Sevdalinka, srma i zlato

Povezani članci

• Između umjetnosti i sjećanja: Šta može jedan fildžan kafe?
• ISTRAŽIVAČKO STRVINARSTVO
• “Jedan krov i dvije škole”
• Elitizam ili kad visoko letiš nisko padaš!
• Promocija knjige: »Turska: Uvod u povijest, unutarnju i vanjsku politiku«
• Ljubav koja nikada nije prestala: Beograd uz drago Sarajevu u borbi za JMBG

Mersad Berber (1940-2012)

Piše Mile Stojić

U Zagrebu je, u 72. godini, iznenada preminuo slikar Mersad Berber. Rođen u Bosanskom Petrovcu, djetinjstvo proveo u Banjoj Luci.  Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963. godine, Od 1978. do 1982. godine radio je na Katedri za crtež i grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Smatran je najuspješnijim bosanskohercegovačkim slikarom. Njegovo djelo je uvršteno u kolekciju Tate Gallery 1984. godine. Imao je čitav niz samostalnih i kolektivnih izložbi. Dobitnik je preko 50 nagrada i priznanja za svoj rad. Od 2007. godine član je Ruske akademije umjetnosti.

Berber je bio jedna od veduta predratnog Sarajeva, dio onih intelektualnih snaga koje su avnojevsku Bosnu učinili umjetničkim epicentrom  Titove Jugoslavije. U svoje slikarstvo unosio je elemente otomanskog naslijeđa i kombinirao ih sa suvremenim grafičkim rukopisom.  Bio je veoma plodan slikar, ostavio je na tisuće grafika, ulja, a ogledao se i u filmskoj i kazališnoj scenografiji. Bio je omiljen umjetnik, kritika ga je frenetično pratila, otkrivajući u njegovim djelima uspješnu sintezu orijenta i okcidenta, minuciozan crtež u spoju sa velikim svjetskim kompleksima.  Kroz svoje teme progovarao je o onom zatomljenom biću svog naroda, koje su sačinjavele arabeska, sevdalinka, srma i zlatan vez.

Prvu njegovu monografiju u Sarajevu uradio je Muhamed Karamehmedović..„Ono što zadivljuje u radovima Mersada Berbera vjerojatno je njegova crtačka vještina. Berber crta s lakoćom i sigurnošću kakve su gotovo nestale iz Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država, napisao je o njemu veliki engleski kritičar Edward Lucie Smith. Vrlo rano se obogatio, u socijalizmu je živio životom buržuja, pričalo se o njegovim salonima i žurkama na koje su dolazili svi viđeniji ljudi grada, na kojima se točio škotski viski i francuski šampanjac.  Znak prestiža u osamdesetim, govorili su, bilo je posjedovanje vogošćanskog golfa, Ce- tea glave i Berberove slike.

Početkom rata napustio je Sarajevo i prešao u Zagreb, gdje se odmah uključio u  kulturni život Tuđmanove Hrvatske. Godine 1993. radio je scenografiju za Spaićeva Osmana, nešto kasnije i Tuđmanov portret, što mu Sarajevo nikad nije oprostilo. “Otkako sam otišao iz Sarajeva, teško se vraćam, premda ga volim. Optužbe u dijelu tiska da sam Tuđmanov čovjek i veliki Hrvat bile su prebolne tako da su ostale neke rane i neraščišćeni računi“, vajkao se prije pet godina u jednom novinskome intervjuu. Bio je član ruske, a nikako nije mogao postati član bosanske akademije nauka i umjetnosti.

Povodom njegove smrti sa sjetom se prisjećamo onih vremena Bosne kad smo vjerovali da je moguće živjeti tako da svaki narod pjeva svoju pjesmu. Ali,  presreću nas tek trpki stihovi Duška Trifunovića, Mersadova velikog prijatelja, iz njihova zajedničkog književno-likovnog omnibusa Tempo Secondo: “Jer moja duša jasno poima/ da je najteže među svojima/ a duše samo toliko ima/ koliko dijeliš s dušmanima“.