ROGOŽIN DO KRAJA ŽIVOTA

Povezani članci

• Zijah Sokolović sutra u Mostaru: Svaka umjetnička aktivnost je trening za život
• Esad Bajtal: Razvaljuju nam kuću etno-gavranovi
• Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (treći dio)
• Život vrijedan pisanja i življenja
• SKIDANJE GRAĐANSKIH PELENA
• Helsingborg

Piše: Gradimir Gojer

U vremenu mladićkog teatarskog vojevanja, a za vrijeme najplodnijih godišta mostarskog Narodnog pozorišta, ere upravnikovanja legendarnog i karizmatičnog Safeta Čišića na mom sjećanju, ali i na mom srcu, ostali su ožiljci od scenskih senzacija, za koje danas ne mogu tvrditi da su bile vrhunski dometi, jer nisam bio niti educiran, a možda sam bio i previše pod utiskom teatarske čarolije, ali je kritička misao dala za pravo mojim uvjerenjima!

Bilo je to doba kada je mostarskim Narodnim pozorištem u umjetničkom smislu dominirala logika takvih redateljskih veličina kakve su bile Ognjenka Milićević, Kosta Spajić, Georgij Paro, Dimitrij Kjostarov… Brojne su predstave izmamile moj mladićki uzdah, ali i dan danas jarko se sjećam kreacija dvojice umjetnika glume – Dragana Šakovića i njegovog neponovljivog Todora Baljameza, iz Ćorović-Miloradovićeve maloscenske dramske legure Pakao u gradu M, kao i Uroša Kravljače, kao Kreonta u Antigoni Sofokla i genijalnog Koste Spajića.

Bili su to tek počeci mog tada još amaterskog učitavanja u glumačku poetiku velikog glumca bh. teatra, dramskog prvaka Uroša Kravljače. Bizarno i paradoksalno djeluje, iz današnje perspektive, činjenica da je Uroš Kravljača svoj umjetnički hod daskama koje život znače, otpočeo kao polaznik baletnog studije Narodnog pozorišta Sarajevo, te kao Stražar u komediji Dundo Maroje Marina Držića na sceni Kuće na Obali… Potom će Kravljača, željan dokazivanja u dramskom teatru, napustiti Sarajevo i djelovati u kazališnom životu Pule od 1949. do 1956., pa onda slijedi jedna umjetnička sezona u tadašnjem karlovačkom teatru…

Decenija koja je približila opus ovoga glumca mojim teatarskim žudnjama bila je ona u periodu 1958. -1968. To su bile godine u kojima se sjećam Uroša Kravljače kao dramskog ljubavnika u Legendi o jednoj ljubavi Abdurahmana Nametka, kao Hasanage u Hasanaginici Ogrizovića, ali i u Šantićevoj verziji ove balade i dramske tragedije.  Već tada Kravljača je pokazivao izrazitu glumačku eruptivnost, snagu dramskog evokativa liderskog pozicioniranja u ansamblu… Nakon toga opstao je zanimljivim mnogim teatarskim sredinama i kazališnim kolektivima, ali i pored toga što je imao nevjerojatnu glumačku snagu, predestiniranu za prostor velike pozornice Kravljača se odlučuje da 1968. godine postane član Kamernog teatra 55. U teatru sa najintrigantnijom malom pozornicom Kravljača će odigrati respektabilan repertoar.

Bilježim s razlogom njegove uloge Lorda u predstavi Pas koji pjeva prema tekstu Miodraga Žalice, zatim Sudije Aliosa plemenitog Kurialbija u Veleizdajničkom procesu Radoslava Dorića, Franje Kafke u Fetahagićevoj pijesi Znam za jadac, Bana Mareša u Lebovićevoj Usamljenoj gomili, Medouza u Ortonovoj Pljački, Oca – Vojčeha Valpora u Vodenoj koki Vitkijeviča, Franca Šupanciga u Mračnoj komediji Šefera, briljantnog Gorčina u komornoj drami Zorana Jovanovića Jeste li vi napisali moj roman, Harija Belčeva u Belčerovoj sreći Dejvida Mersera i redatelja profesora Tomislava Durbešića, Goldberga u Rođendanu Harolda Pintera, Partizana u Ćopić-Rapajićevoj Straži pod Kozarom.

Ipak, impulzivnost, glumačka snaga  dubokih tonova i gotovo, u pojedinim trenucima, orijaških dimenzija doći će do izražaja kada Kravljača kreira Matu Bukaricu u Brešanovom Hamletu u selu Mrduša Donja, a ništa manje neće biti interesantna niti njegova kreacija Mitketa u Stankovićevoj Koštani… Sa Vladimirom Jokanovićem u kongenijalnoj saradnji i partnerstvu, pod dirigentskom palicom profesora Toma Durbešića ostvario je Kravljača odličnu ulogu Brata doktora Stokmana u Ibzenovom Neprijatelju naroda. Gromkost glumačke replike, slojevitost psihološkog profila i nevjerojatna snaga unutarnje energije glumačkog bića obilježiće jedinstvenu kreaciju Uroša Kravljače kada igra Rogožina u adaptaciji poznatog romana Idiot od Dostojevskog, koju je načinio Josip Lešić. Ta kreacija, opet u odličnoj partnerskoj suradnji sa Zoranom Bečićem, kao Miškinom, do današnjih dana dio je mojih sjećanja, ali i najjarkijih poticaja da u teatru tragam za suštinom glumstva i teatarske magije uopće! Kravljača je svojim glumačkim habitusom pokrivao i druge medije, a ne samo kazalište. Tako će ostati zabilježena njegova brojna ostvarenja na Radio Sarajevu i Televiziji Sarajevo, iz njenih najuspješnijih godišta, a doprinost bh. filmu ovoga dramskog prvaka najprije Kamernog teatra 55, a potom Narodnog pozorišta Sarajevo, dominantan je i poput obeliska svijetli i u tom mediju!