Šaka puna olovnih plombi

Povezani članci

• Ubijte glasnika
• Nema hrvatskog antifašizma i srpskog antifašizma
• Predstavljanje knjige Božidara Simića “Srbi u Imotskoj krajini”
• »Bilježnica Robija K.« u Kerempuhu: Subverzivna satirična bomba ispraćena ovacijama
• BIJELI BUBREZI
• Najuspješnija godina za Balet Mostar Arabesque

Foto: Flickr

Petar Fehir

Kuća

Još mi je u nosu miris stare kuće.

Cigle i greda.

Poda i posteljine.

Koja je završavala čipkom.

Ručni rad.

Ili točnije, dvoručni.

Stanovali smo pored pruge.

Po pisku lokomotive znao sam koji vlak prolazi,

koliko je i kakvih vagona

i koje je doba.

Majka

Majka se vraćala kasno.

Čuo bih je kako šuška po gornjoj ladici kredenca.

Razaznao bih i koliko ih je otvorila.

Svjetlo nije palila.

Ponekad se znala par puta nakašljati.

Odvrnula bi slavinu i dugo čekala da poteče hladnija voda.

Uvukla bi se u u svoj krevet i duboko uzdahnula.

I onda promijenila ritam disanja.

Otac

Otac je bio mašinovođa.

Imao je tamnu kapu sa žutom željeznicom na sredini.

Plavu bluzu i plave hlače. Do gležnja.

Ulazi, podiže me visoko i vadi iz džepova punu šaku olovnih plombi.

Popratne listove.

Ja presretan.

Imao sam ih osamsto četerdeset i dva.

Sofija, Kumanovo, Niš,Vinkovci, Zidani most…

Dok otac nije otišao i prestao ih donositi.

Kad je otac otputovao počeo sam izbjegavati pruge.

Nikada više ne bih, žmireći, raširenih ruku, hodao tračnicom.

Ni vlakom više nisam putovao.

Počeo sam mrzieti vlakove.

I željeznicu.

I ministarstvo prometa i veza.

Sve one olovne plombe i putne listove zakopao sam kraj rijeke.

Rijeka me uvijek privlačila.

Ona je bila ta koja samo dolazi.

Kada smo oca sahranili činilo se da ga više nema.