Senka Marić Šarić: U oklopu tijela, u tijelu bez smijeha – od Eurinome do Eho, i svih Drugih

Povezani članci

• MILENKOVIĆ KAO VJESNIK
• METASTAZE
• Velež traži povratak na stadion pod Bijelim Brijegom
• Slavo Kukić o skupu SDA u Zetri: Fuj!
• U sjenci trijumfa
• Sandro Galeb je mrtav, aluzija

One dolaze iz daleka: iz večnosti; “izvana”, iz predela u kojima se u životu održavaju veštice, ispod, s onu stranu “kulture”; iz njihovih detinjstava koja bi trebalo sa teškom mukom da zaborave, koja one osuđuju kako bi počivale in peace.
Helene Cixous

Piše: Senka Marić Šarić, strane.ba

A žena…

Sjećaš li se trenutka kada si prvi put protjerana iz teksta? Možda si čitala Andrića, možda si pratila nekog drugog pisca, tekla zajedno sa njim kroz rečenice koje su trebale da ti pomognu u pokušaju da osmisliš svijet. Tražila si, dakle, svoje mjesto – mjesto čovjeka u svijetu, i onda si, u samo dvije riječi, saznala da ti nisi on. Da nisi čovjek. U tekstu je pisalo a žena. Nije bitno šta je pisalo dalje. Bitna je granica, koja se kao rešetka zatvorila ispred tebe, ogradila te od mjesta koje pripada čovjeku. Čovjek je muškarac, a žena..., žena je Drugo.

Morala si biti mlada kada si prvi put pretrpjela to brutalno izbacivanje iz teksta. Bilo je toliko surovo da nisi znala šta bi s tom mišlju, s tim osjećajem nepripadanja, s tom protjeranošću iz svijeta, sa svojom Drugošću. Možda si u tom trenutku odlučila da baš i ne voliš tog pisca, možda si ga zauvijek prestala čitati, ali taj osjećaj te nikada nije napustio. Ta pozicija koja te čini manjom, nebitnom, onom koja ne pripada, urezuje se negdje duboko, dok se pred tobom otvaraju tri puta. Na prvom zaboravljaš, ne znaš šta bi sa tom mišlju pa je potiskuješ, svijet ne može biti takav kažeš sebi. Na drugom, činiš još gore, ti mu vjeruješ, prihvaćaš svoju Drugost, mjesto na koje te je postavio on, jer ne zna šta bi sa tobom. Na trećem se boriš, uzvraćaš udarce, ne pristaješ na mjesto koje ti je dodijeljeno, ali i dalje si osuđena da se boriš njegovim jezikom, u njegovom svijetu, po njegovim pravilima. Postaješ bučna kao i on, preuzimaš njegove strategije, jer to je jedini način da ga pobijediš. Ali bez obzira na ishod te borbe, ti si prinuđena da govoriš njegovim glasom, da i dalje ne budeš ti. Ko si onda ti i da li je ikada postojala mogućnost da bude drugačije?

Od Eurinome do Majke Zemlje

Pelaški mit o postanku svijeta kaže: U početku se boginja svih stvari, Eurinoma, podiže naga iz haosa. Razdvoji vodu od neba i pleše na talasima. Od pokreta njenog tijela stvori se sjeverni vjetar, kojeg ona protrlja svojim rukama i od njega se stvori zmija Orfion, u kojem Eurinomin ples izazove požudu i on je oplodi. Ona snese sveopće jaje i iz njega se izrodi svijet i sve stvari koje postoje. Orfički mit kaže da je prvo bila cronokrila Noć koju je oplodio vjetar, pa je ona snijela zlatno jaje iz kojeg se rodio Erot, dvopolni, koji je pokrenuo svijet iz mirovanja. U oba mita nalazimo ženu kao tijelo, i muškaraca kao falus – ona postoji u cjelovitosti, on u fragmentu, tek zajedno stvaraju svijet. Oba mita spadaju u matrijarhalne mitove o postanku svijeta. Nakon toga mitovi postaju drugačiji. U njima muškarci stvaraju svijet, ruše ga, pa opet stvaraju. Zlatno, srebreno i bronzano doba slijevajući se niz zidove historije, kao niz oštru liticu, dovode nas do danas, do mehaničkog doba koje ne poznaje mit, koje žudi za slikom izgubljenog raja – Saturnovog vremena, koje i dalje nema prostor za cjelovitost tijela žene i riječ žene. Mitska Eurinoma je naga, razdvaja nebo i vodu, i pleše. Prepoznajemo je u dubini svoje krvi, kao cijelost koja nam je oduzeta. Eurinoma je sama i dovoljna, svojim tijelom pokreće i stvara svijet. Život potiče iz nje.

