Sergej Kreso: Ja sam sanjar koji se ne sjeća vlastitih snova

Autor/ica 👤Goran Sarić 19.7.2015. u 10:25

Povezani članci

Sergej Kreso (1963) je rođen u Sarajevu. Studirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u tom gradu. Pored rada na filmu, uspješno se bavio muzikom, osamdesetih godina svirao u više sarajevskih bendova, između ostalih u ‘Elvis J. Kurtović’. U Holandiju kao izbjeglica došao 1993. godine, gdje se nastavio baviti i muzikom i dokumentarnim filmom, postavši jedan od najpoznatijih dokumentarista u ovoj zemlji. Nakon trilogije o ratu u bivšoj Jugoslaviji, 2011 napravio interesantan film o rastućem “kremarotijum-turizmu” u pograničnom području između Njemačke i Holandije. Filmovi mu se “vrtili” na više međunarodnih festivala i dobili nekoliko zapaženih priznanja. Upravo dovršava njegov sedmi samostalni dokumentarac.

Razgovarao: Goran Sarić

Počnimo s jednim, možda, malo neobičnim pitanjem: već više od 20 godina živiš u Holandiji u mjestašcu Echt u provinciji Limburg. Osjećaš li se tu u međuvremenu barem dijelom kao kod kuće?

Moram priznati da mi je Echt, to jest Holandija polako, ali sigurno postala dom. Bilo bi ružno da nije. Ipak je, kao što kažeš, prošlo već više od 20 godina. Negdje živjeti, a ne osjećati se kući je grozan osjećaj. A upravo to mi se desilo ’92. u Doboju gdje me je rat zatekao. Nisam otišao zbog granata i metaka, nego zbog osjećaja da negdje više nisi svoj na svome, da te tvoje ime, nacionalna ili religijska pripadnost ili bolje rečeno – nepripadnost, čine strancem u sredini koja ti je još do juče bila kuća. Taj osjećaj kuće, prisnosti i sigurnosti ne daju ulice i zgrade, nego ljudi. U međuvremenu, ovdje u mjestašcu u kojem živim sam upoznao ljude, a i oni mene. Tu su mi djeca odrasla, tu je već i prvi Kreso, moj otac, sahranjen na mjesnom groblju…. Osjećati se ‘kao kod kuće’ nije stvar odluke, nego procesa koji započne a da i nisi svjestan. Nakon nekog vremena se osvrneš oko sebe i vidiš da ti je jedno novo mjesto postalo dom.

Središnje teme tvojih filmova, barem po meni, su identitet i integracija. Možeš li nam nešto više kazati o tome? Koliko je to, naime, svjestan izbor, a koliko dio, da tako kažem, tvog umjetničkog habitusa?

