Simpatični fašizam i duhovite laži Borisa Malagurskog

Autor/ica 👤Amir Telibećirović 30.8.2017. u 12:42

Povezani članci

Foto: FB

Boris Malagurski, kao popularni srbijansko-kanadski TV voditelj možda je pokušao da objedini svjetonazore ljevičara i desničara na Balkanu, prvenstveno u Srbiji. Najviše je to došlo do izražaja u njegovom dokumentarcu naslova „Težina Lanaca,“ koji svako malo privlači veliku pažnju na internetu. Taj dokumentarni film je uradio na takav način da je zapravo stvorio novi model indoktrinacije na tragu filosofije Milošević Slobodana i Srpske Akademije Nauka i Umjetnosti kroz uljepšanu propagandu, laži i manipulacije. Kombinacijom otvorenih laži i poluistina, ovaj film može da ugrozi Bosnu ukoliko dođe do nekog novog rata na Balkanu. Arogantni i samoljubivi šovinizam izražen u ovom filmu, toliko je našminkan vještačkim šarmom, da nove generacije mladih novinara te istraživača južnoslavenskih ratova, koji možda i najviše gledaju ovaj film, sve teže primjećuju, narodski rečeno, vatru od silnog dima. Dio maske za spomenuti šovinizam u dokumentarcu, sastavljen je od stvarnih priča o ekonomskoj i socijalnoj ugroženosti radnika širom Balkana, te međunarodnim zavjerama, zato ga nije lagano primjetiti na prvo gledanje. Stoga, prije nego što neko nedužan pogine od posljedica površnog gledanja ovog filma, nudimo nešto dužu, ali detaljnu analizu tog uratka.

Piše: Amir Telibećirović

Kako prodati nekome ‘muda pod bubrege,’ stara je narodna uzrečica postavljena u formi pitanja. Odnosila se najviše na ono kad neko podvaljuje na pijacama. Kada se nudi jedna vrsta proizvoda spakirana u nešto sasvim deseto. Televizija i filmska produkcija su „raj“ za takve stvari. Svašta se može prodati, to jest podvaliti, na primjer u priču o socijali, ekonomiji, međunarodnoj politici, čak i uljepšani fašizam. Na ovo se naslanja i poznata legenda o Trojanskom konju. Dobro je to shvatio, i naučio, režiser dokumentarnih filmova iz Srbije, voditelj debatne TV emisije „Globalno,“ Boris Malagurski. Površna i usiljena duhovitost u maniru američkih voditelja šou emisija, odaje Malagurskog kao jeftinog imitatora režisera nekih provokativnih snimaka. Kao na na primjer, kada i ne krije da oponaša proslavljenog američkog dokumentaristu Michaela Moore-a. Naslov Borisovog najpoznatijeg i najmanipulativnijeg dokumentarnog uratka je „Težina Lanaca.“ Ovaj dokumentarac je urađen u Kanadi, gdje je Malagurski studirao, pa je stoga na engleskom jeziku. Film se bavi uticajem vanjske politike SAD-a, Zapadne Evrope i Nato-a, na raspad socijalističke Jugoslavije, i na ratove koji su uslijedili njenim raspadom, te na poslijeratne ekonomije u državama regiona, sa pratećom korupcijom. To je ono što je najviše istaknuto u filmu. Međutim, film sadrži dosta toga što je izvađeno iz konteksta po pitanju ratova proizašlih iz SFRJ, te ideoloških pozadina ratnih zločina. Zatim, u filmu je izostavljeno dosta važnih činjenica koje su manje ili više direktno vezane za međunarodne teorije zavjere kojima obiluje film. Same zavjereničke teorije kojima se film bavi nisu naročito ekskluzivne, pošto su uglavnom već poznati američki geostrateški interesi u komadanju Jugoslavije, ali i Bosne-(ovaj dio je među izostavljenima u filmu), nešto preko Nato-a, nešto preko monetarnog sistema, domaćih korumpiranih političara, nešto preko švercera i ratnih zločinaca te raznih vojnih frakcija na svim stranama.

Učenje o Srebrenici u TV studiju i na internetu

Drevnih falsifikata iz historije također ima dovoljno u ovom ostvarenju. Dokumentarac je napravljen iz dva dijela. Prvi dio „Težine lanaca“ je kompletiran 2010 godine, a sada je donekle aktuelan drugi dio. Oba dijela, a naročito prvi, su na tragu jednostrane revizije događaja iz nekadašnje SFRJ, uz suptilno i opušteno provučenu srbijansko-političku propagandu. Film je navodno trebao da bude privlačan novim generacijama „antiglobalista“ i „ljevičara“ na balkanskom prostoru, ali se pažljivim pregledom može upratiti da on podjednako odgovara i nekim „desničarima“ sa istog prostora. Dokumentarac je pravljen sa dozom šarma kod naratora, sa kratkim i blago zabavnim doskočicama, pokojim ironičnim vicevima, tako da bude privlačan mladima po Evropi koji su ili zbunjeni ili nedovoljno upućeni u događaje iz 1990-ih godina, ili onih od prije toga, širom Jugoslavije, sa naglaskom na Bosni.

Zašto oni rijetki ljudi u Bosni koji i znaju i razmišljaju puno dalje i dublje od onoga što im se često servira preko ovakvih i sličnih filmova imaju razloga za zabrinutost, pojasnićemo u ovom pregledu brojnih detalja iz „Težine lanaca.“ Detalja koji su ili izostavljeni ili pogrešno postavljeni. Sarajevski sedmičnik „Stav“ se pozabavio nekim podvalama koje su provučene kroz ovaj ‘simpatično‘ napravljeni film, ali sažeto. Povod je bio nedavno izrugivanje Malagurskog prema Srebrenici, kroz njegov video uradak nazvan „Srebrenica fest.“ Pojedine međunarodne diplomate, kao i neki bošnjački političari koji glume patriote za političke bodove, te poneki mediji, zaista se ponašaju kao da je u pitanju morbidni festival, no to ne znači da se srebreničkim dijelom genocida u Bosni ne treba nastaviti baviti, i to ne samo svakog jedanaestog jula u godini, nego inače. Nije zabilježeno da li je Malagurski izjavio nešto slično za jasenovačko okupljanje, kao recimo „Jasenovački fest,“ ili za onaj najpoznatiji i najopasniji, koji je već odnio stotine hiljada života i donio višestruku destrukciju širom Balkana – „Kosovo fest,“ poznatiji kao „Kosovska bitka festival.“