U Olimpijskom mitu o postanku svijeta Eurinomu zamjenjuje Majka Zemlja. Ali ona nije Eurinoma, ona nema tijelo, niti mogućnost plesa. Ona se, istina, isto diže iz haosa i u snu rađa Urana, ali to rađanje u snu upućuje na nesvjesnost, slučajnost, na nedostatak njene vlastite zasluge. Majka Zemlja leži, zarobljena u nepokretnosti svoje kore, bestjelesna, i čeka Urana da je oplodi. Ona oživi, postaje bremenita i rađa tek nakon što je oplođena njegovim sjemenom. Bez Urana ona je ništa, i tek uz njegovo djelovanje ona može da ispuni svoju funkciju. Jedinu koju ima: majčinstvo. Njeno tijelo nije tijelo, ona ne zna ples, ona samo rađa. U tom trenutku, sa prevlašću patrijarhalnog mita, svijet je zadobio svoj konačni oblik u kojem i sada traje, a žena je protjerana na granicu, na mjesto pored peći, pored kolijevke, zatvorenih usta, lišena smijeha, osuđena da guši svoju prirodu, osuđena na mjesto koju su joj odredili oni kojima je Druga, sve više se plašeći svog odraza u ogledalu, jer ga sve manje poznaje. To lice što je gleda zna da ne smije, poput Eurinome, da zavede samo sebe nagošću svoga tijela, da ne smije, poput Eurinome – kada Orfion počne da se hvali da je on stvorio Svemir – da ga zgnječi svojom petom, izbije mu zube i progna ga u mračnu pećinu (Graves, 1995, p.12), jer ona više nije Eurinoma, ona je Majka Zemlja. Stoji tamo gdje su je postavili, u okviru jasno iscrtanih granica koje ukazuju na raspon njenih uloga.

Od haosa do kosmosa

Između mita o Eurinomi i mita o Majci Zemlji njeno mjesto se odredilo. Nakon toga postoji kao ona koja prihvata svoju poziciju, ili kao ona što traži više i zato strada. Postaje tragičnija od svih tragičnih junaka. Mijenja imena, ali sudbina uvijek ostaje ista.

Njena sudbina je neraskidiva od oblika njenog tijela. Njeno tijelo nikada nije subjekt, cjelovitost koja čini njeno ja, ono uvijek upućuje na nedostatak, i zato je uvijek objekt preko kojeg se utvrđuju sličnosti i razlike u odnosu na reprezentativni, savršeni primjerak koji je ukrašen i zaokružen penisom. Njenu istinsku sliku u ogledalu ne potvrđuje stvarnost, zato se ne može ogledati kao istinski subjekt, bez nedostatka. Jezik nema mustru koja je iskazuje – njeno istinsko ja, koje postoji i potiskuje sebe u mrak iza uloga koje su joj propisane. Zato, svojim najboljim dijelom ne postoji u stvarnosti, njena priroda je protjerana u ono područje koje Lacan naziva stvarnim; to stvarno nadire u njen svijet, nadilazi njene brane i poput poludjele bujice uporno pokušava da se ulije unutra, u svijet kojem ne pripada, ostavljajući je podijeljenom, lišenom sebe, uskraćenom svoje potpunosti. Progone je krivica i stid, jer je razdire osjećaj da se nije dovoljno sakrila, da se nije dovoljno prilagodila, da nije dovoljna. Koliko kod da otkine od sebe, uvijek se javlja višak, čudovišna dimenzija koja ne može da se uklopi. Jer njegov svijet i njegov jezik nemaju prostor u kojem ona može postojati cijela. Šta je ono što je tjera da se prilagođava njemu? Da li razlog leži u tome što je on uvijek i njen sin, a uloga majke joj je previše prirasla za kožu? Da li njena tragičnost leži upravo u tome što je, kada je odlučila da daje život, postala dužna da mu bude podređena, da zaustavi sebe da bi on, njen sin, mogao da raste? Da li je njena samilost ono što je dovelo do tačke u kojoj je prinuđena da se odrekne sebe, jer sluti da je prejaka za njega? Ako razvije svoja krila, on će da strada, poput Orfiona. Ona ostaje samo majka, sveopća majka, nespremna da se odrekne svoje uloge.

Haos je opozicija kosmosa. Plodonosan, neuređen, nepredvidiv i bez granica. Za razliku od Majke Zemlje, Eurionoma ostaje kćer haosa, nosi ga u svojoj krvi, udiše sveobuhvatnost života. Majka Zemlja obitava u svijetu kosmosa – u vertikalnoj liniji ona je dno po kojem se gazi, ispod nje zjapi Had. Ona je ravna i postoji samo u jednoj dimenziji – kao horizontalna podloga koja održava poredak. Njena uloga je ključna za održavanje reda u vertikali, preduvjet postojanja kosmosa. Svako njeno pomjeranje, pokušaj uspravljanja nužno mora uticati na poredak svih drugih elemenata koji se oslanjaju na njenu poziciju. Otud otpor i nepristajanje da se njena pozicija promijeni. To je neodvojivo od slabosti, ali tu se radi o njegovoj slabosti, snaga je njena. On zavisi od njene pozicije na koju ona svjesno pristaje – odriče se sebe da bi on imao svijet koji mu je potreban.