Pitanja individualnog i kolektivnog identiteta kao i prilagođavanja sredini i kulturi čine mi se jako interesantna i često im se vraćam u svojim filmovima. Mislim da su to trenutno najbitnija pitanja koja me dotiču, ne samo na ličnom nivou, nego i na nivou Bosne, šireg jugoslavenskog prostora, pa i Evrope. Ljudski identitet je jako složen i na žalost često ga se svodi ne pojednostavljene definicije pripadnosti jednom narodu ili religiji, i za mnoge se priča tu završava. Zaboravlja se da identitet isto toliko, pa možda i više, može biti određen kroz pripadnost jednoj generaciji, porodici, polu, političkoj orijentaciji, profesiji… Za nekoga je bitnije da je majka nego Francuskinja ili da je muzičar, nego da je katolik. Problem nastaje ako društvo počne negirati tu individualnu potrebu čovjeka da se odredi ko je i šta je na drugi način nego što to politički ili društveni autoriteti nalažu. Jer, drugačije se odrediti, znači biti manjina. Ako se društvo počne obračunavati sa onima drugačijeg identiteta, bez obzira da li su to pripadnici druge nacije, vjere, rase, političkog ili seksualnog određenja, onda dolazi do tragedija. Kod nas je taj problem u devedestim godinama uoči i tokom rata, a vidim da se u nešto blažoj formi nastavlja i danas, doveden do absurda. Kao što se nekada mogla izgubiti glava na osnovu podataka iz lične karte, tako se danas ljudi biraju za pozicije i poslove na osnovu etničke pripadnosti, a ne ljudskih i profesionalnih kvaliteta. Ni Evropa nije imuna na to. Mislim da de se njena budućnost upravo prelama na pitanju identiteta. Devedesetih, kada sam došao u Holandiju, puno više je ljudi bilo spremno reći “Ja sam Evropljanin” nego što je to slučaj danas. Osjeti se bojazan od gubljenja nacionalnog identiteta, pa zbog toga jačaju desne, konzervativne političke snage. Osjeti se i strah od ‘drugih’, ma po kojoj osnovi oni drugačiji bili: emigranti, muslimani, jeftini radnici iz istočne Evrope, izbjeglice…. Dakle, da se vratim tvom pitanju: ja od pitanja indentiteta i integracije i kada bih htio ne mogu pobjeći, ni kao čovjek, ni kao filmski autor.

Centralno pitanje u tvom veoma zapaženom filmu Azielzoeka’s o grupi mladih ljudi različitog porijekla u Holandiji je: “Kako neko uopšte može čeznuti za azilantskim centrom? Zar ono nije sinonim za neizvjesnost, frustraciju, strah pred budućnošću?” Kakve su, recimo, te godine – početak devedesetih – u Centru bile za tebe i tvoju porodicu?

Dolazak u izbjeglički centar je bio surovo suočavanje sa stvarnošću. Sa spoznajom da si ostavio prošli život za sobom, da si dio ogromne mase izbjeglica koji širom svijeta pokušavaju naći utočište, da neko drugi o tebi i tvojoj sudbini odlučuje i da se ne zna koliko će to čekanje trajati. Na svu sreću, u mom slučaju je to bilo kratko, samo pola godine. Generacije izbjeglica koje su narednih godina pristizale u Holandiju su zbog sve strože azilske procedure morale čekati i po deset i više godina. Tako se moglo dogoditi da djeca doslovce odrastu u azilskim centrima, koji su prilično izolirani od normalnog života. Kada bi nakon godina i godina čekanja s roditeljima dobili boravišnu dozvolu i stan, često bi počeli osjećati nostalgiju prema jedinom domu kojeg se stvarno sjećaju – izjbegličkom centru. Tim filmom sam želio skrenuti pažnju holandskoj javnosti na poziciju izbjeglica koja je u ovoj zemlji, kao i u većini zapadno-evropskih zemalja, postala sve teža. Na svu sreću, film je imao puno odjeka u holandskim medijima, a imao je i premijeru na najvećem holandskom filmskom festivalu koja je bila potpuno rasprodana. Ipak, možda mi je najveću satisfakciju donio poziv glavne direktorice COA (državna organizacija koja se brine o prijemu izbjeglica) svim radnicima koji rade s izbjeglicama da pogledaju moj film. Tako su organizirane specijalne projekcije filma za socijane radnike, kao i za pripadnike policije za strance.

Tvoj dokumentarac pod naslovom “Kaffeefahrt ins Krematorium“ je dosta neobičan. On, naime govori o jednom Nijemcu, vlasniku pogrebnog preduzeća. Kako si došao na ideju da snimiš jedan takav film?

