RUKE BORKA MOČEVIĆA

Izdvajamo

• Slikarova žudnja da prodre u najintimnije zakutke ljudske duše ovaploćuje se na tim izmučenim rukama. On priča sasvim razbokorenu, gotovo realističnu skasku o čovjekovom životu, usponima i ulegnućima njegove realne i psihološko-emocionalne angažiranosti i vanjskih postvarenja unutarnjih bolova, rastrzanosti, egzistencijalnih zapitanosti i evidentnih zebnji za ono što će doći nakon noćnih mora u bistrini, ali tragičnoj bistrini, jutarnjoj.

Povezani članci

• Nagrada za mlade muzičare
• Uručenjem Počasnog Srca Sarajeva Agnès B. i Gaelu Garcíji Bernalu biće otvoren 20. Sarajevo Film Festival
• Božica Jelušić: POSLANICA HRVAĆANIMA
• Šantićeve večeri poezije
• Lepi spomenici lepo gore
• ALIZA IZVEDENA NA 9. ŠIBENIK DANCE FESTIVALU: Igrači u potrazu za srećom

zapis na marginama izložaka sa posljednjeg sarajevskog Salona

O slikama i slikaru Borku Močeviću pisao sam u više zgoda, tačnije je kazati kada god bi me preokupirale njegove likovne senzacije. Zanimljivost sa posljednjeg Sarajevskog salona otpočinjem neminovnom asocijacijom na antologijsku i neprevaziđenu prozu veličajnog hrvatskog pisca Ranka Marinkovića, koji je pišući o ljudskim rukama polučio jedan od najdraguljnijih rezultata svoga proznog i dramskog, iznimno bogatog i nadasve slojevitog opusa. Močević svoje slikarske opservacije ljudskih gornjih ekstremiteta intonira kao svojevrsni unutarnji uvid ljudske opstojnosti, pod kapom nebeskom, koji se odražava na svakoj i najmanjoj čestici tih fantastičnih izbočina i uvala, kvrga i ulegnuća koja kao da zorno, da zornije biti ne može, pričaju slojevite priče koje ekspliciraju čitave svijetove koji su nastanjeni pod čovjekovim epidermom.

Slikarova žudnja da prodre u najintimnije zakutke ljudske duše ovaploćuje se na tim izmučenim rukama. On priča sasvim razbokorenu, gotovo realističnu skasku o čovjekovom životu, usponima i ulegnućima njegove realne i psihološko-emocionalne angažiranosti i vanjskih postvarenja unutarnjih bolova, rastrzanosti, egzistencijalnih zapitanosti i evidentnih zebnji za ono što će doći nakon noćnih mora u bistrini, ali tragičnoj bistrini, jutarnjoj.

Ruke u slikarskoj transpoziciji Borka Močevća zapravo su odslici i preslici čitavog ganglijskog sustava; tragizama i boli što žive u ljudskoj duši.

Taj grč, kao emanaciju bogatstva naših unutarnjih svjetova, Močević ne predstavlja; na njegovim slikama vidi se unutarnja tragedija naših sve neizvjesnijih sutrašnjica.

Blistavi kliktaji Sarajevskog salona su prizori marinkovštine i egzistencijalnih grčeva u premoćnoj Močevićevoj slikarskoj lucidiji.