RITUALI FAŠIZACIJE ILI O ZLU

Povezani članci

• 100 godina Maka Dizdara
• Božica Jelušić: ZVIJEZDE I SOKOLOVI
• PREMIJERA FILMA PUTOVANJE KROZ VREME/VRIJEME
• Basara: Batalite prohibicije, bolje obezbedite punu zaposlenost
• MIRSAD ČIČEKLIĆ: DEJTON U BOSNI
• Povodom presude po tužbi generala Dikovića protiv FHP-a i Nataše Kandić

Šekspir „Mletački trgovac“, režija Egon Savin, Jugoslovensko dramsko pozorište Beograd

Scenografija Miodraga Tabačkog u svojim vertikalitetima donosi foto naljepnice koje prikazuju u razgledničkom smislu neke mediteranske gradove, ali u isto doba ti vertikaliteti su pokretni i otvaraju se, pa čine čudne prostore džepova iz kojih kao da izlijeću ili u njima zaminu pojedine figurine sa bogatog Savinovog stola, redateljske trpeze moćnih glumačkih ostvarenja.

U horizontalnom smislu asocijacije redatelja i scenografa idu prema dokovima, prema površinama zarinutim u more Mediterana.

Kostimografski (Kristina Ignjatović) Savinova predstava, velikim svojim dijelom potpuno pripada vremenima našeg, ali i logiciranja tridesetih godina prošlog stoljeća, upravo onog vremena kada u svjetskom poretku otpočinju procesi aktivne fašizacije. Mletački trgovac je Savinova redateljska studija nastajanja suvremenog oblika fašizma u ljudima, ona fašizacija koju pokreće i kontrolira do ubojstvenog efekta njegovo veličanstvo novac!

Predstava Egona Savina istražuje zov u ljudima, a maneken toga zla, koje je predziđe fašizacije i čistog fašizma je ostvarenje, za mene osobno, najznačajnijeg suvremenog srpskog glumca Predraga Ejdusa – uloga Šejloka! Cijela predstava protiče u njegovoj dominantnoj kreaciji.

Čak i onda kada nije bukvalno na pozornici njegova stravična zloslutna, poslovično arogantna i do kraja fašizirajuća pojava natkriljuje sve prostore u kojima djeluje Šekpirov vers kao raritetna mogućnost da se u različitim vremenima progovara o ljudima na prav i na hvao (Marin Držić).

Nije Savin imao pravog saveznika samo u velikom Ejdusu. Za publiku je, nesumljivo, najatraktivnija bila glumačka kreacija Dragana Mićanovića, koji donosi ne imitaciju ženskosti, već ženu, koketu i  ljubavnicu par excellance, ostvarujući predivnu ulogu Porcije. Potresan je lik Antonija, potresan u duboko ljudskoj dimenziji, kojeg ostvaruje Irfan Mensur, a razigranost Gorana Šušljika je takođe jedna od golemih vrijednosti ove predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Miodrag-Megud Radovanović, doajen teatra Bojanovih beba takođe je u dvije uloge ovoj predstavi darivao raskoš svoga talenta i glumačkog iskustva.

Predstava donosi Savinovu studiju buđenja fašizma u ljudima, ali ona u isto doba progovara i o rijetko suvremenom problemu odnosa pojedinca i društva u cjelini. I ova predstava trenutno najznačajnijeg srpskog redatelja govori aktualitetom o našoj suvremenosti, ali nalazi iznimno snažnu kopču sa energijama prethodnih generacija velikih glumaca Jugoslovenskog dramskog pozorišta u divnoj ubjedljivosti suodnosa uspostavljenog između skladnog glumačkog tima i njihove publike.

Uostalom, da su moje riječi tačne, a ocjene precizne, govore i brojna priznanja dodjeljena pojedicima i predstavi u cjelini (Nagrada Bojan Stupica za Egona Savina, zatim glumačka nagrada Udruženja dramskih umetnika Srbije „Miloš Žutić“ za Dragana Mićanovića i nagrada za glumu Miodragu-Mrgudu Radovanoviću na Jugoslovenksom pozoršnom festivalu u Užicu.

Predstava koja teatarski začarava, a ljudski do kraja opominje da živimo vrijeme neljudi i nevremena!