Ako krenemo od stare Grčke i razmišljamo o polaritetu tragedije i komedije, u pozadini ta dva različita izričaja svijeta nalazimo dvije suprotne postavke. Iza tragedije stoji kosmos i tragedija ga odražava. Komedija govori svijet bez čvrstih granica, svijet u kojem je sve moguće, svijet koji pokriva sveobuhvatnost haosa, svijet smijeha. Govoreći o ulogama muškarca i žene Helene Cixous (1996) opisuje podijeljenost percepcije koja se u našem društvu vezuje za ta dva oblika tijela: aktivnost/pasivnost, Sunce/Mjesec, kultura/priroda, Dan/Noć, Otac/Majka, glava/srce, inteligentno/senzitivno, Logos/Patos, Muškarac/Žena… Možemo li dodati na tu listu nepomirljivih suprotnosti i kosmos/haos? Svako njeno ime nosi negativne konotacije, upućuje na slabost, nedovoljnost ili prijetnju. Dodajući haos na listu njenih imena, njena pozicija se širi, brišu se granice i polariteti, tijelo i smijeh se stapaju u jedno, život u beskonačnosti, bez grijeha i stida, cjelovitost. Društvo kao sistem uređenih elemenata ne zna šta bi sa hosom, zato ona ne može da postoji u svojoj cjelovitost. Zapetljana je u krug, u vječno sakrivanje sebe, ukroćivanje, pripitomljavanje, odricanje. Stvarnost je ne podržava u njenom punom obliku i ona živi kao sjena sebe, odričući se sebe za ljubav drugog, da bi svijet mogao da postoji na način koji je potreban njemu, njenom sinu. To je svijet u kojem nema prostora za opušteno tijelo koje pleše po muzici sveobuhvatnog smijeha.

Medeja, Meduza i čudovišnost

Ako pokuša alternativu postaje Medeja. Svijet se nije dao izmjeriti njenom silinom i ona ga je uništila. U Euripidovoj drami, ona se, kako kaže Kulenović (1982, p.26), ostvaruje kao najstrašniji primjer tragičkog junaka koji u ime dosljednosti svome naumu prevršuje svaku mjeru ljudskosti. Christa Wolf u Medeja Glasovi (2001) uranja u ahroniju, pravi dekonstrukciju mita u potrazi za istinskom ženom. Ta Medeja sliči na Eurinomu, ona je istinska kćerka svoje pramajke, ne pristaje na uloge koje joj se nameću, ne pristaje da bude Druga, da bude išta manje od onoga što jeste i upravo u tome leži njena tragična krivica. Svijet nema mustru za takvu ženu. Graves (1995, p. 352) navodi da je Euripida platio grad Korint da napiše dramu o Medeji – čedomorki, da bi se sprala ljaga sa imena tog grada i ušutkali glasovi što govoraše da su Korinćani ti koji su ubili njenu djecu. Medeja, čak i onakva kakvom nam je daje Euripid, zadržava svoju osnovnu osobinu: ne pristaje da bude Druga, ne pristaje na mjeru koja nameće okov njenom biću, njenoj slobodi, njenom posjedovanju vlastitog života. U historiji ostaje zapamćena kao divlja žena, čedomorka, najokrutniji primjer ženskog srca. Medeja, Criste Wolf, će reći:

Za njih je žena divlja ako uporno misli svojom glavom. Žene u Korinćana mi izgledaju kao pripitomljene životinje (Wolf, 2001, p. 17).

Kada ostanemo same sa sobom, prepoznajemo li se, barem jednim svojim dijelom, u toj sintagmi – pripitomljene životinje? Da li je to sve što je ostalo od one koja se diže naga iz haosa i pleše, da bi svojim plesom stvorila sve što jeste? U vremenu, u stvarnosti, u svijetu koji pamti njeno ime, Medeja postoji isključivo kao čedomorka, majka koja je ubila svoju djecu da bi napakostila nevjernom mužu. Žena – čudovište. U Gravesovom tumačenju i Wolfinoj demistifikaciji mita o Medeji otvara se prostor za mogućnost drugačijeg čitanja. Najokrutniji ubica postaje žrtva, jer patrijarhalno društvo nema obrazac za postojanje žene koja odbija da pristane na ulogu koja joj je propisana. Priča o Medeji postaje priča o ženi kojoj su ubili djecu, a nju samu optužili za taj zločin. Ubistvo djece koje se pripisuje Medeji je tu tom slučaju simboličko, ali ona zaista jeste njihov krvnik, te u tom smislu priča o Medeji je priča o tome šta se dešava sa ženom koja ne pristaje na svoje mjesto, na svoju ulogu i o tragičnim posljedicama tog čina. Medejina sudbina se postavlja kao cijena koju treba platiti za odbijanje uloge. Medeja još uvijek plaća svoj grijeh, svaki put kada spomenemo njeno ime.

