“RAT UBIJA RUKAMA RAVNODUŠNIH…”

Povezani članci

• Safet Zec: Prisustvujemo obnovi fašizma i nacizma
• Darko Cvijetić: Mrtvouzice, Scheveningen
• U SKC-u “Telo u fokusu II” 25. marta
• Vojislav Vujanović: PLES NADREALNIH VIZIJA
• Balet majstor Evtimova gostuje u Beogradu
• ULCE

Foto: Wikimedia

Halyna Kruk ukrajinska poetesa:

prestali smo davno kopati duboko
na ovim nesigurnim poljima, našim – vašim
jer svaka vrsta otpada može da se pojavi
ljudske kosti, konjske glave, neeksplodirane mine
ratne sjekire, međaši koji su označavali granice
Između naše i vaše strane

Piše: Fuad Đidić

Pred nama su dvije pjesme savremene ukrainske poetese Halyne Kruk (Galina Kruk) – “Bez naslova” i “Ne ratu”.

Pjesme su, sa još nekoliko drugih, objavljene na engleskom jeziku, na vodećem portalu za literaturu Literary Hub.

Nastale su 6. marta 2022.godine predstavljaju dragocjeno iskustvo jednog dramatičnog trenutka kada je već cijela Ukraina počela da gori pod nogama ruske soldateske.

Galina živi i radi u Lvivu, predaje na tamošnjem Univerzitetu srednjovjekovnu književnost, autor je 4 zbirke pjesama, uvrštena je u antologijsku zbirku 28 izabranih ukrainskih književnika.

Ovo je bitno drugačija poezija. Ovdje nema stihova, niti rime, lijepog izražaja…Ništa što podsjeća na neko normalno vrijeme. Galina govori jednim razbijenim jezikom (“Kada ti razbiju zemlju, razbili su i jezik”).  Njen jezik je pamtljiv, kataklizmičan, sa posebnim ritmom neizvjesnosti, rata i destrukcije. To je jezik urgentnosti i angažmana i, kako kažu kritičari to je “jezik koji zavrće crijeva” i koji “ježi”.

No, ispod tih običnih, direktnih, neuglancanih riječi, govora ulice, može se naći jedna jaka filozofijska potka i jedno fascinantno osvještenje o drami naše historije na beskrajnim prostranstvima koje Galina naziva “našim-vašim”.

Evo, u ovoj prvoj pjesmi, bez naslova, poslušajte kako ona dotiče najmoćniji simbol Ukraine – “crnu zemlju”, nepregledna polja, beskrajna prostranstva…Nesigurna polja koja su odredila krvavu historiju Ukraine i oblikovale sudbine ljudi. I ako želite upoznati vlastitu sudbinu, govori Krukova, morate upoznati “vlastitu historiju da bi znali gdje vam je mjesto i što vam je povijesna zadaća.”

Dok sam čitao ovu poeziju, ovaj apokaliptični govor rata, Galina me tako jako podsjetila na sjajne knjige našeg Faruka Šehića (“Priče sa satnim mehanizmom” i “Tiho teče Una”). Što je njoj “crna zemlja” Šehiću je zapravo, rijeka Una, ta svemoćna rijeka, nedodiriljiva koja nosi našu povijest i vodi naše živote.

Galina piše o zemlji koju više ne smijemo kopati dublje, ona govori kako su “naši tabani zalijepljeni za tlo” i mi se ne možemo kretati dalje. Šehić piše o “zemlji natorenoj ljudskim tijelima”, on piše o “zemlji natopljenoj krvi” i naši tabani, naši životi i sudbine su zalijepljeni za tu i takvu zemlju.

I ako ima uopšte nade za ovu zemlju onda se ona nalazi u tome da moramo biti sigurni da otkopamo ovu zemlju, otkopavati dublje od dva prsta, kako bi mogli, oslobođeni, kao zemlja, kao ljudi – ići dalje.

Prema ocjenama svih kritičara poezija Galine Kurkove, njene pjesme, nisu samo pitanje “estetike rata” one su pored svega “rezervoar suštinskih informacija” u dobu lažnih vijesti i propagande. I zato će njena poezija, zaključuju, ostati kao validno i kredibilno svjedočanstvo za budućnost.

No, poslušajmo sada kako piše jedna od najboljih savremenih poetesa Ukraine

 *

Prestali smo davno kopati duboko
tek samo nekoliko prstiju duboko
ostavili smo uzoranu zemlju neprevrnutom
tako da plodna zemlja ne nestane u jednoj generaciji
mi sada grabljamo svoje krevete
crtamo znak križa i sijemo
mi sijemo, od ovamo, do tamo, kao svi, kao svugdje
prestali smo davno kopati duboko
na ovim nesigurnim poljima, našim – vašim
jer svaka vrsta otpada može da se pojavi
ljudske kosti, konjske glave, neeksplodirane mine
ratne sjekire, međaši koji su označavali granice
Između naše i vaše strane
Mi tamo ne idemo
između očiju a daleko od pogleda oka
mi ne napredujemo u koracima
mi ne možemo reći kada se zemlja zalijepila za naše tabane
i drži nas da se ne možemo kretati naprijed.

 *

“NE – RATU”

Stojite sa natpisom “Ne-ratu” i, kao da uživate
to neizbježno: ovaj rat ne može biti zaustavljen
kao svijetla arterijska krv iz otvorene rane
ona lipti sve dok ne ubije,
ona ulazi u naše gradove sa naoružanim ljudima,
curi u naša dvorišta sa jedinicama za izviđanje,
kao smrtonosna živina zrnca koja se ne mogu više vratiti,
niti ih se može popraviti, jedino da ih pronađete i neutrališete
ovi gradski upravitelji, činovnici, IT–momci i studenti
svi oni koje život nije ranije pripremio za ulične borbe ali, rat jeste,
na prvim linijama u bolno poznatom krajoliku, u žurbi,
na početku oni su regrutovali samo iskusne ratnike u odbrambene jedinice
potom su došli oni koji igraju igrice “Duni” i “Ispadanje”
Ili, možda ti, ako si prošao kroz kratki kurs Molotovljevih koktela kod barmena kojeg si poznavao
negdje u lokalnom klubu, dok djeca spavaju, ili, dok djeca plaču, ili, kada se rađaju
i dolaze na ovaj svijet privremeno neprikladan za život,
vani, negdje, na igralištu oni se okupljaju oko čeških ježeva
dok pojedinačni parovi miješaju smrtonosna “pića”
i onda cijele familije, konačno uživaju u razgovoru
i svom kolektivnom projektu – rat skraćuje distancu
od osobe do osobe, od života do smrti
od onoga što nikada nismo željeli,
do onoga što se desilo saznati da smo sposobni
“Mama, preuzmi telefonski poziv”
žene u podrumu apartmana molile su već dva sata,
tvrdoglava i glupa, ona  ne prestaje vjerovati u čudo,
njena mama u predgrađu je izvan dodira cell signala,
gdje montaže kolapsiraju kao jeftine lego kućice,
od masivnih zračnih udara, kao što je jučer pao i TV komunikacijski toranj
i prestao povezivati ljude, i gdje je svijet dignut u zrak u ono prije- i, ono poslije – ratno stanje
dužinom neravnog nabora znaka “Ne -ratu”
kojeg ste bacili u najbliže smeće,
na svom putu sa protesta, Ruski pjesniče,
rat ubija rukama ravnodušnih i, čak
rukama besposlenih simpatizera.

(prevod sa engleskog F. Đidić)