U vještačkom pokušaju da bude „objektivan“ na duhovit način, i da pregleda sve republike i sve ratne strane bivše Juge, na kraju je opet ispalo da su „svi“ iznutra sarađivali sa američkim i zapadnim kolonijalistima, a samo je Srbija kao „branila“ Jugoslaviju, kako ona pod Miloševićem tako i općenito. Naravno, ni ovo nije nešto novo, ali način provlačenja tog prežvakanog mita jeste relativno nov u ovom filmu. Nije ovo jedini filmski proizvod Malagurskog ovakve vrste, ali je na internetu privukao najviše pažnje, i nije isključeno da sadrži više manipulacija nego ostali. Ima u filmu dovoljno laži, ali su poluistine i poluinformacije opasnije od laži. Malagurski vješto plasira neke stvari koje su potvrđene ili dokazane, ali u ograničenom obimu, izvan konteksta, tako da ostaju nedorečene za one koji nisu dovoljno upoznati sa temom ili sa svim događajima kojima se bavi film. Pritom, Malagurski je svoje znanje o filmskoj produkciji stekao na istom tom Zapadu kojega kao proziva u dokumentarcu, te ne bi prvi put bilo da oni koji sebe predstavljaju kao „borce“ protiv Nato-a i svjetskog imperijalizma zapravo rade u korist tih istih imperijalista, samo nekad svjesno a nekad nesvjesno. Tačno je da se Nato širi globalno, najviše prema Istoku, ali mnogi nisu svjesni, ili se pretvaraju kako nisu, da je Srbija pod Miloševićem prokrčila put Nato-u, što možda radi i danas, bez Miloševića, a time se ovaj film ne bavi. Nije prokrčila put Rusiji iako se tako voli ponekad predstavljati u javnosti.

Da ne gnjavimo previše sa uvodom. Krećemo sa pregledom nekih od najspornijih scena, izjava, poluinformacija, konstrukcija i dezinformacija iz „Težine Lanaca.“

Turci kao najdraži vekovni neprijatelji

Nakon kraćeg uvoda u svoje djetinjstvo i osnovne podatke o socijalističkoj Jugoslaviji uoči njenog raspada, prelazi se na možda najomiljeniju epsko-mitsku temu u Srbiji. Naravno, to su „Turci“ uz osvrt na Kosovo Polje i bitku za koju se ni danas ne zna kako se tačno odvijala, niti precizno kada. Čak i među srbijanskim historičarima postoji razilaženje oko tumačenja kosovske bitke za koju se ne može više govoriti ni da se baš definitivno desila 1389 godine. Radi simbolike i radi indoktrinacije, odavno je odlučeno da se dogmatski vjeruje kako se boj desio na praznik Vidovdan, 28 juna. Precizni dokazi nisu potrebni, pošto se radi o onoj vrsti narodne mitologije koja se jako dugo usađivala u kolektivnu svijest stanovništva. John Bosnitch, američki novinar srpskog porijekla, govorio je u ovom dijelu filma, pravdajući forsiranje javnog obilježavanja kosovske bitke. Kao odgovor američkim novinarima koji smatraju, kako je sam rekao, da „su Srbi ludi što slave izgubljenu bitku,“ Bosnitch je rekao da Amerikanci trebaju da se sjete Alama. Koliko je poznato bitka za Alamo, između Teksasa i Meksika, desila se 1836, što će reći nije toliko star događaj kao bitka na Kosovu, i nije baš primjer za „pohvalu.“ Međutim, u sljedećem trenutku Bosnitch je još više zaglibio u mitove, pa je pokazao da srednjovjekovni mentalitet nije iščezao ni u njemu ni u onom dijelu publike kojem se obraća ovim putem. Otišao je tako daleko da je spomenuo Masadu, bliskoistočno brdo i tvrđavu na području današnje izraelske države, gdje se navodno desilo kolektivno samoubistvo Jevreja koji su, barem prema vjerovanju, prije par milenijuma branili taj lokalitet od drevnih Rimljana. Bosnitch je ovdje ne samo usporedio kosovsku bitku sa Masadom, nego je opravdao i jedno i drugo. Fanatično kolektivno samoubistvo je usput proglasio junaštvom, neovisno od toga da li se zaista desilo ili nije, jer on je odlučio da jeste. Odmah zatim je krenuo sa pričom o srpskim patnjama pod turskom (inače se pravilni termin – osmanski, gotovo nikad ne koristi, samo turski) okupacijom. Govorio je na taj način kao da je sam prisustvovao tome, prije par vijekova ili više, naravno u prvom licu množine. To je već klasika koja se toliko puta manifestirala među velikosrpski usmjerenim novinarima, političarima i književnicima. Samo, ovdje se radi o takozvanom građanski orijentisanom filmskom projektu, koji bi trebao da je kao slobodarski. Prikazuje se tako kao da su samo Srbi patili pod ‘Turcima,’ bili kažnjavani, mučeni, proganjani, i niko više. Najomiljeniji dio u priči o osmanskoj vladavini u Srbiji, jeste nabijanje na kolac. Dok Bosnitch iznosi svoju verziju epskih vjerovanja, vizuelno je popraćen scenama iz filma ‘Banović Strahinja,’ gdje se plastično prikazuje nabijanje na kolac. Pritom, glumac koji igra ‘Turčina,’ sladostrasno i sumanuto se ceri u objektiv kamere izazivajući mogući prezir u publici, zna se prema kome ili prema čemu. Nije teško shvatiti kakav se efekat priželjkuje ostvariti ovime kod moralno ili mentalno nestabilne publike. Bosnitch dalje opisuje tehniku nabijanja na kolac kroz anus, radeći to na takav način da djeluje kao da je i sam bio nekad nabijen. Onda je ponudio šlag na tortu. Uporedio je nabijanje na kolac sa prikucavanjem Isusa Hrista na krstaču. Nije bitno ovdje što ni za Hristovo razapinjanje nema ni historijskih ni biblijskih dokaza, već uglavnom crkveno-teološko predanje te lično vjerovanje, nego to što on govori o tome kao da se to podrazumijeva, kao da je to nešto generalno prihvaćeno. Velikosrpska priča o „nebeskom narodu“ dosta podsjeća na hebrejski mit o „odabranom narodu.“ Zato se uklapa usporedba sa „Hristovim mukama.“ U sljedećem trenutku Malagurski kao narator naglašava da bi se Srbi pod Osmanlijama-(čitaj: Turcima) mogli spasiti od nabijanja samo ako pređu na Islam. Ponekad izmišlja uvjerljivo a ponekad to radi sa oslabljenom logikom. Na primjer, ovdje ostaje nejasno kako su Srbi (a i ostali) preživjeli nekoliko vijekova pod Osmanlijama. Jer, da su Turci svaki dan u tih četiri-pet stoljeća, po jednog Srbina ubili, do danas bi iščezli sa lica zemlje. Ili, da su svaki dan po jednog islamizirali, milom ili silom, također bi nestali kao Pravoslavci za tih više stotina godina. Ukoliko su Srbi upoređeni sa Hristom ovdje, publici je ostavljeno da iznova proglasi Turke ili „Rimljanima“ koji su njih prikovali odnosno nabili, ili „antihristima,“ čime se po logici Malagurskog mogu obilježiti svi Muslimani Balkana. „Težina Lanaca“ nije dokumentarni film koji se bavi logikom na taj način, nego propagandom i nametanjem ličnih stavova autora, kao i ličnih stavova jednog dijela balkanske javnosti. Da li autor slabo poznaje Islam kao što slabo poznaje evropski historijat, ili se samo pretvara, iako se postavljao kao da je stručnjak na oba polja, ne zna se. No, uspio je provući svoju tezu o tome da je dio južnoslavenske populacije prešao na Islam samo zbog straha od nabijanja na kolac. Logika mu je očito slaba strana, bez obzira da li se samo pravi lud u korist društvenih falsifikata, ili je zaista neznalica koja nije svjesna toga. Sjetimo se velikosrpskih poziva balkanskim Muslimanima (ponegdje i Katolicima) da se „vrate na pradedovsku veru.“ Ili drugim riječima – poziva na kolektivni povratak u srednji vijek. Ovaj dio filma je na tom tragu, što se vidi i bez famoznog čitanja između redova. Naravno, film se ne bavi time šta su to Srbi bili prije nego su postali Pravoslavci, niti kako su to postali. Historijat za autore počinje 1389 godine, kao da politički ništa prije toga nije postojalo na Balkanu, barem ništa značajno za ovaj film. Usput, prema otrcanom obrascu, spominje kako su se Srbi općenito opirali ‘Turcima’ ne spominjući kako su tokom cijele viševjekovne dominacije Osmanlija u Srbiji, zapravo zabilježena samo dva opštenarodna srpska ustanka, oba početkom 19-og vijeka, kada je osmansko carstvo ionako bilo na izmaku svoje moći. Također ne spominje ni da su hajdučke bune bile uglavnom socijalnog karaktera, pošto su hajduci predstavljali izolovane buntovnike potekle iz sirotinje, koji su napadali bogataše, čak i one srpske, a nisu se borili za oslobođenje cijele Srbije, barem ne do prvog srpskog ustanka. Također, nema ni riječi o višestoljetnom zajedničkom životu pripadnika različitih konfesija među običnim stanovništvom, unatoč turskoj okupaciji. Naravno, nije spomenuto ni vazalstvo mnogih Srba koji su ne samo sarađivali i poslovali sa Turcima-Osmanlijama, pa je preskočeno i to da je dosta Srba bilo u osmanskoj vojsci, naročito kada su Osmanlije ratovale protiv Ugara. Lakše je stvari postaviti crno-bijelo, i to selektivno. Teško je reći da Malagurski ne zna podatke o tome kako su i pojedine srpske vojskovođe, poput slavnog Karađorđa, nabijale neke druge Srbe i političke protivnike na kolac.