Mit o Meduzi donosi priču čak i tragičniju od one o Medeji. Dok je Medeja žrtva drugih, ali uz to i ona koja je imala mogućnost izbora, Meduza je ona koja se ne protivi svojoj ulozi. Njena jedina krivica je što je žena, lijepa žena. Njeno tijelo je izvor njenog grijeha, zbog kojeg, baš poput Medeje, čak i danas svaki put kada pomislimo na njeno ime vrijeme postaje ciklično, otvorimo prostor u kojem se njena sudbina i kazna ponavljaju. Meduza je kriva, jer Posejdon ne može biti kriv. Divljačka žudnja je u njegovoj prirodi, stvarnost podržava i u potpunosti prihvaća njegovo pravo da bude to što jeste. On se ne može odbraniti od svog nagona i zato je kriva Meduza – zato što jeste, u tijelu u kojem jeste. Atena, božica ženskog tijela, koja je nadišla njegove granice i funkcioniše kao entitet zasnovan na atributima muškarca, kažnjava žrtvu. Najljepšu ženu pretvara u najgore čudovište – sablasno lice, isplažen jezik, kosa od živih zmija i pogled koji sve živo pretvara u kamen. Meduza je prognana u život na pustom ostrvu, gdje vrt kamenih kipova, sačinjen od heroja koji su došli po njenu glavu, svakim danom postaje sve veći. Iz perspektive muškarca, i svijeta kojem on pripada i koji tvori, Meduza je čudovište koje treba dekapitirati – to je podvig koji će donijeti slavu i istovremeno vratiti poredak u svijetu, osloboditi svijet od devijacije. S druge strane stoji žena, žrtva silovanja, osuđena na život u kojem je ne može okruživati ništa živo. Postaje Gorgona – najgora vrsta čudovišta, mitsko lice smrti, živi leš. Ali njena usta sa isplaženim jezikom se smiju.

I Medeja i Meduza na kraju svojih putova se zaokružuju kao čudovišta. Čudovište po osnovnoj definiciji pojma je ono što se ne uklapa u stvarnost, što svojim postojanjem narušava red, Zakon, simbolički red, rekao bi Lacan. Termin je neodvojiv od pojma čudovišnosti. Koncept čudovišnosti sustavno potkopava antropocentrizam. Predstavlja prekid s pretpostavljenim redom u prirodi, sa slikom svijeta koja je zasnovana na Descartesovom cogitu, gdje se čovjek postavlja kao vladar svijeta i poretka, te svoje mjesto u tom svijetu percipira u odnosu na linijsku udaljenost između metafizike i pojedinačnosti. Čudovišnost upućuje na drugačiju mogućnost postojanja, razmišljanja i osjećanja svijeta. Od Nietzscheove čudovišnosti koja izvor ima u dionizijskom, koje se opire logičnosti i linearnosti, Foucaultove ne-misli koja je prognana normama unutar jedne episteme, iz istine institucionaliziranih diskursnih pravila, kao zastrašujuća i neprihvatljiva prijetnja, koja je Drugost koja potkopava koncept čovjeka kao jedinstvenog, spoznajnog bića, Deleuzeovih rizoma, kao srastanja, povezivanja koji obuhvaćaju sve što jeste ili može biti (kroz prisutno, imaginativno i fiktivno) kao specifični oblik individualizacije, koja se ostvaruje kroz mnogostrukost, do Derridaine ideje bezimenog, koje se javlja u pukotinama dekonstrukcije (u našem zarobljeništvu doba znaka) kao mogućnost drugačijeg, kao figura našeg boravka na pragu dualnosti metafizike i pojedinačnog, ideja čudovišnosti kao da raste i obuhvata sve šira i šira područja, definišući svoju sveobuhvatnu prirodu. Čudovišnost otvara prostor u kojem se čovjek stapa sa prirodom, sa fiktivnim, sa imaginativnim, sa mogućim i nemogućim u nebrojenim kombinacijama postojanja koja uporno narušavaju sliku općeprihvaćenog poretka, reza između ljudskog i neljudskog kao jedinog načina na koje je moguće, ili barem poželjno, ostvarenje čovjeka. U tom smislu čudovišno je blisko onom konceptu svijeta koji je zasnovan na principu haosa, svepostojanja, svijeta koji nema potrebu za čvrstim granicama. Žena predstavljena u svojoj cjelovitosti, neotuđena od svoje istinske prirode, žena koja sliči na Eurionomu, jeste biće koje postoji u čudovišnoj dimenziji, a stvarnost nema prostor za takvu ženu. Cogito se opire takvom biću koje ne pristaje na simbolički red, jasan vertikalni poredak koji ocrtava granicu između stvarnosti i stvarnog. Ako je žena zaista po svojoj prirodi čudovišno biće, vjekovni proces odricanja i potiskivanje je učinio tu prirodu strancem. Njena iskonska priroda postoji isključivo kao Id, kategorija koja u tišini odbija da se prepozna u ogledalu, dok je cijepa na nepomirljive dijelove i suprotnosti.

