Putovanje u Opatiju (prvi dio)

Povezani članci

• DARKO CVIJETIĆ: O BREZI
• LitLink – festival američke i hrvatske književnosti
• Markovina briljirao kod Stankovića: U Tuđmanovom naslijeđu nema ničeg pozitivnog
• Oto Bihalji Merin – Titov doživljaj slike: Tako je bilo!
• Konstrakta?
• Britanci populariziraju umjetnost s 22 tisuće oglasa!

“U Opatiju treba doći nakon pedesete”, govori mi Bojan Kurajica, dok prolazimo pored skulpture Miroslava Krleže, blizu hotela “Milenij”. Dragulj kvarnerske rivijere, s raskošnim zelenilom, perivojima i stoljetnim vilama, odiše otmjenošću i mirom. Velemajstor Zlatko Klarić uspio je organizovati turnir u vrijeme ljetnje sezone (29.06-06.07.2014.) što, s obzirom na cijene u Opatiji, predstavlja podvig. Pronašao je povoljnu soluciju sa “Grand hotelom Adriatik”, prepoznatljivim po kongresnom turizmu.

Stigao sam u Tasovčiće (Čapljina), da se odmorim uoči puta i osjetim prisnost koja obilježi svaki susret s majkom. Čapljina je najljepša u junu, u sjenci platana i lipe čitao sam “Tatarsku pustinju” Dine Bucatija. Samo u junu zamiriše lipa, koja raskošnom krošnjom potiskuje platan. Nekad je bilo jednostavno savladati relaciju Čapljina-Ploče, odakle polazi autobus za Rijeku, ali odavno je sve drugačije. Lijepa uvertira za turnir bio je razgovor sa našim starim prijateljem, Zahirom Kudrom, koji je insistirao da me vozi do Ploča. Zahir je decenijama radio kao nastavnik matematike u čapljinskoj osnovnoj školi, supruga Ana predavala geografiju i bila moj razredni starješina. Ana je prava dobrica, porijeklom sa Pelješca. Zahir spada u posljednje izdanke nadahnutih čapljinskih kozera. Njegovo omiljeno mjesto za izlaske oduvijek je bila Gradska kafana, nekadašnji hotel “Jadran”. Profesori, bankari, ugledni Čapljinci igrali su karte u sjenovitoj restoranskoj bašti. Između Gradske i omiljene slastičarne “Kod Šole”, nalazio se disko klub. Preko puta, popularni kafić Perice Vege. Tu sam jednog popodneva osamdesetih prvi put čuo pjesmu “Piši mi”. Pričao sam s Disom, drugom iz naše ekipe “Tango” (pobjednik turnira u malom fudbalu “Čapljina 1984”) i naglo zastao opčinjen  glasom Ljiljane Nikolovske.

Zastajemo na trenutak kod restorana “Teta Olga” u Rogotinu, odakle se delta Neretve vidi kao na dlanu. Poznati restoran je poprište dramatične scene iz jedne priče Miljenka Jergovića (“Mama Leone”). Na autobuskoj stanici u Pločama sjedimo na klupi, zaklonjeni od sunca vitkim borom i palmama. Pričamo o ranijim generacijama fudbalera čapljinskog Borca (HNK Čapljina) i atmosferi na stadionu kraj Neretve.

Stadion “Bjelave” u daljini (jul 2020. godine)

Pitam Zahira ko je dao ime Borcu? “Slavojka Spahić, 1945, odmah poslije rata”. Njen otac Boško je radio u američkim rudnicima. Bile su dvije migracije Čapljinaca; 1910. i 1913. Boško je zaradio pristojan novac i vratio se u zavičaj. Mnogi su ostali u Americi, nekima se izgubio trag. “Kažu da je Slavojkinoj sestri Gari Dragan Stojnić posvetio pjesmu “Bila je tako lijepa”? “Da, bješe to velika ljubav”. Priča mi o profesoru biologije Gojku Zurovcu-Šorlji koji je divno pjevao italijanske kancone. Njegov glas stvarao je poseban štimung u autobusu kojim je Borac putovao na gostovanja. I Zahir je svuda putovao s Borcem: “Nezaboravne su Nijazove odbrane protiv Igmana u Konjicu. Navijači Igmana su ga poslije utakmice pipali, da se uvjere da nije od gume”! Išao sam redovno u Bjelave. Kada bi Borac zaigrao nadahnuto, navijači su pjevali: “Naš je Borac kraj Neretve nik’o/ ne može ga pobijediti niko”!

Sjetismo se omiljenog doktora Kaže Martinovića, ginekologa, čije su riječi bile ljekovite. Kod njega su češće dolazili muškarci nego žene!? Volio sam svratiti na razgovor. Hrabrio me uoči putovanja u Talin i partije sa genijalnim Mihailom Taljem (1985). Živio je blizu kina, deset koraka od rive uz Neretvu. Obraća mu se rođak Vlado: “Šta je ovo doktore, čitav dan sam nešto nervozan”. “I kod mene ista situacija, najradije bih nekog ošarafio”! Naravno, rođak bi momentalno osjetio olakšanje. Kaži se beskrajno vjerovalo, kada bi postavio dijagnozu, niste morali ići na rentgen. Naš rođak Milorad imao je problem s kičmom, krajem šezdesetih. Dijagnoza mostarskih ljekara neumoljiva; karcinom. Odlazi kod Kaže, posljednja slamka spasa. Kaža oživljava nadu: “Nije karcinom”! U Beogradu su potvrdili njegovo mišljenje, operisan je i nastavlja normalno živjeti. Djeluje nestvarno, ali tako je bilo. Doktor je imao blag osmijeh, spontanost, urođenu ljubaznost. Ponekad bih sreo u čaršiji njegovu suprugu, gospođu Seku, otmjenu i dotjeranu. Kratko bi popričali o Andrićevim “Znakovima pored puta” i o njihovom ljubimcu, dugovječnom psu “Neri”. Kaža i Seka darovali su Čapljini gospodstvenu auru, a Zahir šmekersku.