U filmu se prelazi na Katoličanstvo u Hrvatskoj preko Autrougarske. Ne zadržavajući se na pojašnjenju kako se na Balkanu postajalo Katolikom kao što je „apsolvirao“ domaće Muslimane, odmah preskače vijekove i odlazi na austrougarsku aneksiju Bosne, dakle iz novijeg historijata. Taj dio je samo preletio, koristeći standardne detalje o atentatu na Franca Ferdinanda i prvom svjetskom ratu.

Partizani kao „zapadnjački plaćenici“

Baveći se završetkom prvog svjetskog rata te uvodom u formiranje prve Jugoslavije, spominje srpsku vezu sa britanskim interesima što i nije tajna, ali ne primjećuje da zapravo sam indirektno spominje kako je Srbija bila interesni sluga Velike Britanije, u to vrijeme najjače svjetske kolonijalne sile, dok istovremeno spočitava nekim drugim populacijama sa Balkana njihovo sluganstvo Austrougarskoj i Osmanskoj imperiji. Potom se u filmu brzinski preletilo preko života u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, bez ičega o političkim (ne)prilikama, atentatima, kraljevskim diktaturama i još ponekim internim detaljima kao što su hapšenja političkih protivnika, naročito u Hrvatskoj. Nema spomena o kraljevskom ukidanju parlamenta, atentatima u beogradskoj skupštini, o dominaciji Srbije u toj državi, o njenom daljnjem podaničkom odnosu prema interesima Velike Britanije. Nakon što napravi brzinski uvod u drugi svjetski rat, Malagurski britansku vezu indirektno potvrdi kada kaže da jugoslovenski princ Pavle potpisuje pakt sa Hitlerom, ali da se to nije svidjelo Velikoj Britaniji. Vazalski odnos Srbije se vješto predstavlja kao neko slobodno savezništvo. Slijedi početak rata, pa prikaz ustaša na takav način kao da su u Jasenovcu ubijani uglavnom Srbi, dok se Jevreji i Romi spominju onako usput, kao sekundarne žrtve. Ovo podsjeća na onu staru podvalu iz rane faze Miloševićeve diktature, kada su poneki samozvani „stručnjaci“ i jevrejske i romske i ostale žrtve iz Jasenovca predstavljali samo kao Srbe. Malagurski ne spominje saradnju kolaboraciju nacista i kvislinga iz Srbije, kao Milana Nedića, Dimitrija Ljotića, koji su hapsili Jevreje i komuniste iz Beograda, te ih zatvarali u logore kao što su Banjica ili Sajmište. Očekivano, poslije toga predstavlja četnike kao njihovu suprotnost. Na tragikomičan način je istaknuto kako su četnici zbog stradanja srpskih civila od strane Nijemaca, odlučili da promijene stranu i počnu sarađivati sa nacistima, da ne bi gledaoci pomislili kako su oni kukavice koji su najbolji u klanju nesrpskih civila i silovanju žena, nego u ratovanju. Nakon toga, spominje kako je Zapad samo zbog toga krenuo da podupire partizane umjesto četnika. Suvišno je reći da film ne sadrži ništa o masovnim pokoljima koje su četnici vršili u istočnoj Bosni, Sandžaku, pretežno nad muslimanskim civilima, ili u Čačku i drugdje nad srpskim civilima koji nisu podržavali četnike. Ne spominje se velikosrpski ideolog Stevan Moljević, niti zajedničke akcije četnika, Nijemaca i Talijana, a pogotovo ne saradnja četnika, ustaša i domobrana. Dakle, i dalje se tipuje na crno bijelu postavku. Četnici su, kao neke od najvećih kukavica sa balkanskih prostora, ponovo ispali junačine. U jednom dijelu filma kao da je Borisu Malagurskom žao što su četnici prestali primati pomoć sa Zapada u korist partizana. Ovdje bi mu se uklopio stari, afirmativni i promotivni igrani film hollywoodske crno bijele produkcije iz 1943 godine – The Chetniks, koji kroz propagandu slavi Mihajlovića Dražu. Istovremeno, on hvali Titovu revoluciju i ono što je iz nje proisteklo, kao da tipuje na onaj dio gledateljske publike koja prihvata Jugoslaviju samo, ili uglavnom kao, zemlju koja drži sve Srbe u jednoj državi. Naravno, to se pokrije na sofisticiran način, preko jeftinoća o socijalizmu, sretnom djetinjstvu i ekskluzivno srpskom antifašizmu. Stoga je život u Titovoj Jugoslaviji brzinski obrađen, sve do Titove smrti. Nakon toga se spominju uobičajene, već poznate ekonomske i socijalne krize nastale po Titovoj smrti. Zatim slijedi međunarodni program Ronalda Reagana iz SAD-a, kroz organizaciju zvanu NED, kojim bi se uticalo na Jugoslaviju da napusti socijalistički program u korist takozvanog slobodnog tržišta na Zapadu. Većina komunističkih država su bile na toj vrsti mete američke administracije, ne samo Jugoslavija. Pritom, jugoslovenski socijalizam je već imao nešto slično, ili firme sa tendencijom da postepeno pređu na takvo tržište. Što se tiče Slobodana Miloševića, u jednom trenutku mu se Malagurski kao ruga, pa ga onda prikazuje kao neuspješnog borca za pravdu, pa ga onda opet malo proziva. Ili ga brani u poređenju sa Tuđmanom, Antom Markovićem i ostalim ondašnjim političarima Balkana. Inače, svo vrijeme izbjegava spomenuti pokušaj reformi Ante Markovića, kao i podmetanje od strane srbijanskog rukovodstva. Ne spominju se ni uvodni nemiri na Kosovu i Vojvodini, ukidanje pokrajinskih autonomija, kao ni petljanje sa ustavom SFRJ, a pogotovo se ne spominje centralizacija JNA, njeno stavljanje pod kontrolu generala lojalnih Miloševiću. Možda i najznačajnije, ne spominje određeni stepen podrške Zapada za Miloševićevu politiku nekoliko godina prije ratova, pa ispada po filmu kao da je Zapad podržavao samo secesioniste u svim republikama ex Yu, osim u Srbiji. Zatim, ne spominje ni Miloševićeve poslovne kontakte sa kontroverznim američkim diplomatom, bivšim državnim sekretarom SAD-a Lawrence-om Eagleburgerom, koji je manje-više neskriveno pokrivao Miloševićeve akcije. Na Kosovu je zatim policija tukla samo Srbe, nije i Albance, prema filmu. Za poznato masovno okupljanje na Kosovu povodom šest vijekova navodne Kosovske bitke-(„srž njihove istorije i kulture“ reče Malagurski, ponizivši srpsku kulturu i tradiciju svođenjem na nedokazane srednjovjekovne mitove) navedeno je kako su se ‘vijorile’ srpske, jugoslavenske, američke i kanadske zastave na skupu. Kako li je ove zadnje dvije uklopio u srpski otpor Zapadu. Miloševićev govor je sveden samo na nekoliko ondašnjih fraza o Jugoslaviji kao višenacionalnoj zajednici koja može opstati na ravnopravnosti svih. Izostavljen je poznati zapaljivi dio o njegovoj najavi novih sukoba, „uglavnom neoružanih iako ni takvi nisu isključeni. U ironičnom predstavljanju Franje Tuđmana čiji je narator 1990 godine uporedio Zagreb sa Jerusalemom te Hristov povratak u taj grad, možda i nesvjesno je zaboravio da je malo prije toga uporedio sve Srbe sa Hristom. Na brzinu preletivši porast-etno nacionalizma širom Jugoslavije, prikazavši kratke odlomke govora probranih političara tog vremena. Uveliko poznati govor Karadžić Radovana iz 1991 godine, kojim najavljuje genocid, Malagurski je malko skratio. Izbačen je onaj dio kada Radovan naglasi – „jer Muslimani ne mogu da se odbrane ako dođe do rata.“ Naglasak je na riječi – „odbrane,“ što znači ako budu napadnuti. Dio Šešeljevog govora sa jednog od brojnih mitinga, u filmu se odnosi samo na „osvetu srpske krvi,“ bez dodatnih prijetnji sa istog govora, i bez Šešeljeve iskrenosti o tome da se on zaista bori za Veliku Srbiju, što je izjavio bezbroj puta. Osvrnuvši se na dolazak višepartijskih izbora u SFRJ, Boris je napomenuo kako su jugoslovenske republike „radile jedna drugoj o glavi,“ stvarajući utisak da je tadašnja atmosfera bila „svi protiv svih,“ iako su samo dvije republike najavljivale proširenje svojih granica na štetu susjeda, a to su bile Srbija i Hrvatska. Već možda pretpostavljate, u filmu nema podataka o zloglasnom memorandumu Srpske Akademije Nauka i Umjetnosti, niti o planu RAM kao temelju za Veliku Srbiju.