Žena kao tijelo

Žena je neodvojiva od svog tijela. Njeno tijelo je izvor njenog grijeha, zbog oblika, zbog manjka, zbog cijelosti. U stvarnosti ono je prvenstveno osuđeno na estetsku dimenziju. Njena tjelesna manifestacija nije subjekt, ono je objekt, požude. Njeno tijelo postoji da bi zadovoljilo njegovu želju. Uloga njenog tijela je da zavodi, da bi moglo da rađa pri čemu se njene funkcije u potpunosti zaokružuju. Njeno putovanje se kreće od ljubavnice do majke, kao dvije metamorfoze koje isključuju jedna drugu. Njena seksualnost je dozvoljena samo onda kada zadovoljava njega. Riječi za seksualno promiskuitetnu ženu i muškaraca se razlikuju, one koje se odnose na nju uvijek nose negativne konotacije, ona je devijacija u sistemu društva, nazivi za seksualno promiskuitetnog muškarca imaju pozitivne ili neutralne konotacije, on nije devijantan – on je u skladu sa svojom općeprihvaćenom prirodom. Njeno tijelo koje se, kako nam kazuje Pelaški mit, izdiglo nago iz haosa, iz sveobuhvatnosti, sada postoji isključivo u uredno iscrtanim granicama. Njeno iskonsko tijelo je moralo biti karnevalsko tijelo. Plodno, bremenito, razigrano, zaneseno u plesu, u kršenju normi, iznad hijerarhije društva, granica sistema, tijelo koje objedinjuje smrt i rođenje, početak i kraj svega u univerzumu u kojem kraja nema, vječno pretakanje, uvijek bremenito novim životom, uvijek bremenito smijehom, nesvodivo pod jedan znak, pod usku dimenziju roda. Da li mit o Meduzi možemo čitati kao prisilno vraćanje na Eurinomu, onu koja ne mora biti lijepa za njega, onu koja ne mora biti ništa što sama ne želi, vraćanje na snagu koju on ne može da izdrži pa se zato pretvara u kamen? Da li su zato njene usne razvučene u osmijeh? Da li je protjerana Meduza jedina koja može biti istinska, vraćena svom iskonu, i pogledom, što okameni svakog ko je pogleda, dobiva jasniji uvid u poredak stvari, nedovoljnost kosmosa nad haosom i zato može da se smije? Ona je lice smrti. To je smrt koja gleda život i pri tome se smije. Ona može biti smrt zato što zna tajnu rođenja. Ona se uzdiže iznad kategorije roda. Lišena performativnih činova koji određuju njen identitet, ona nadilazi granice i postoji kao jedno koje se ne može definisati oznakom roda – ona je čudovište; čudovište nema rod, ono je cijelost koja pripada svijetu haosa. U tom kontekstu pod kaznom Atine, u stravičnoj metamorfozi, u živom tijelu koje ima lice smrti, Meduza nadilazi granice kosmosa, izbačena iz simboličkog reda ona se vraća svom iskonu, sveobuhvatnosti haosa i uspostavlja nove kategorije lijepog.

Eho bez tijela

Narcis je zaljubljen u svoju sliku i zato ne može biti zaljubljen u Eho. Eho, ime koje se mnogo rjeđe spominje, je ona koja je, poput toliko drugih, onim što jeste, rušila simbolički red svoje episteme i zato nužno kažnjena – ostaje bez svog tijela i glasa, osuđena da ponavlja tuđe riječi, tuđi glas. Zaljubljena u Narcisa postoji samo u dimenziji repetiranja njegovih riječi. Ona nije subjekt koji tvori stvarnost, ona je Narcisov produžetak, preko kojeg on još jednom potvrđuje ustaljeni poredak. Zar ne znamo tu ženu? Ne pogleda li nas ravno u oči iz nekog slučajnog ogledala, u trenutku kada smo bile nespremne da se suočimo sa našim odrazom, koji taj put otkriva više od površine slike koju želimo vidjeti, tu ženu koja ne posjeduje svoje tijelo? Možda upravo zato ona, niti ijedna druga od nas, ne može da ljubi svoju sliku u ogledalu, na način na koji to čini Narcis. U prilaženju ogledalu uvijek postoji trenutak pripreme, prekrivanje pukotina, da bi se uskladilo ono unutra sa onim što ćemo vidjeti u odrazu – potiskivanje nesvjesnog, preslaganje unutrašnjosti da bismo je uskladili sa slikom. Istina je da Narcis ne zna da gleda u odraz svog lika, ali unatoč tome on je u stanju da se zaljubi u tu sliku, jer ono što ona prikazuje je njegovo zaokruženje, potpunost, konačno zadovoljenje želje. Eho bi, da ima tijelo, pobjegla od ogledala, jer slika u odrazu bi govorila samo o nedovršenosti, u očima ne bi bilo prepoznavanja, samo još dublji rez, razdor, koji je još više udaljava od mogućnosti da se zaokruži, da pomiri sve ono što u njoj huči duboko unutra, sa onim što se postavlja kao mogućnost postojanja lika koji stoji nasuprot nje. Eho je ono što ostaje na kraju, nakon Eurinome, Medeje i Meduze – uloga koja ne posjeduje svoje tijelo, koja nema svoj glas. Često će ostati i bez svog imena, nosit će ime svoga muža, govorit će njegovim glasom, riječima koje ne mogu da iskažu nju, njenu cijelost, njenu prirodu koja vječno ostaje protjerana u nesvjesno, koje je lomi, i svako novo jutro čini težim od prethodnog. Postat će junakinja većine romana koje je napisao on, koji je nacrtao njenu sliku i odredio raspon njenih uloga. Postat će svaka od nas koja još uvijek nije pronašla svoj jezik i svoju riječ, koja je još uvijek samo jeka njegovog glasa.