Nakon prva tri filma koja sam snimio u Holandiji i koja su se bavila tematikom rata i moralnim izazovima koje rat postavlja pred čovjeka, osjetio sam potrebu da se osvrnem oko sebe i potražim teme u novoj sredini. Naišao sam tada na novinski članak o ‘krematorijum turizmu’, trendu koji se prije desetak godina pojavio u pograničnom pojasu između Holandije i Njemačke. Naime, ispostavilo se da su sve češće mušterije holanskih krematorija – Njemci! Visoke cijene pogrebnih usluga kao i strogi zakon (u Njemačkoj se urne sa prahom pokojnika moraju ili zakopati na groblju ili uzidati u za to namjenjene spomenike) natjerali su Njemce da doslovce premoste granice i potraže ‘zadnje prebivalište’ u Holandiji. Ta vijest mi je bila koiliko bizarna toliko i simpatična. Ideja o negiranju granica u bilo kom kontekstu mi je bliska i draga. Činjenica da sam samo nekoliko godina prije tog filma došao iz zemlje gdje se vode ratovi oko međa i grobalja, je nesumnjivo imala uticaja na to da sam se zdušno bacio na ovaj projekat. Pravi impuls film je dobio kada sam otkrio Karla Scumachera, grobara iz Oberhausena koji je organizirao turisticke posjete krematoriijima nazvane Kaffeefahrt ins Krematorium. Velikim dvospratnim autobusima bi njemačke mušterije prevozio do prvog krematorija preko holandske granice. Tu bi, uz serviranu kafu i keks, mogli razgledati krematorij, raspitati se o cijenama i uslugama, a usput obaviti i shooping u obližnjem mjestu Venlo. Koliko god mi se u početku činio samo spretnim i lukavim trgovcem, Schumacher mi je uspio razbiti mnoge predrasude koje sam i sâm imao o smrti. Na kraju je ovaj film postao puno više od osvrta na krematorijum-turizam. To je jedna, rekao bih, tragikomedija sa filozofskom potkom, koju Schumacher na kraju filma na sebi svojstven način izriče: “Ne trudite se da shvatite smrt, jer Vam to i tako neće uspjeti. Živite život.” Ovaj film je 2011. godine bio uvršten u selekciju 10 najboljih holandskih dokumentaraca.

Veoma si prisutan na holandskoj televiziji, tvoji filmovi nailaze na dobar odjek u ovdašnjoj javnosti, prikazuju se na prestižnim festivalima… Kako je to počelo? Je li (strancu?) ovdje teško doći do sredstava i prilike za snimanje filma?

Sve je počelo filmom ‘Simfonija za uličnog svirača’, 2004. godine. To je bio kratki dokumentarac o nekadašnjem flautisti simfonijskog orkestra koji je kao izbjeglica stigao u Holandiju i koji je, ne htijući se odreći svog poziva, počeo svirati na ulici. Pošto nije imao dozvolu za rad, jedina opcija je bila da postane ulični svirač. To nije samo film o izbjeglištvu, nego puno više o ljudskom identitetu. Muzika kao poziv, kao identitiet, kao jedina sigurna odrednica kada nemaš ni kuće, ni grada, ni zemlje… Film je bio pozvan na nekoliko međunarodnih festivala. Na jednom od njih sam upoznao francuskog producenta kojem se film dopao i koji mi je ponudio saradnju na novom projektu. Tako sam počeo raditi na filmu “Jack, Balkan i ja“, koji je bio moja prva velika holandska produkcija. Nakon toga su se počeli nizati filmovi, pa upravo ovih dana završavam moj sedmi film. Često me pitaju kako sam uspio kao stranac ostvariti filmsku karijeru u ‘tuđem svijetu’? Nemam baš neki dobar odgovor na to pitanje. Vjerujem da generalno gledano ovdje na Zapadu, uz malo sreće i puno upornosti, možeš dobiti šansu i ako je iskoristiš onda više ne igra nikakvu ulogu da li si stranac ili ne. Ponekad pomislim da je moj cijeli život bio priprema za posao filmskog autora. I moje školovanje, kao i široko zanimanje za umjetnost uopšte, zatim studij novinarstva, rad na radiju, televiziji, velika ljubav prema filmu, a možda najviše od svega životno iskustvo koje nije uvijek bilo prijatno, ali ga se skupilo u tolikoj mjeri da razumiješ likove i kontekst u kojem se nalaze, te da si u stanju u malim pričama prepoznati univerzalne teme i poruke i prenijeti ih kako ljudima s kojima radiš, tako i filmskoj publici.