Subliminalne podvale

Dotakavši se izbora u Bosni, pogrešno je naveo kako su izbori bili 1991 godine, umjesto 1990 godine u jesen. Malagurski je brzinski došao do Alije Izetbegovića, spomenuvši kako je bio saradnik nacista preko Handžar divizija u drugom svjetskom ratu, što nikad nije precizno dokazano, iako postoje mogućnosti. No, dokazi za ovu tvrdnju nisu ponuđeni u filmu. U osvrtu na Bosnu, vjerovatno zato što je najsloženiji i najosjetljiviji dio ove priče, Malagurski laže, odnosno manipulira, na još upadljiviji način. To je razumljivo donekle, jer ipak treba pokriti, djelimično zataškati ili opravdati najveće evropske destrukcije i pokolje u Evropi od drugog svjetskog rata do danas. Malagurski Boris brzinski kaže da je Izetbegović (prema ustaljenoj staroj školi indoktrinacije još iz 1990-ih godina), imao islamsku viziju za „pretežno hrišćansku Bosnu.“ Ovdje taj „simpatični, šarmantni, duhoviti i slobodarski“ Malagurski ponovo pokazuje da srednjovjekovni mrak nije baš sasvim sakriven u njegovom umu. On tadašnju komunističku i sekularnu Bosnu naziva pretežno hrišćanskom. Čak ne koristi ni pojam pretežno srpskom što bi se očekivalo za ovakvu vrstu propagande. Ne, on koristi termin koji je bio službeni još u osmanskom periodu. Dakle, objedinio je zasebni zbir bosanskih Srba i Hrvata, kao Hrišćane po modelu iz osmanskog , to jest ‘turskog’ doba, kojeg se inače gnuša. Zapravo, prema potrebi, nekad se koristi nazivom Hrvati i Srbi, a nekad Hrišćani. Kako kad mu se uklopi u mračnjaštvo. Inače, nije pojasnio šta je mislio pod tim da je većinom ‘hrišćanska,’ osim ako nije smatrao ondašnji komunistički sistem u kome su svi živjeli, izjednačenim sa hrišćanskim. Na ovaj način pokazuje da je dobar učenik Dobrice Ćosića kada su u pitanju romantične laži, istog onog Ćosića koji je priznao da je laž oznaka srpskog patriotizma. Na tragu Ćosića, mladi Malagurski ratu u BiH pokušava dati više vjersko obilježje a manje teritorijalno. Nije ga se ticalo, ako je uopšte znao, to da je značajan broj tih „Hrišćana“ kao i tih „Muslimana“ bio ateističkog ili agnostičkog odgoja. Također ga se nije ticao ni veliki broj bračnih zajednica, popularno zvanih mješovitih brakova između famoznih Hrišćana i Muslimana. Kamoli da se potrudio spomenuti kako je Bosna do prvog svjetskog rata bila većinski muslimanska, ne islamska nego muslimanska, jer ta dva pojma nisu istog značenja. Ukoliko bi to spomenuo, onda bi trebao potvrditi viševjekovni suživot Muslimana, Hrišćana i Jevreja u Bosni, čak i onda kada su Muslimani bili većina, ali to mu očito nije bila namjera. Pošto je film urađen na engleskom jeziku, propušteno je objašnjenje da je prijeratni pojam – Muslimani, u Bosni bila etnonacionalna odrednica a ne vjerska. Dio publike ovog filma, sa engleskog govornog područja očigledno treba da sve skupa vidi kao religijsko pitanje, pošto je izvan Jugoslavije bila nepoznata upotreba vjerskog naziva za nacionalni. Autor sam sebi pravi konfuziju jer ako su „zli Turci“ stotinama godinama ili nasilno islamizirali ljude na ovim prostorima, ili ih masovno nabijali na kočeve, mogao bi mu se neki gledalac zapitati kako je onda Bosna bila ‘pretežno hrišćanska.’ Što se samog Izetbegovića tiče, jasne su kontroverze oko njega, ali ostaju i sljedeće činjenice. Na primjer, ako je bio muslimanski radikal, onda bi nosio vehabijsku bradu, što on nije činio. Njegova kćerka nije bila pokrivena hidžabom kako bi neko očekivao, i pritom je bila visoko obrazovana, kao što nije pokrivena ni njegova unuka, niti supruga Alijinog sina Bakira. Samo je preminula Alijina supruga bila pokrivena, što je bila njena privatna stvar. Ovo su previše sporedni detalji za film „Težina Lanaca,“ i autor se ne bavi s njima, ne zato što su sporedni nego što mu se ne uklapaju u demonizaciju bosanskih Muslimana iliti Bošnjaka. Izetbegovića starijeg prate određene kontroverze, posebno iz ratnog perioda i njegove bliske veze sa sarajevskim kriminalcima, ali Boris Malagurski ne spominje one stvarne kontroverze,koje su išle na štetu Bošnjaka ili na štetu Bosne kao države, a ne na štetu Srbije i Crne Gore. U filmu nema govora o tome kako je Izetbegović pušten iz jugoslovenskog zatvora prije isteka zatvorske kazne, nakon poznatog montiranog procesa iz 1983 godine. Pritom, Srbin je bio Izetbegovićev advokat. Nema govora u filmu o tome kako su Šešelj i Dobrica Ćosić te još neke srbijanske javne ličnosti tražile da se Alija pusti iz zatvora. Isti likovi koji su potom napadali i Aliju i bosanske Muslimane, samo par godina po njegovom izlasku iz zatvora. Autor se radije bavi već otrcanom i prežvakanom pričom Alijinoj knjizi „Islamska Deklaracija,“ koja više nije naročito zanimljiva čak ni onima koji je nisu pročitali a ponekad je „analiziraju“ baš tako, kao nepročitanu. Knjiga je prosječna, po tvrdnjama nekih novinara čak i djelimični plagijat od drugih autora, ali se ne bavi ni Bosnom ni Jugoslavijom nego nekim od socijalnih i ekonomskih dilema i problema muslimanskih sredina širom svijeta sa post-kolonijalnim posljedicama 1970-te godine, kada je izašlo prvo izdanje knjige. Pošto je izašlo te godine, knjiga prati ondašnje stanje u svijetu kroz hladnoratovski odnos kapitalističkog i komunističkog dijela svijeta, te muslimanskih država u svemu tome. A sve je to izmijenjeno početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Ima ponekih nejasnoća koje prizivaju ono čuveno – „šta je pisac htio reći.