Ni ja isto tako nisam ništa rekla, ništa nisam pokazala; nisam otvorila usta, nisam pre-slikala svoju polovinu sveta. Bilo me je sramota. Bilo me je strah i nagutala sam se moje sramote i mog straha. Govorila sam samoj sebi: ti si luda! Na šta liče svi ti ushiti, poplave, prelivanja? Kakva je to beskonačna žena koja vri, uronjena u svojoj naivnosti, koju u mraku i preziru prema njoj samoj drži roditeljsko-bračno-falogocentrična sprega, a koju nije bilo stid od sopstvene moći? koja, iznenađena i sablažnjena pred čudesnim burnim previranjima (jer poverovala je da je dobro uređena žena… božanski smirena) svojih nagona nije osuđena zbog toga što je čudovišna; koja osećajući pokretanje posebnog poriva (da peva, da piše, da najavljuje, ukratko da izvodi novo) nije poverovala da je bolesna? Jer, šta je drugo njena sramna bolest nego otpor koji ona ima prema smrti, pregršt niti koje ona pruža u splitanje (Cixous, 2010).

Druga od Druge

U međuvremenu ona ostaje sama, njeno vrijeme određeno implozijama u njenom duhu, urušavanjem sebe, da bi se prilagodila simboličkom redu, da osvoji svoje mjesto u stvarnosti. Možda upravo u tome leži njena najveća greška. U izboru prilagođavanja stvarnosti sebi ili sebe stvarnosti, ona izabire drugo. Zbog toga ostaje strana svijetu, i svijet za nju ostaje stran. Potrošivši svu energiju na to mukotrpno usklađivanje, ostaje premalo snage da bi zagrlila drugu Drugu, da zajedno krenu u pohod osvajanja svog mjesta u stvarnosti. Također, to joj nije ni dozvoljeno, jer podrazumijeva otvorenu pobunu, a još davno, dok je bila sasvim mala su joj rekli da to ne može tako. Djevojčice moraju biti dobre! Pazi kako sjediš! Ne dodiruj svoje tijelo! … Preopterećena pravilima, ona i ne pomišlja da postoje i druge koje se osjećaju isto kao i ona. Problem je u njoj. Samo ona se nije dovoljno prilagodila. Luda je, bolesna, pogrešna. Zato upire sve jače, i prokopava taj ambis koji je dijeli od svih onih koje bi mogle da podijele njenu bol. Ponekad, u strahu od sebe, postaje vjernija čuvarica Zakona od njega. Kleči na koljenima i moli se svom Bogu da joj pomogne, da je spasi od provalije u koju je vuče nešto iznutra.

Kada se probudi i krene u pohod da povrati svoje tijelo i svoj glas, dolazimo do feminizma, u svim njegovim dimenzijama. Pozitivni rezultati feminističke revolucije su neupitni. Ipak feminizam često ostaje blizak muškom diskursu, užurban i ljutit. Nema prostora za smijeh. Nema prostora za onu koja još nije spremna. Nju se ne budi kao što bi majka budila svoje dijete, udara se metalnom varjačom o bakrenu šerpu, da je se ubijedi da joj ni jedno od toga više ne treba. Glasno je se podsjeća da je podčinjena, patrijarhalna, zaostala. Skini feredžu, oslobodi svoje tijelo – govori se ženi Trećeg svijeta. Ona ostaje Druga Drugoj. Još jedna podjela, koja je na kraju udaljava od širine, od sveobuhvatnosti haosa, koji ne poznaje uska pravila. Tek u nepreglednom mnoštvu mogućnosti, u svijetu bez binarnih opozicija, polariteta i granica mjesto bez Drugosti je moguće.

Falus i izgnanstvo iz raja

Za Lacana falus nije isto što i penis, iako nosi konotacije penisa. Falus je privilegovani označitelj koji se ostvaruje na tri nivoa: imaginarnom, simboličkom i realnom. Kroz Edipov kompleks, simboličku strukturu u kojoj se preko Imena Oca lomi binarni odnos majke i djeteta, i koji predstavlja prelaz sa imaginarnog na simboličko, dijete počinje da se prepoznaje kao zasebno biće od majke shvaćajući da majka ima i drugi objekt svoje želje, što možemo posmatrati kao svojevrsno izgnanstvo iz raja, protjerivanje iz svijeta potpunosti i ugode. Ime Oca se uspostavlja kao drugi objekt majkine želje, i iz tog razloga se pojavljuje imaginativni falus – dijete pokušava da bude objekt majkine želje. Istovremeno dijete spoznaje da nema falus, koji bi predstavljao Ime Oca i kao takav mogao zadovoljiti majku, te se falus uspostavlja kao označitelj odsutnog, i postaje simboličan. To prepoznavanje odsutnosti falusa se javlja kao kastracija, koja za Lacana predstavlja simbol odustajanja od ideje da će se ikada biti falus za svoju majku, da je moguć povratak u raj, infantilno izobilje. U tom smislu, falus je glavni objekt želje za onim što smo izgubili, što ćemo uvijek tražiti, a nikad nismo ni imali: Falus je trenutak podjele subjekta, prisutnost u odsustvu, dok Edipov kompleks obilježava prelazak iz infantilnog izobilja u simbolički univerzum onoga što nedostaje.

