Rođene Sarajlije

Povezani članci

• Promocija monografije: ‘Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina’ u Sarajevu
• 01. 03.
• Bilješka
• Povratnička udruženja za neprovedbu presude Ustavnog suda u vezi sa Zakonom o JMB-u odgovornim smatraju zastupnike iz RS
• Momir Dejanović: O nezadovoljstvu, pobuni i prividu proljeća
• Reagiranje: Moj odgovor njima

Olovka u rukama nas seljakâ predstavlja oružje ubojitije od ćuskije.

Ćuskijom protivnika, kad hoćeš da mu se najebeš majke,

gađaš u glavu, a olovkom – u sujetu

J.A.

 Piše: Nedžib Smajlović

Sarajlije se dijele na rođene i nerođene. Rođene Sarajlije su ljudi koji su rođeni u Sarajevu, a nerođene Sarajlije su… U zabludi su oni koji misle da su nerođene Sarajlije stanovnici Sarajeva koji još nisu rođeni. Ne! Nerođene Sarajlije su Sarajlije koje jesu rođene, ali su rođene na pogrešnom mjestu. Na koje mjesto rođene Sarajlije misle kada kažu da je, sa stanovišta neonatologije, pogrešno? Kada rođene Sarajlije za neko mjesto kažu da je, sa stanovišta neonatologije, pogrešno, oni misle na svako mjesto koje se ne nalazi u kotlini između Igmana, Jahorine i Trebevića. Svaki rođeni Sarajlija je spreman zakleti se onim što mu je najsvetije da ljudi koji nisu rođeni u Sarajevu uopće nisu rođeni.

Reuf je rođeni Sarajlija zato što je rođen u porodilištu Koševo i što živi u sarajevskom naselju Sedrenik. On smatra da, prilikom prijema na posao ili izbora na neku važnu političku funkciju gdje kandidati moraju priložiti kratku biografiju i dokaz o školskoj spremi, rođeni Sarajlije mogu serbez, uz dokaz o mjestu prebivališta, priložiti rodni list. Rodni list izvađen u nekoj od sarajevskih općina a naročito u općinama Centar i Stari grad, po Reufovom mišljenju, vrijedi duplo više nego diploma doktora nauka izvađena u Heidelbergu, Harvardu, Oxfordu ili Sorboni. Kad se rođeni Sarajlija, satjeran u škripac, ne može sjetiti ni jednog argumenta u svoju korist, on prvo počinje da svim pripadnicima čovječanstva koji nisu rođeni u Sarajevu psuje foćansku mater, a onda iz futrole poteže svoje najubojitije oružje: rodni list.

O Reufu ne znam mnogo. Znam samo da je rođeni Sarajlija, da je, iako nema stalnog zasposlnja, uvijek pun para i da ga prijatelji i poznanici zovu Brava. Kada sam ga jednog mutnog decembarskog dana, dok smo u kafani Park srkali čaj od majčine dušice, upitao Reufe, bogati, zašto tebe zovu Brava?, odgovorio je:

– Zato što ljudi još nisu smislili bravu koju Reuf ne umije, bez upotrebe originalnog kljuća otvoriti.

– Pretpostavljam da si, zbog tog svog umijeća, bar jednom u životu završio iza – brave?

On prasnu u grogotan smijeh.

– Ne jednom, jarane, nego Boga pitaj koliko puta. Samo jednom, ito prije dvije i po godine, iza brave nisam završio zbog tog svog… umijeća, nego zbog nećeg drugog.

– Zbog čega, ako nije tajna?

– Zbog toga što sam jednim šupkom iz okoline Foće, na Pofalićima, pred bivšom Enkinom buregđinicom – stare mi, duplo efikasnije nego metlom – pomeo trotoar.

– Zaboga, Reufe, šta ti je skrivio taj jadni šupak iz okoline Foče da ga tako dušmanski izmarišeš?!

– Jesi li ti, jarane, ikad ćuo za sarajevski duh?

– Čuo sam, da.

– Taj šupak iz okoline Foće je meni, u prisustvu mog havera Kanafe, onog visokog s Mihrivoda što se šiša na nulu i što ima crni pojas u đudu, reko da sarajevski duh nije sarajevski. Svaki gram onoga što vi nazivate sarajevski duh je, kaže, uvezen u Sarajevo. Ja ga pitam odakle je, ba, uvezen, da nije, možda, uvezen iz Kine? Uvezen je, kaže, iz jugoistoćne Bosne, istoćne Hercegovine i Sanđaka. Tu je meni, jarane, puko film. Svaka budala, ba, zna da mi u Sarajevo iz foćanskih, gataćkih i novopazarskih vukojebina ne uvozimo sarajevski duh nego ćobane.

Reuf, nakon ovih riječi, pljunu na pod.

Pola sata kasnije, kroz Sarače koračam prema Baš-Čaršiji, pazeći da se ne okliznem na zaleđenoj kaldrmi. Iz obližnjeg Kazandžiluka odjekuju čekići koji stotinama godina, uprkos svemu, ne prestaju udarati u podatan bakreni pleh. Sarajevski Kazandžiluk, koliko god na njega navraćali bujicu povijesti uvijek, nekim čudom, ostaje suh.

Sarajevo je puno povijesti. Impregnirano je poviješću, ali njega u povijesti nema ni u tragovima. Putevi povijesti vode kroz Sarajevo, ali putevi Sarajeva ne vode kroz povijest. Povijest u Sarajevo dođe i – prođe. Sarajevo je često bilo domaćin povijesti, ali nikad nije pozvano da bude njen gost. Neki kažu da za to najveću odgovornost snose rođene Sarajlije koje su, u zao čas, doktorskoj diplomi sa Harvarda, Heidelberga, Oxforda ili Sorbone suprotstavile – rodni list.