S TINOM I POETSKOM ISTINOM

Povezani članci

• Svečano otvoren 33. Internacionalni sarajevski sajam knjige i učila
• Deblokiran saobraćaj u Sarajevu, Zenici, Konjicu i Žepču
• Ševko Kadrić: GALEB
• Pisma iz Prishtine (1): U sličnostima umiru razlike
• Zablude nadjačavaju razum
• Zrak nas ubija a baba se češlja!

Prelijepo nam je bilo s Tinom u Vrgorcu. Njegovi baštinici pokazali su se dostojnim ovoga velikana, čuvara jezika i velikog žreca istine o Poeziji. Časno je dobiti nagradu s njegovim imenom,  no ona veoma obavezuje: na samostrogost, poštovanje jezika, na najteže zadatke i čvrste estetske kriterije. Ako je suditi po njegovu primjeru, genij obvezuje, plemstvo duha obvezuje također, a prijenos znanja i pretvaranje gorčine u radost, najveći su izazovi pjesničke sudbine.

Čulo se mnogo pohvalnih riječi o Tinu zavičajniku, kozmopolitu i Vasioncu, koji je spoznao da je svemir ljudske glave dovoljno prostran da obuhvati svih sedam kraljevstava u kojima duh boravi. Tin bijaše rječotražan i bogotražan u isti mah, njegov je divovski posao premašivao dimenzije očekivane “karijere” i neizvjesne “pjesničke slave”. Osjetio je genius loci jače no itko prije njega, kroz stopala je pustio korijenje, a oči upravio prema visinama transcendencije. Njegov stih bio je “klas od dinamita”, kako bi rekao jedan francuski pjesnik.

Uvriježilo se govoriti o njemu kao o boemu i zgubidanu, koji je britkim tiradama zabavljao protuhe po kavanama. Ali toliko erudicije ne stječe se bez golema truda, i nitko nije prihvaćao tako teške zadatke u bolesti i starosti, siromaštvu i nevolji, kao veliki Tin. On je preveo VLATI TRAVE, Withmenovu zamršenu šaradu, daleke 1951., kad sam se rodila. On je preveo Flaubertov NOVEMBAR, moju najdražu knjigu. I Gidea i mnoge druge. Posudio im je svoje prostranstvo riječi da ostanu veliki, kao u materinjim jezicima.

Kao i čuveni, nepremašivi W. B. YEATS, TIN je živio u kuli, jer svaki veliki format treba svoju zasluženu mjeru. Uzdigao se i fizički iznad trivijalnoga, sitnoga, nevažnoga, iznad “prljave plime života”. On je, doista, dao onu utješnu mantru za sve nas koji “zdvajamo nad poslanjem i djelom”, ne znajući jesmo li dostatni i dostojni zadatka. Naime, tada ćemo reći: “Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i nekad su mi drage moje rane. I zaista: mi pišemo pjesme, daroviti i manje daroviti, a Tin je ispunjavao kartu svoje sudbine, bio je poeta vates i poeta nascitur. U tome je cijela razlika.

Da, i ona mala metafora važi, koju izrekoh primajući nagradu: civilizacija počinje kad nomadi iz šatora izmisle grčki stup i započnu velike gradnje palača, hramova, kuća koje vjetar ne odnosi. U jeziku je isto. Oko grčkoga stupa skupe se potpornji, lukovi, vezivni zidovi i Kuća riječi dobiva svoje obrise. Za jezik hrvatski TIN UJEVIĆ je taj stup. Divno je znati da su to mnogi do danas prepoznali, od djece u školama do onih koji u hladu murve čitaju stranicu poezije i srce im uzbuđeno tuče od dosegnute ljepote.

I zaista: treba doći u Tinov Vrgorac, da bi se sve to u jednom dahu spoznalo i u jednoj bujici izgovorilo. Hvala vam prijatelji i čestitari, cehovski sudruzi, histrionski potpornici, braćo u riječima i rodbino po izboru.

Zbog vas se sve isplatilo.