SALIH, ČOVJEK VRIJEDAN PAŽNJE

Autor/ica 👤Božica Jelušić 1.12.2020. u 19:19

Povezani članci

Želim da znate da je među nama živio Salih Isaac, rođen 1947. godine, koji je u Zagrebu proveo najveći dio svoga života. Bio je pjesnik, prozaist, lektor, mnogoznalac, čovjek koji je sve pamtio i pospremao pod svoju francusku kapicu ili pak nosio u kožnoj torbi, starinskoj, grabeći Masarykovom, prema sjedištu ŠKOLSKE KNJIGE. Tamo su bila njegova utočišta, Modra lasta i Smib, u kojima je objavio najveći dio produkcije. No, nije bio samo “dječji” autor, iako je nešto nježno, dječje i neiskvareno zauvijek ostalo u njemu. Osobito u onim okruglim plavim očima iza tankova cvikera, gdje je neki vunasti oblačak uvijek putovao prema Bosni, njegovu prvom zavičaju.

U Štambukovoj antologiji INSULAE (1981.) objavio je odlične pjesme za odrasle, među kojima osobito volim onu Žene predzrcalima. Također, imao je uspjeha s kazališnom travestijom ORLANDO MALEROSO, a pamtim i njegovu knjižicu pomotivima slika naivnih umjetnika, objavljenu u izdanju Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti 2011. godine. Bio je divan i odan prijatelj, duhovit, pronicljiv. Znao se šaliti na svoj i tuđi račun, što je bilo vrhunsko umijeće, s obzirom da je živio iz potpuno nejasnih i nesigurnih izvora, po biblijskoj paradigmi da “Bog hrani ljiljane u polju i ptice nebeske“, pa će se valjda i ubogih pjesnika sjetiti u svojoj milosti.

Pred kraj života bio je sam, bolestan, duhom odsutan, skrasivši se u Bihaću, gdje ga je ovih dana odnijela (u njegovom slučaju rekli bismo: milostiva) Smrt. Vidim da ga se nisu sjetili kolege pisci, koji uredno bilježe domete svojih karijera, što je i logično, jer Salih karijere nije imao. Cijeli njegov život i svijet stali bi u Matošev stih: “Imao sam srce, djetinjasto srce“.