Imaš li ambiciju da ikada pređeš na “dugi metar”, to jest igrani, dugometražni film?

Ne baš. Ja volim intimnost koju pruža rad na dokumentarnom filmu. Kamerman, tonac i ja, likovi, lokacije i teme o kojima želim ispričati priču – i to je to. Igrani film je cirkus koji, baš kao pravi cirkus, sa tribina puno privlačnije izgleda nego kada si u areni. Možda ću nekad nešto napraviti u toj ‘areni’, ali samo ako naiđem na priče i teme koje ne mogu realizirati u formi dokumentarnog filma.

I još jedna mala poslastica za neupućene: tvoji frendovi, naime, kažu – a ja to znam, jer sam te imao prilike slušati – da si i veoma nadaren muzičar?

Odrastao sam u muzičarskoj kući, pa je muzika bila sastavni dio svakodnevnog života i odrastanja. Moj otac Esad Kreso je bio profesor muzike i kompozitor, tako da sam od njega još kao dijete učio svirati klavir, gitaru, violinu i trubu. Ipak ja sam od malih nogu bio zaljubljen u jedan drugi instrument, u bubnjeve. Vjerovatno je to vezano za moja prva sjećanja, na plesne večeri na terasi dobojskog Doma armije gdje je otac svirao sa svojim orkestrom (tamo sam između stolova i između dvije pjesme i prohodao). Iako je otac bio trubač, moj dječiji pogled je uvijek ostajao prikovan za blještavi, ritmički instrument iza njegovih leđa. Konačno sam sa 14 godina uspio nagovoriti roditelje da mi kupe bubanj i tako je počelo moje ozbiljno bavljenje muzikom. Nakon prvih bandova u gimnazijskim danima, došlo je vrijeme za studij u Sarajevu i angažman u nizu tadašnjih rock-bandova, kao što su La Banda, Gimpel Luda, a nešto kasnije i Elvis J. Kurtović. U Holandiji sam nastavio muzičku karijeru snimivši par albuma sa grupama Receiver i Mala Vita. Na žalost, u zadnje vrijeme rijetko sjednem za bubnjeve.

I, sasvim na kraju, pitanje koje postavljamo svim gostima Ljeta u Herzegovina lodges na Boračkom jezeru: šta sanjaš, a šta ti se dešava?

Dešava mi se upravo ono što sam sanjao, a to je da radim posao koji volim i koji mi pruža slobodu i kreativnost. Kada sam ‘90-ih godina stigao u Holandiju, ja sam, vjerovatno kao i mnogi emigranti, bio pod presijom: kako naći svoje mjesto, kako zaradti i preživjeti? Onda nakon nekog vremena shvatiš da ovdje i nije toliki problem preživjeti, koliko biti sretan sa sobom i životom koji živiš. Vjerujem da je ono čime se baviš jako bitan elemenat te sreće. U tom smislu se mogu nazvati sretnikom. Da imam priliku svoijm filmovima s vemena na vrijeme skrenuti pažnju publike i društva na teme koje smatram bitnim i otisnuti im vlastiti pečat, svemu tome daje dodatnu dimenziju. Vjerujem da si kao umjetnik dužan biti angažovan, pratiti kretanja u društvu i reflektirati ih. Prijatelji mi znaju reći da sam idealist i sanjar. Možda i jesam. Inače, pravih snova se ne sjećam. Možda bih sam sebe tako najbolje mogao definirati: sanjar koji se ne sjeća vlastitih snova.

Predstavljanje radova Sergeja Krese uz projekciju njegovih filmova u Herzegovina lodges na Boračkom jezeru biće održano u ponedjeljak, 10. avgusta 2015. godine