“ Za analizu knjige potrebno je određeno znanje o tematici. Na primjer, za potencijalno kontroverzni detalj iz ove publikacije gdje se spominje ostvarenje nekakvog jedinstva Muslimana širom svijeta, na različitim kontinentima, potrebno je poznavati značenje riječi ‘ummet.’ Duhovno jedinstvo svih Muslimana, neki bi rekli svih monoteista svijeta, sadržano je u ovome. Uostalom, sve vjerske doktrine svijeta imaju slične filosofije o duhovnoj poveznici svih svojih sljedbenika na planeti, čak i komunisti. Može i globalno i regionalno, kao na primjer jedinstvo zvano ‘Svi Srbi u jednoj državi.’ Autor filma ipak vadi iz konteksta par rečenica za potrebe filma. Iako knjiga jeste malo nategnuta, ipak nigdje ne poziva direktno na konfrontaciju ili šovinizam ni protiv Srba ni protiv Jugoslavije ni protiv Hrišćana. Deklaracija čak otvoreno kritikuje savremene muslimanske teologe i konzervativne hodže zbog njihovog doprinosa zaostajanju mnogih muslimanskih država, kao i moderniste koji se ulizivački odnose prema zapadnjačkom kolonijalizmu, istom onom kolonijalizmu kojeg i Malagurski navodno proziva ili indirektno napada. Potom autor tragikomično spominje kako se Alija nametnuo na izborima umjerenom kandidatu Fikretu Abdiću, ne spomenuvši kako je i Abdić tada bio u Izetbegovićevoj Stranci Demokratske Akcije, gdje su bili stranačke kolege. Nema spomena ni o tome da je Izetbegović u trojnoj raspodjeli vlasti nakon izbora, postavljen za predsjednika predsjedništva uz saglasnost Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. Svi skupa su dijelili vlast netom nasljeđenu od komunističke partije, uoči rata. U jednom trenutku Malagurski zamalo da prizna opštepoznatu stvar – da je rat u Bosnu uvezen iz komšiluka/susjedstva, jer nije nastao u njoj, kada neoprezno kaže da je Izetbegović imao veliku šansu da spriječi rat potpisivanjem Lisabonskog sporazuma. To znači da je rat bio nečija prva opcija, i prije tog famoznog Lisabonskog ugovora, a ne obrnuto. Nema u filmu pojašnjenja zašto rat, otkud prijetnja ratom općenito, kakav se to rat morao spriječavati nekim Lisabonskim ili drugim ondašnjima dokumentima. Film se više bavi nagovorom američkog ambasadara u SFRJ, Warena Zimermana za Izetbegovića da povuče potpis sa Lisabonskog sporazuma, nego objašnjenjem kako je taj sporazum trebao da ovjeri podjelu Bosne koja također ne bi prošla bez sukoba i ili nasilnih seoba uz miješanje susjednih država čije su trupe već bile na bosanskom terenu, jer je stanovništvo živjelo izmiješano u većem dijelu Bosne. Možda je suvišno ovdje napomenuti kako je izostavljen detalj da su bosanski Muslimani iliti Bošnjaci imali najviše štete od tog Izetbegovićevog i Zimermanovog poteza. Poslije spominje možda i najveću otvorenu laž u filmu – da je rat u Bosni počeo zato jer su Muslimani htjeli čitavu Bosnu za sebe, bez objašnjenja šta se misli sa tim. Strani dio publike, kao i dio novih naraštaja u Srbiji, vjerovatno ne treba da zna kako su pripadnici sve tri konfesije u BiH živjele na cijeloj teritoriji države, i da je svako bio suveren u svakom dijelu zemlje, i pojedinačno i kolektivno. Stoga se niko ionako nije mogao imati svu Bosnu za sebe. Ova laž Malagurskog je već na tragu zajedničkih političkih interesa Hrvatske i Srbije o podjeli BiH. Samim tim je izbjegao istaći prijateljstvo između političkih ‘neprijatelja’ Miloševića i Tuđmana, kao i njihov dogovor o podjeli Bosne, još i prije rata. Istovremeno, ovakvom izjavom Malagurski je prozvao kompletan narod, ne pojedince, ne grupacije i frakcije, nego cijelu bosansko-muslimansku populaciju, i to zato što je navodno ta populacija htjela živjeti tamo gdje je već i bila, na cijeloj teritoriji BiH. Pritom, od svih ex Yu republika, samo je u Bosni organizovan opšti referendum za sasmostalnost, sa mogućnošću za glasanje i za i protiv. Referendumsko pitanje je uključivalo zajednički život sve tri glavne bosanske populacije ravnopravno, kao i manjine i narodnosti. Ni slova o tome nije bilo u filmu. Također, nema govora o ratnim zločinima hrvatske vojske koja je sravnila sa zemljom Mostar, selo Ahmiće, Stolac, te koncentracione logore kao Heliodrom, Dretelj i slične. Zločine hrvatskih formacija spominje samo onda kada su vršeni nad Srbima. Kada su u tandemu sa srpskim kolegama uništavali bosanske Muslimane skupa sa kompletnim gradovima i selima, to je bolje filmski, to jest hinjski, preskočiti. Kada je prikazao aprilske antiratne demonstracije u centru Sarajeva iz 1992 godine, napravio je insinuacije kako su neki sarajevski policajci ili kriminalci pucali na okupljeni narod, samim tim i na svoju vlastitu rodbinu i prijatelje. Nema uhapšenih operativaca Radovana Karadžića koji nisu ni krili da su pucali na okupljeni svijet. To je napravio efektnom scenom od par sekundi, kada je izvadio iz konteksta Izetbegovićevu izjavu o tome kako bi žrtvovao i mir za suverenu Bosnu. Scena je tako brzo protitrala da neupućeni nema vremena razmisliti, jer odmah zatim slijedi poznata scena pucanja na demonstrante oko hotela Holiday Inn. Ovdje Malagurski može postići bolje provlačenje laži nego sa klasičnim subliminalnim porukama iz američkih filmova.