Iz autobusa Ploče-Rijeka posmatram divlju ljepotu Baćinskih jezera, potom male gradove Makarske rivijere: Gradac, Brist, Podacu Zaostrog, Mali Drvenik. U Podaci su održavani popularni Jadranski susreti, natjecanja u raznim disciplinama. Televizija Zagreb emitovala je direktan prenos, uz komentare Helge Vlahović i Olivera Mlakara. Zaostrog su obožavali Mostarci, a meni se dopadao Mali Drvenik zbog borova na ivici plaže i ugodne hladovine. Makarska je kraljica ovog dijela Jadrana. Starija ćerka Anja predložila je nedavno da posjetimo Makarsku. Na dugačkoj, pješčanoj plaži, oivičenoj drvoredom borova, neopisiva gužva. Početno nezadovoljstvo brzo je smijenilo kupanje i fotografisanje pored perivoja. Navirala su sjećanja na davna ljeta. Ponekad pustim pjesmu Kikija Lesandrića “Te noći smo se potukli zbog nje”.

“Ne volim da budim uspomene/, sedimo pa priča sama krene/ ne znam što al uvek setim se nje/. Letnja noć, studentski hotel Makarska/, i haljina svetlo plava maturska/ nadohvat ruke/ a daleko od mene”.

Nakon Baške Vode i Brela, Jadranska magistrala se lagano uzdiže, lijepo je posmatrati more s te visine. Stižemo do table Imotski, Šestanovac, Zagreb, gdje se skreće desno prema autocesti A1, koja vodi do samog Zagreba. Naravno, mi nastavljamo pravo, magistralom. Pažnju privlače usjeci u brdu nalik pećinama i male uvale. Uvijek me oduševe dvije diskretne pješčane plaže i neobična svijetlozelena nijansa mora uz samu obalu. Oko 200 metara iznad plaža, lijepo urađeni kameni stolovi i stolice, dobra lokacija za predah. S tog mjesta pruža se lijep pogled na otoke i udaljena naselja. Dugo traje vožnja kroz središte Omiša, letimičan pogled prema usidrenim jedrenjacima i malom parku, ukrašenom borovima. Zatim ulazimo u duboku hladovinu koju stvaraju platani, što me asocira na rimsku ulicu “Veneto”, gdje džinovski platani nadvisuju brojne hotele. Zanimljivo izgleda četverospratna kuća blizu brda, gdje su “Hotel Villa Dvor” i restoran “Knez”. Sa talasa Radio Dalmacije dopire sjetni glas Jasne Zlokić. “Tiho sviraj pjesmu ljubavnu/ i ne diraj/, molim te ne diraj/, dušu umornu”. Djevojke ispred mene oduševljeno pjevaju, malo dalje, dva mladića igraju šah pomoću mobilnih telefona. Ne vidim poziciju, ali me raduje što biraju šah kao razonodu. Možda su profesionalci koji putuju na neki turnir?

Na ulasku u Split posmatram lijep teren za golf i gusto naselje na šumovitom dijelu planine Mosor. U naselju Mertojak, na jednoj stijeni ucrtane riječi u bojama Hajduka: “Nema više Borisa, nema više Dina. Povuklo se more, raspukla se stina. Puno manja sad se čini splitska bina”. Pored teksta, murali slavnog glumca Borisa Dvornika i njegovog sina, popularnog pjevača, koji su obilježili jedno vrijeme. Dalmatincima je pjesma u krvi, Split je iznjedrio veliki broj vrsnih muzičara. I Boris je volio zapjevati, sjetimo se dueta sa Oliverom i pjesme Nadalina, sa Splitskog festivala 1990. Poljičku cestu, kojom se približavamo autobuskoj stanici, uljepšavaju dugi drvoredi košćela. Samo na trenutak u vidokrugu se pojavi poznato šetalište, splitska riva. Iznad sjeverne strane rive uzdiže se Dioklecijanova palata, istorijska znamenitost i turistička atrakcija Splita, sagrađena u trećem vijeku. Nisam odolio da upitam mladiće, saputnike iz autobusa, bave li se ozbiljnije šahom? Smiješe se: “Ne, igramo iz zabave”. Oni su radoznali turisti iz Švajcarske. Nakon Splita, sušta ljepota kojom odišu gradovi Trogir i Primošten. Trogir su osnovali grčki kolonisti s otoka Visa u 3. vijeku prije Hrista. Smatran je najbolje sačuvanim romaničko-gotičkim gradom u srednjoj Evropi. Ljepotom zasjenjuje Trogirska katedrala. Između Trogira i Šibenika zablista Primošten, jedno od najljepših ljetovališta na Jadranu. Mali grad poznat po velikim, lijepim vinogradima. Ima izgleda da se primoštenski vinogradi uvrste u UNESCO-v popis svjetske baštine.