Realna manifestacija falusa ipak ostaje penis. Dječak vidi djevojčicu kao kastriranog dječaka. On ima nešto što ona nema – mogućnost, ma koliko mala bila, da se zadovolji želja majke. Da li to znači da je dječak, zbog posjedovanja penisa, lišen mogućnosti da ikada u potpunosti razriješi Edipov kompleks? Dio njegovog tijela, kojim se on u potpunosti označava, ostavlja ga zarobljenim, istovremeno ga držeći uvjerenim da je njegov penis otjelovljenje falusa, i da kao takav on ima mogućnost povratka raju, zaokruženju, ispunjenju želje, te da mu upravo iz toga razloga žena nikada ne može biti jednaka. To je naravno zasnovano na mišljenju da je rod biološka kategorija, te se žena i muškarac uspostavljaju kao ono što jesu isključivo po oblicima svog tijela, po posjedovanju ili neposjedovanju penisa. Subjekt – on ili ona – se stvara simbolično u odnosu na sliku u ogledalu, od tada na dalje postoji kao označeno, određeno znakom pod kojim stoji i mogućnostima tog znaka, te njegovog mjesta u lancu značenja. Čini se da upravo zato Lacan tvrdi da ne postoji žena. Feminističke teorije skreću pažnju na pitanje roda i ističu da rod nije unaprijed dat, da rod i spol nisu isto, te da su naši identiteti performativno konstruirani u skladu sa socijalno-kulturnim normama, u okviru onoga što u jeziku zatičemo kao moguće. Upravo zbog toga jezik je mjesto u kojem je moguć prostor za promjenu uloge žene. Zbog toga Cixous govori o važnosti pisanja za žene – to je put za nadilaženje roda, zatočeništva pod znakom koji ograđuje i određuje stvarnost.

Postoji jedan jezik koji ja govorim ili koji govori meni/e na svim jezicima. Jedan jezik istovremeno jedinstven i univerzalan, koji odjekuje u svakom nacionalnom jeziku kada ga pjesnik govori. U svakom jeziku tada teku med i mlijeko. I taj jezik koji znam, ne moram ući u njega, on izvire iz mene, on teče, to je mlijeko ljubavi, med moga nesvjesnog. Jezik koji žene govore kada nema nikoga da ih ispravlja (Cixous, 1991)

Od tijela do jezika i od jezika do tijela

Cenzurisanjem tela cenzuriše se istim udarcem i dah i reč, kaže Cixous (2010). Zato, da bi mogla da govori, da bi povratila svoj glas, ona mora prvo da povrati svoje tijelo. Da ga ponovo posjeduje. Da ono više ne bude uzrok srama i krivice, da usvoji kategorije lijepog u ukupnoj punoći svog tijela, oslobođena potrebe da se poistovjeti sa slikom koju je za nju nacrtao on, kao jedinu varijantu njene tjelesnosti sa propisanom širinom kukova, veličinom grudi, oblikom usana, slikom na kojoj ona postoji u fragmentiranosti, lišena svoje cijelosti. Ako želi nazad svoj glas ona mora pobjeći od te slike, ona se mora zavoljeti u svojoj različitosti od svakog drugog tijela, prihvatiti i obljubiti svoju čudovišnost, svoj nepregledni broj mogućnosti; zaljubiti se u to tijelo koje ne pristaje na granice, da otkrije svoj ples i svoj smijeh. To je promjena koja se dešava daleko od ogledala. To prepoznavanje, to samoprihvaćanje mora doći iznutra – zatvorenih očiju, da progovori nesvjesno. To je put preko papira, čistog bijelog papira – na kojem ona progovara prvi put, sprema se u lov na samu sebe. Ako Eho ne može da govori ništa osim Narcisovih, tuđih, riječi, to ne znači da ona ne može da piše svoju riječ. Zatočena u vječnoj repeticiji njega, ona nije oslobođena svog nesvjesnog. Možda će trebati vremena da se sjeti, ali ako ostane dovoljno dugo nad tim papirom njena riječ će doći. Ona je sveopća majka, ona može sve da rodi, papir je mjesto na kojem treba da izrodi sebe. To naravno ne znači da žene ne pišu, ali njihov broj je još uvijek neznatan da bi mogao napraviti značajnu promjenu stvarnosti, da se poruše zidovi, izbrišu granice, da bi se pobjeglo od podvodnih hridi Virginie Woolf, da se ubije vila kućnog ognjišta, da se razbije falocentrizam i logocentrizam, da se uzdigne iznad binarnih opozicija, da se oslobodi straha od autorstva, da se promijeni konotacija pojma žensko pismo – da ono prestane predstavljati oznaku roda i preuzme oznaku svjetonazora, koji može pripadati jednako i muškarcu i ženi – kao treća pozicija, koja će govoriti jedan drugačiji svijet, drugačiji model stvarnosti, gdje muškarac i žena ne stoje u vječnoj opoziciji.