Nekadašnji američki Nato general Wesley Clark i Mladić Ratko u drugarskoj razmjeni oficirskih kapica sa neutralnim britanskim UN generalom Michaelom Roseom

„Tajanstveni“ tuzlanski aerodrom

Više puta se vraćajući na ratove, na momente on stvori sliku sebe kao autora koji želi biti nepristrasan. Stoga je prikazao profile nekoliko antiratnih aktivista u Hrvatskoj i Srbiji, koji su tragično skončali u svojim pokušajima da smire tenzije prvenstveno među Hrvatima i Srbima. Uspio je biti donekle fer u prikazu ratne propagande iz ondašnjeg Zagreba i Beograda, koja je zaista znala djelovati identično, pogotovo sa pitanjem Vukovara. Kada su u pitanju ratni zločini, dosta zlodjela JNA i srpske paravojske je izbjegao spomenuti, uz tek poneke koji se ravnaju sa onima od hrvatskih jedinica. Ipak, samo kod obrade Bosne, ne uspijeva navesti ništa novo od starih folova velikosrpske propagande, osim uobičajene mantre o „građanskom ratu koji je bio van kontrole,“ i koji je bratoubilački. Nema pojašnjenja otkud tolika koncentracija teške artiljerije širom Bosne. I dalje nema ništa o opsadi Sarajeva, Goražda, Bihaća i tako dalje. Ništa o dobrovoljačkim i regularnim jedinicama iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske, prisutnim širom zemlje, kojih je bilo daleko više od tih famoznih i toliko puta obrađenih stranih mudžahedina. Dvije riječi se najviše izbjegavaju, a to su genocid i agresija. Već je poznato kako i zašto, tako da se ovaj dio ne treba posebno elaborirati. Slijedi pomalo tragikomična, zapravo patetična, scena gdje se prikazuje veliki tamni transportni avion koji se spušta na neki aerodrom. Narator govori kako se radi o tajnom slijetanju na tuzlanski aerodrom. U to vrijeme ni ptica nije mogla neopaženo ući ili izaći iz Bosne, a na tuzlanski aerodrom, kao i na sarajevski, slijetali su javno avioni UN-a. To famozno „tajno“ slijetanje je dopremalo oružje za bosansku armiju, čega jeste bilo povremeno, ali ne u nekim ogromnim količinama. Tokom cijelog rata je vladao UN-ov embargo na isporuku naoružanja u ex Jugoslaviji. Ipak, naoružanje je preko crnog tržišta prolazilo kroz Bosnu, za sve vojske i paravojske, ne samo za Armiju BiH, i ne svugdje u istim omjerima. Najviše ga je imala srpska strana pošto je imala bivšu JNA pod kontrolom ali je dobijala i oružje od Izraela, što je potvrdio i sudski dokazao izraelski istraživač ratova Yair Auron. Ondašnje izraelske vlasti nisu to priznale ali nisu niti negirale. Pritom, Izrael kao trajni američki saveznik, nije mogao tako nešto uraditi bez znanja one iste Amerike koja je stavila Crnu Goru i Srbiju pod ekonomske sankcije, znajući da taj embargo neće zaustaviti pokolj u Bosni, što se nastavilo i nakon usvajanja sankcija. Kao svjedok jednostrane priče o isporukama oružja u Bosni, Malagurski je ponudio „validnog“ svjedoka. To je bivši kanadski general koji je bio u službi UN-a u Sarajevu, Lewis MacKenzie. Onaj isti MacKenzie koji se dovodi u vezu sa Karadžićevim koncentracionim logorom za žene u Vogošći, za šta navodno postoji više svjedoka. Onaj isti MacKenzie koji je slao nedorečene ili čak i lažne izvještaje o tome šta se događa u Sarajevu pod opsadom. Ponavljajući priču o Nato-u koji je kao samo u Srbima ili samo u Srbiji našao zajedničkog neprijatelja (Inače, Malagurski u svojim TV emisijama serijala ‘Globalno’ priznaje da su danas teroristi zajednički neprijatelji Zapada, Amerike i Nato-a, mada tvrdi kako Zapad podržava teroriste, praveći zbrku oko svog viđenja mjesta za Srbiju u takvoj konstelaciji), on izbjegava navesti nekoliko činjenica. Na primjer, to da je Ratko Mladić imao srdačne susrete sa bivšim francuskim predsjednikom Francois Mitterandom. Da je Mladić imao još srdačnije bilateralne susrete sa nekadašnjim američkim i Nato generalom Wesley Clarkom, sa kojim je pred foto kamerama razmijenio vojničke kape, američku vojnu i srpsku šajkaču. Ili, da su Mladić i Karadžić održavali bliske susrete sa britanskim generalom Michaelom Roseom, igrajući prijateljske partije šaha s njim, razmjenjujući umjetničke slikarije, družeći se i formalno i neformalno. Da su holandske UN trupe, skupa sa svojim oficirima, slobodno prepustile Srebrenicu srpskoj vojsci, što je Mladić proslavio nazdravljajući sa holandskim oficirima ne krijući to. Da je Richard Holbrook odobrio i omogućio priznanje Republike Srpske, tokom Clintonove administracije. Da je Alija Izetbegović potpisao priznanje Republike Srpske u Daytonu. Iako se tvrdi da Srbija, Crna Gora i Hrvatska nisu učestvovale izravno u ratu na bosanskoj teritoriji, autor ovog patetičnog dokumentarca ne spominje zašto su onda Milošević i Tuđman pozvani na daytonske pregovore, a ne recimo predstavnici bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, pošto se stalno potencira da je bio u pitanju građanski rat. Uglavnom, nije teško shvatiti koliko je nerealna priča o tome da je Srbija bila sama protiv Zapada na čelu sa Amerikom, već da je Srbija održavala svoje veze sa političkim Zapadom, i da je povremeno održavala britanske a možda i izraelske geostrateške interese. Naravno, to se odnosi na Miloševića, Karadžića i vojni vrh, ne na obično stanovništvo Crne Gore i Srbije koje je pod međunarodnim sankcijama žrtvovano za potrebe mafije, i lokalne i međunarodne. Uostalom, ako se tvrdi da je Srbija neprijatelj Zapada, ili srpski narod općenito kako se kaže u filmu, zašto su onda Karadžić, Arkan, a poslije i Tuđman ispred Hrvatske, govorili kako oni brane taj Zapad, ponajviše od Muslimana kao dežurnih „neprijatelja“ onoga što su oni nazivali zapadnom