Sjećanje na Izeta Sarajlića: Niko k’o Kiko

Povezani članci

• Gradimiru Gojeru uručen Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra
• Tribina “Čitate li Liceulice?”
• MOREŠKA & ROLIN HUMES: Koncertno-plesni spektakl u okviru projekta „Živi Rasti Cvjetaj“
• U prodaji tri nova naslova u izdanju Buybooka
• KRAJ SEZONE
• SRETAN TI ROĐENDAN BRANIMIRE

Sinoć me san zateče u mislima na martove Bosne s kojima varah ocvalu inoću, Jevropu Na oduhano vrijeme, koje su salaukovine minulih proljeća odnijele u Nepočin. U Zemljicu crvenih Makovih makova koja je mirisala na slatko od trešanja.

Piše: Milenko Blagojević, Sodalive.ba

Ešina majka ga je spremala, tiho s tugom, dok su joj misli lebdjele nad Mamulom, nad mjestom posljednjeg boravka na zemlji sina joj, prvijenca. Sa ocem Ešinim je godinama putovala do Herceg- Novog. Do šetališta Pet Danica. I do jedne  klupe, na jadranskim hridima, sa pogledom na sunce koje je nestajalo u morskim dubinama, iza Mamule.

Posljednji zraci zalazećeg sunca pali bi na staklo sa slatkom od trešanja i na dvije ruke staračke koje bi čuvale bošču od predvečernjeg povjetarca koji je donosio miris soli i sjene prošlosti koje bi zastjale u ropcu umiranja nad urezanim imenima na listovima agava. Ane, Zoje, Žanet…divnih i kad ne ljube.

A, nešto malo sjevernije, na klupama šetališta Vilsonovo, jednog grada u Zemljici, sjedjele su sestre, majke i žene. Čekale su da se vrate vojnici. U rukama bi držale bijele bošče mirisom pelina zadojene. iz kojih BiH, kad akšam padne, puštale uspomene sa mirisom slatka od trešanja da lebde nad Miljackom dok ih martovski vihori odnose u nadolazeće proljeće i u duše svih svjetskih Robinzona. Svih onih koji će večeras za njih voljeti. Mala, velika moja.

Na Vilsonovu je ostala jedna prazna klupa. Ostala je i jedna prazna koverta adresirana na Izeta Sarajlića. Stranice sa napisanom pjesmom odnesoše vihori rata. Ukradoše ih iz ruku Danila poštara koji je, nekada, raznosio ljubavna pisma i penzije. Ipak su ostale u sjećanju jednog Milenka iz Bosne, koji je sadržaj sačuvao. Ostala je jedna pjesma napisana u martu 1979. dok sam ček‘o da akšam oćera jutro koje me je zateklo u jednoj sobici, na padinama rijeke Bosne, u društvu jedne lijepe Bosanke. Tada ostadoh u lijepom egzilu sve dok noć ne pokri svojom boščom ono što komšiluk tada nije treb‘ o ili nije smio da sazna.

Ostadoše stihovi koje je Kiko dobio u jednom pismu napisanom ‘91, pred kijamet. Ubrzo mi je Džemo poštar donio pismo pisano Izetovom osebujnom dušom i rukom, kojega je ratna salaukovina odnijela u Nepočin.

******

Ovo, što sada čitate, pisano je u povodu 16.marta, i svih budućih šesnaestih martova u kojima ćemo se sjećati na dan kada je u Doboju, u Zemljici poharanoj, 1930. rođen jedan od najvećih pjesnika i zaljubljenika stiha iz BiH-a.

Čitatelji, kojima je znan Izetov osebujni stil i stih, prepoznaće mnoge stihove koje je pjesnik napisao i kojima sam oplemenio ideju ove poetske priče.

Izetu Sarajliću

Nije on Tagore ni Lorka
Bodler ni Apoliner
piše o životu slatku i gorku
vise je romantik manje vizioner

Za tolike grobove ratove krivi
ljubavi i životu pjeva ode
putuje, skromno živi
nepopravljivi optimist i jatak slobode.

Ne varajte se, nije on pacifist ni slabić

On je prosto – Izet Sarajlić…

Maglaj, marta 1979.