blisko isprepletena sa sudbinom BiH. Sjećam se kako sam novinarki “Canberra” Ms. Helen Mussa, govorio kako sarajevska Hagada nije samo saputnik već, i živi svjedok karaktera i duha moje zemlje. Zahvaljujući gospođi Mussa, ja sam shvatio da u ovoj zemlji u kojoj smo mi, predstavnici Republike BiH, bili “samo strana u sukobu” tobože, jednako krivi i odgovorni, da o BiH trebam zapravo, pričati kroz čitav niz malih i toplih priča, takvih priča, koje imaju ljudsko lice u kojima će ljudi moći jasno razumjjeti i shvatiti ko je zapravo, koga u, vremenu zla, spašavao u našoj zemlji, ko je zapravo, kome i kada u takvim opakim vremenima pomagao, kako su jedni znali ipak, zaštiti druge, i, kako je uvijek pobjeđivala ona bolja i svijetla strana života. Ona ljudska i, ona humana strana. Kako se uvijek vodilo računa o svim ljudima u zemlji bez obzira ko da su i odakle da su.

Tako se početkom 1996. godine dok sam razgovarao sa mnogo naših divnih ljudi, posebno bih istaknuo plemenite savjete dr. Hadžismajlovića i dr. Osmana Softića iz Sydneya ocijenio sam kako bi bio pravi potez za moju zemlju da sarajevsku Hagadu poklonim Jevrejskom Muzeju Holokausta u gradu Sydney kao znak sjećanja na žrtve Holokausta ali, i na sve žrtve genocida u BiH, Srebrenica. O ovoj ideji razgovarao sam i sa najvažnijim kolumnistom “Canberra Timesa” Mr. Norman Abjorenssenom koji me je poslije svega nekako istraživački pitao – “da li smiješ kontaktirati ambasadu Izraela u Canberri da dobiješ njihovu podršku za ovu ideju”.

I ako u tom trenutku mi Republika BiH, nismo imali diplomatske odnose sa Izraelom, ja sam od tadašnjeg savjetnika ambasade Israela u Canberri Mr. Assa Bas, dobio sugestiju i upute kome i gdje, da u ime Republike BiH, poklonim sarajevsku Hagadu.

Bila je to jedna mala svečanost u Jevrejskom Muzeju Holokausta kada sam se trebao “rastati” od sarajevske Hagade. Ovom prilikom sa naše, BiH strane, bili su prisutni Dinko Tomac tadašnji savjetnik u ambasadi i, Emir Gačanović, vlasnik sedmičnih novina “Magazin Bosna” iz Sydneya. Cijeli događaj predaje poklona sarajevske Hagade zabilježila je TV SBS.

Blagodareći sarajevskoj Hagadi javnost u Australiji mogla je čuti jednu istinitu i dirljivu priču o BiH – o tome kako su jedni u vremenima zla i pometnje, znali spasiti druge, kako su Jevreji bili spašavani krijući se u mnogim sarajevskim avlijama i, kako je jedan obični čovjek, Derviš ef. Korkut, spasio original primjerak Hagade, kako je ovaj primjer samo slika za mnogo drugih malih i neispričanih priča koje ne bilježe mediji Zapada kada govore o BiH.

Samo nekoliko mjeseci poslije strašnog rata i genocida Australija je čula priču kakvu možda, ranije nisu mogli ni od koga, čuti. To je priča, to nikada neugaslo vjerovanje čovjeka, da preko spasa drugog čovjeka može biti izgrađen jedan novi, moralni, mnogo bolji, i ljudskiji svijet.

Pismo Jevrejskom Muzeju Holokausta u Sydney sa ponudom da poklonim sarajevsku Hagadu uputio sam 11. jula 1996. na dan genocida u Srebrenici. Nedugo potom dobio sam pismo zahvale na dan 15. jula 1996. godine.

U prilogu ove zabilješke po prvi puta na ovom cijenjenom portalu tačnonet. objavljujem faksimil pisma Jevrejskog Muzeja Holokausta iz Sydneya, Australija kao znak zahvale.

Ovo je samo jedna mala i nepoznata priča o sarajevskoj Hagadi i njenom putu iz opkoljenog Sarajeva do Jevrejskog Muzeja Holokausta u Sydney o priči koju smo imali snage kazati svijetu u vrijeme kada je zemlja bila slomljena teretom genocida i zločina nad milionima nevinih ljudi.

Ali, još bih želio podsjetiti ovom prilikom, koliko je mnogo neispričanih “malih” priča koje danas u nekim našim arhivima skupljaju prašinu i čekaju možda, neka svoja bolja i ljudskija vremena da budu donesene pred lice javnosti.