Uostalom ti si pomalo i pisala, ali krišom. A to nije bilo dobro, jer je bilo tajno, i ti si samu sebe kažnjavala pisanjem, jer nisi išla do kraja; ili drugim rečima, pišući, neodolevajući, kao što se tajno i samozadovoljavamo, nije to bilo da bi se išlo dalje već da bi se malo ublažila napetost, sasvim dovoljno kako bi višak prestao da remeti. I potom, čim se desio mali užitak, požurujemo da se samookrivljujemo – kako bi nam bilo oprošteno; ili da zaboravljamo, zakopavamo, do sledeće prilike (Cixous, 2010).

U potrazi za tijelom ona će otkriti jezik, u potrazi za jezikom ona će otkriti tijelo. Oba puta vode do nje – one koja ne postoji van teksta, one koja počinje da dopušta se da u stvarnost ulijeva stvarno – Eurinoma koja se, svoja i cijela, uzdiže iz haosa i pleše – ta muzika je morala biti smijeh. Jer kako kaže Julija Kristeva: Jezik nije samo sistem već i „slobodna igra označitelja“, inventivna improvizacija, kreacija, hirovita nepredvidiva aktivnost, u kojoj su na djelu podjednako i svijest i podsvijest (Lešić et al., 2006, p. 450). Dakle, jezik – kao nepregledna mogućnost igre, kao bezgranično živo tkivo ima prostor za obrazovanje drugog i drugačijeg simboličkog reda, stvarnosti.

Tvoj glas

Jezik govori subjekta. Papir je mjesto na kojem ona, na kojem ti, na kojem ja, treba da krenemo u potragu za jezikom koji će moći da nas iskaže. On sigurno postoji, jer njime je govorila Eurinoma, i njegov trag je otisnut u svakoj našoj ćeliji, kao dio našeg genetskog koda kojeg smo se odrekle. Nije potrebno da se borimo, borba je dio njegovog jezika, haosu borba ne treba jer nema poretka koji treba da se održi. Ako dovoljno dugo budemo pisale, dovoljno dugo govorile, svijet će se zaogrnuti čudovišnim dahom širine jezika žene. On će morati da odraste. Žrtva koju trebaš platiti za svoju slobodu je da ga konačno odbiješ od sise. Time ćeš mu oduzeti najdražu igračku i on će da vrišti, kao i svako dijete, ali onda će morati da odraste. Baš kao što si odrasla i ti, sasvim nespremna, kada si u samom početku, od svega što si mogla biti, postala samo majka. Tek tada imate šansu da budete tu, zajedno, dvoje ravnih što se gledaju u oči bez skretanja pogleda, gdje riječi istovremeno govore dva jezika u savršenom razumijevanju, bez potrebe da budete jedno – koje uvijek ima gornju i donju polovinu i gdje nužno, barem jedno, mora da se odriče dijela sebe. Da budete bez potrebe da oznakom roda i uloga, tek dva čovjeka, bez onog a žena, koje se spušta kao rešetka i zauvijek te ostavlja odvojenom od svijeta, zauvijek izopćenu u svojoj Drugosti.

Tvoja snaga, tvoj iskon, tvoja priroda stoji tu, kada onu u ogledalu počneš da gledaš ravno u oči, bez prikrivanja pukotina. To je tvoje i samo je do tebe hoćeš li to da uzmeš. Već predugo si sama svoj tamničar. Te granice su zamišljene linije, one postoje samo ako pristaješ da ih vidiš. Pronađi svoj glas i ne daj mu da ga cenzuriše. I onda ćeš moći da se smiješ usnama, plućima, rukama, kosom kao vjetrom – u plesu, konačno ti, zaokružena, da voliš koga želiš i kako želiš, neopterećena rodom, oblikom tijela. Nije ti potrebna njegova dozvola, potrebna je samo tvoja. Pitanje sa kojim ostaješ je: da li taj ushit, taj polet duha, taj povratak iskonu, svojoj prirodi, svom tijelu u njegovoj ukupnoj čulnosti, čudovišnosti, spremnosti na igru i smijeh, možeš da dozvoliš ti – sebi, bez krivice?

Literatura

Cixous, Helene, 1991, Coming to Writing and Other Essays, Cambridge Press, Cambrigde.
Cixous, Helene; Clement, Catherine, 1996, The Newly Born Woman, I.B. Tauris and Co Ltd, London.
Gibson, Andrew, 2002, Pripovijedanje i čudovišnost: teorija i čudovišnost, Politika i etika pripovijedanja, ed. Vladimir Biti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
Graves, Robert, 1995, Grčki Mitovi, Nolit, Beograd.
Homer, Sean, 2005, Jacques Lacan, Routledge, Abington, New York.
Kulenović, Tvrtko, 1982, iz Grčke tragedije, Veselin Masleša, Sarajevo.
Lešić, Zdenko et. al., 2006, Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Sarajevo Publishing, Sarajevo.
Wolf, Christa, 2001, Medeja Glasovi, Svjetlost, Sarajevo.
Woolf, Virginia, 1945, A Room of One’s Own, Penguin Books, Edinburgh.