civilizacijom? Istovremeno, taj Zapad je po Malagurskom podržavao Muslimane u Bosni. One iste koji su pretrpjeli genocid koji je donekle omogućio baš onaj politički Zapad. Zanimljivo kako Malagurski, ali i mnogi njemu slični likovi u Srbiji, ponavljaju da je Zapad naoružao hrvatsku vojsku i odobrio akcije ‘Bljesak i Oluja,’ kojom je Hrvatska vratila Kninsku Krajinu pod svoju kontrolu. Međutim, zračni udari Nato avijacije nisu vršeni u Hrvatskoj. Znači, odobrili su da hrvatska vojska sama preuzme teritoriju, dok u Bosni to nije dopušteno Armiji BiH, već je Nato odlučio da se umiješa, i to baš u trenutku kada je bosanska armija krenula u prvu uspješnu kontraofanzivu 1995 godine. Nato akcija ih je zapravo zaustavila, skupa sa diplomatskim dogovorima, na štetu poslijeratnog jedinstva Bosne. Da li Malagurski ovo zna ali ne spominje, ili zaista ne zna, možda nećemo nikad saznati. Film je u oba slučaja opasan za civile u Bosni, kao žrtve budućeg rata.

Mladić i Rose Michael u bratskoj razmjeni umjetničkih morbidarija

Spašavanje vojnika Slobodana

Jedna scena u filmu ispočetka djeluje kao da je autor htio da prikaže suživot Srba i Muslimana unatoč ratnim zbivanjima. Međutim, pri kraju scene se otkriva još jedna podvala. Naime, jedno selo u okolini Sokoca, istočno od Sarajeva, bilo je nastanjeno Srbima i Muslimanima, kao i tolika druga. Film prikazuje kako je Daytonskom planu selo pripalo teritoriji Republike Srpske. Zatim govori kako su zbog toga lokalni Muslimani odlučili da odu u drugi politički entitet, nakon što su toliko dugo živjeli u miru sa komšijama. Lokalni Srbi su ih u dirljivoj sceni ispratili kao stare komšije. „What! Serbs are not behaving like genocidal maniacs!?“ – Ovdje je posebno došlo do izražaja Borisovo imitiranje čuvenog Michaela Moore-a. Blago iskrivljenim glasom, sa ironijom, imitira nekoga ko se kao zaprepastio na nešto neočekivano, što je vrlo tipično za Moore-ove dokumentarce. Naravno, trebala je to da bude reakcija na prenaglašeno forsiranje zločina srpske vojske, policije i paravojske, širom Bosne prethodnih godina u stranim medijima. No, ipak je „zaboravio“ da nekih genocidnih manijaka jeste bilo, u drugim bosanskim krajevima, ne u ovom selu, ali na mnogim drugim lokacijama i to uspješnih. Kao da sarađuje sa zapadnjačkim medijima, Malagurski Boris naglašava ‘Srbe kao genocidne manijake’ a ne ‘srpsku vojsku’ ili pak četnike – pojam koji izbjegava možda zato što zna da bi to zbunilo dio ciljane publike na engleskom govornom području. Jer, za genocid nije okrivljen cijeli srpski narod, da bi se upotrebljavala pojednostavljena imenica Srbi, kojeg Malagurski ipak koristi na taj način. Svakako da je bilo ovakvih sela gdje nije došlo do prisilnog razdvajanja stanovništva. Nije ovo kod Sokoca jedino takvo mjesto. Ali film ne spominje da je u Sarajevu tokom cijelog trajanja opsade preživjelo mnoštvo lokalnih Srba, kao i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Bihaću, Goraždu, Travniku, mnogim mjestima koja su ostala pod kontrolom bosanske armije. Ne spominje se ni to da su u mjestima pod kontrolom „muslimanske strane“ kako to radije imenuju Malagurski i njemu slični, opstale skoro sve srpsko-pravoslavne crkve, kao i katoličke, uz tek nekoliko primjera vandalizma. Istovremeno, širom Bosne, na područjima pod kontrolom srpske vojske, te nekim područjima sa HVO vladavinom, do temelja su srušene skoro sve džamije kao i drugi objekti vezani za muslimansko kulturno naslijeđe, sistematski, bez borbe, sa tonama eksploziva i sa bagerima. Sve je to smatrano nevažnim za ovaj film. Nema u filmu govora ni o akcijama Momčila Krajišnika za preseljavanje mnoštva Srba iz okoline Sarajeva nakon Daytona, u dublja područja Republike Srpske ili u Srbiju. Osim krupnih, dokumentarac ima i ponešto sitnih podvala. Na primjer, kada su na ekranu neke osobe koje su predstavljene kao bosanski Muslimani, bilo da su političari ili civili, kao na snimku iz spomenutog sela, pored glave im se pojavi mala markica sa bosanskom zastavom. Kada govori Srbin ili Amerikanac, pojave se zastavice Srbije ili SAD-a. Ako se radi o bosanskim Srbinu, opet se stavlja srbijanski simbol a ne bosanski državni. Stara bosanska zastava sa ljiljanima je na ovaj način ponovo predstavljena kao etničko-muslimanska a ne ono što ona jeste, državna bosanska zastava, teritorijalna a ne etnička niti vjerska. Pritom, grb sa ljiljanima ionako ne spada u muslimanska obilježja. Na ovaj način autor priželjkuje da mu dio gledalačke publike bude sastavljen od neznalica ili od glupana. On omalovažava i vlastitu publiku. Dobro, to je normalno s obzirom da se želi manipulisati sa tom publikom. Šovinistička indoktrinacija je ionako jedan od razloga postojanja ovakvog filma. Priča o legendarnom Srđanu Aleksiću, prvom heroju iz Trebinja tokom zadnjeg rata je ponovo zloupotrebljena, kao i u igranom filmu o njemu. Bivši Miloševićev potrčko, glumac Aleksandar Berček, kao i ponosni sljedbenik Draže Mihajlovića u TV seriji o istom, Nebojša Glogovac, posvetili su film Srđanu Aleksiću koji je ubijen spašavajući vršnjaka Muslimana u Trebinju 1993 godine. Dakle, dvojica glumaca koji su podržavali režim koji je i odnio Srđanov život. Malagurski u svom dokumentarcu spominje kako priča o Aleksićevom heroizmu neće dospjeti do zapadnjačkih medija, što je uglavnom tačno, ali ne kaže da je ona dospjela do bosanskih, pardon – muslimanskih medija. Jer, preko tih medija se saznalo za njega, na osnovu čega je više ulica širom Balkana, dobilo ime po Srđanu Aleksiću, skupa sa Sarajevom, samo ne u rodnom Trebinju.

