Radenska, tri srca

Povezani članci

• Nezrelost društva dokazuju i ekstremne reakcije na Bandićevo uhićenje
• Proizvoljna primjena Poslovnika VSTS: Tegeltija ne zna ili svjesno obmanjuje javnost?
• Pjesnik, mićkica
• Halil Džananović: Refleksija noćnog košmara
• …Šejla
• Podržan prijedlog o zabrani skupova u Bleiburgu

Dolaze tmurna vremena i vrijeme je da četveročlana obitelj M. napusti Zagreb. Prvih dana 1992. godine dušu zagrebačkoga stana, što će reći sebe i svoje stvari, preko Bosanskoga Šamca sele u Bosansku Kostajnicu, Mićin rodni kraj. „Bijela boca“ putuje s njima, u jednoj pletenoj košari, spremaju je u garažu kod Mićine sestre i onda, u sred 1992. godine, svi zajedno odlaze za Banjaluku. Smještaju se u jedan prazan stan, deložirani, opet sve i svi sele u kuću druge Mićine sestre, u poznati banjalučki Budžak. Tu su stanovali i živjeli dok nisu uselili u vlastitu nezavršenu kuću, u novembru 2006. godine. Boca sad već ima 28 godina i još je uvijek s njima

Piše: Jagoda Kljaić

Boce rijetko pričaju neku svoju priču. One ih i nemaju, osim ako se u njima ne nađe zanimljiv sadržaj, poput poruke. Jednu takvu bocu u septembru 2013. godine pronašao je neki Kanađanin. Boca je bačena u more s porukom napisanom 1906. godine, dakle, prije107 godina i za sada je to najstarija pronađena poruka u boci.

Ova iz priče familije M. nema poruku u sebi, nego je ona sama poruka. Gdje je početak priče, sad je nemoguće otkriti. Što se te davne 1978. godine dogodilo u proizvodnji zelenih boca Radenske, popularna „tri srca“, tko je staklo puhao u boce za mineralnu, pa zaboravio dodati onu čuvenu nijansu zelene? Tko bi to danas uopće išao istraživati. Možda bi se radnik – puhač stakla u nekadašnjoj tvornici „Boris Kidrič“ u Rogaškoj Slatini toga i sjetio, ali, kako ga pronaći. I pitanje je da li ima pamćenje kao što ga imaju Nada i Mićo M. iz Banjaluke.

Pa bez gledanja u bilo kakav podsjetnik, notes ili blokić, govore:

– Datum je bio 1. mart 1978. godine. Mjesto radnje – samoposluga „Unikonzuma“ u Zagrebu, na Črnomercu, u Zagrebačkoj ulici kuće broj 78. Ma sjećam se kao da je bilo  jučer, mogao bih nacrtati gdje je stajao onaj plastični sanduk sa po 12 boca Radenske – siguran je Mićo. U toj je kištrici jedna boca odudarala. Nije bila zelena nego prozirna, bezbojna, što bi stari ljudi rekli „bijela boca“.  Kao da mi je namignula s porukom „uzmi baš mene“, odmah mi je bila simpatična i završila je u našem obližnjem stanu. U koji smo taman uselili, pa pripremali malu svečanost, s prijateljima.

Mogla je boca još tada biti otvorena, sadržaj bi se u trenu ispio, ona možda završila negdje u selu, za rakiju ili vino, ali … M. tih dana ne otvoriše bocu, a poslije je za to bilo sve manje šanse. Rođena su dva sina, Nenad i Goran, slavili se rođendani, godišnjice, čekale nove godine, odlazilo na godišnje odmore i vraćalo sa Jadrana, pekli se prasetina i janjetina, bilo je žeđi svih vrsta, od blage do opake, ali „bijelu bocu“ nitko nije dirao. Kao da je zadnji dukat porodičnoga blaga.

Dolaze tmurna vremena i vrijeme je da četveročlana obitelj M. napusti Zagreb. Prvih dana 1992. godine dušu zagrebačkoga stana, što će reći sebe i svoje stvari, preko Bosanskoga Šamca sele u Bosansku Kostajnicu, Mićin rodni kraj. „Bijela boca“ putuje s njima, u jednoj pletenoj košari, spremaju je u garažu kod Mićine sestre i onda, u sred 1992. godine, svi zajedno odlaze za Banjaluku. Smještaju se u jedan prazan stan, deložirani, opet sve i svi sele u kuću druge Mićine sestre, u poznati banjalučki Budžak. Tu su stanovali i živjeli dok nisu uselili u vlastitu nezavršenu kuću, u novembru 2006. godine. Boca sad već ima 28 godina i još je uvijek s njima.

Kad je navršila 30 godina, M. su zaključili da je bila dovoljno dugo kod njih i da je došlo vrijeme da boca  odraste, što je trebalo značiti da nečemu posluži i bude korisna. Čudan izgled vidljiv joj je na prvi pogled, ali, što se krije unutra, kakav je sadržaj, okus, miris, rade li još uvijek mjehurići, kakav je kemijski sastav, da se možda natrij nije pretvorio u magnezij, a kalij u sumpor. I mineralna postala obični hadvao. Tko bi to mogao znati bolje od roditelja, pa tako M. odlučiše vratiti bocu Radenskoj u Radence.

Počela je prepiska na relaciji Banjaluka – Radenci. Direktor Milan Hojnik potvrđuje da su u to vrijeme mineralnu vodu punili isključivo u zelene boce, a komercijalista Primož Jakelj daje do znanja da je Radenska d. d. vrlo zainteresirana za magičnu bocu. Dani Lapornik, šef prodaje za Bosnu i Hercegovinu u Pivovarni Laško, čijoj grupaciji Radenska pripada, 22. augusta 2012. godine od familije M. preuzima prozirnu misterioznu bijelu ljepoticu.

A od juna 2013. godine sa M. je neko drugo društvo iz Radenske. Na balkonima njihove kuće kočopere se dva velika suncobrana, sa logotipom Radenske. Zamijenili „belo mineralko“ koja je pune 34 godine bila vjerni pratilac družine M., a oni dobri čuvari koji je vratiše domu njenom, u kome je 1978. godine rođena.

e-novine.com