Kada je obrađivao rat na Kosovu i Nato bombardovanje Crne Gore i Srbije, Milošević je ponovo ispao kao diplomatska „žrtva.“ Navodno je diplomata Marti Ahtisari poručio Miloševiću da će Beograd biti sravnjen sa zemljom, pokazujući mu glatku i ravnu površinu stola ispred sebe, napominjući kako će Beograd biti tako ravan, ako ne pristane na ponuđene pregovaračke uslove za Kosovo. Izvjesni Gregory Elich, navodni američki ekspert za Balkan, za film je rekao da je to tako bilo, bez prikazivanja sastanka Ahtisarija i Miloševića u tom ključnom trenu, sastanka koji je nekoliko sekundi prije toga prikazan, jer se desio pred TV kamerama, samo bez dijela sa stolom. Ukoliko je i došlo do tako slikovite prijetnje verbalno, u praksi se nije desila, pošto Beograd nije sravnjen sa zemljom ni nakon Nato bombardovanja. Jeste oštećen, kao i drugi srbijanski gradovi, ali nije toliko uništen koliko se naglašavalo. Nato je daleko više i duže na primjer gađao Irak, Libiju i Afganistan. Srpske granate su razvaljivale Sarajevo, Mostar, Goražde, Bihać i Vukovar su puno više, temeljitije i duže nego što je to bilo sa Beogradom i Novim Sadom, pa i sa metama na Kosovu. I hrvatske jedinice su dosta više razorile Mostar, Ahmiće i nekoliko sela u Hercegovini. U svakom slučaju, prema „Težini Lanaca,“ jadni Sloba je bio prisiljen da spasi Beograd od uništenja, a Nato je na Kosovu nadmudren i pobijeđen, samo je opet nekako uspio da otvori veliku vojnu bazu na Kosovu. Naravno, uz Slobinu saglasnost, iako je to malo prikriveno u filmu. Film se završava pomirljivim tonom na socijalnoj i ekonomskoj bazi. Čak je i socijalno angažovani spot benda Dubioza Kolektiv uvršten u predstavljanje poslijeratne korupcije širom Balkana. To su naravno opšte poznate stvari koje većina ljudi osjeća na svojoj koži skoro svakodnevno, i bez podsjetnika u formi ovakvog dokumentarca. Ekonomska kolonizacija čitavog Balkana, ne samo Srbije, također je dovoljno jasna, ali su glavni uzroci svega toga ovim filmom zamagljeni i samo djelimično naglašeni, umjesto da budu otkriveni do kraja. Sada je već do publike. U slučaju nekog novog rata na Balkanu, sa Bosnom kao ‘epicentrom,’ možda dio publike ovo shvati kao opravdanje za neka nova pojedinačna i masovna ubistva. Dokumentarac „Težina Lanaca“ je ponudio nešto materijala za njih. Sami mogu „shvatiti“ ko je u ovom filmu najviše demoniziran na Balkanu, posebno u Bosni, ko je najviše dehumaniziran. Nisu to bili zapadnjački imperijalisti. Oni su samo prozvani kao svjetske mutikaše i prevaranti, ali nisu suštinski dehumanizirani. Drugi dio gledateljstva se možda ipak usmjeri samo u ekonomske i socijalne probleme, zašta također ima dovoljno materijala. Malagurski Boris nastavlja po istom principu, praveći kombinacije uljepšanih laži sa činjenicama, vješto ih miješajući u svojim kasnijim TV emisijama. Bio je prilično mlad kada se odigravala većina stvari o kojima govori u dokumentarcu, a neke stvari se desiše prije njegovog rođenja. Možda mu je samo popularnost udarila u glavu, možda zaista nije svjestan koliko nevinih života je ugrozio ovim filmom, a možda radi po nekom zadatku. Nije mogao biti u Sarajevu i Goraždu pod opsadom, kao niti u Mostaru, ili Vukovaru. Bio je samo dijete. Mogao je da vidi nešto od Nato bombardovanja. Ipak, ponaša se kao da je obišao sva ta mjesta u vrijeme borbi i preživljavanja. Doduše, nije mogao biti ni u prošlim vijekovima, pa se opet ponaša kao da zna šta se sve desilo unazad skoro hiljadu godina, i na Balkanu i širom Evrope. Šteta je već napravljena, ali još nije kasno da se spriječi jedna još veća. Potrebno je čitati dosta više od onoga što dokumentarac nudi, ali ne samo to, potrebno je puno razmišljati, i još više komunicirati, to jest razgovarati, ali otvoreno.