Putokazi – Uz odlazak Dolores Lambaše

Povezani članci

• JA NISAM JA, Juan Ramón Jiménez
• Četvrti Korčula after Party počinje 16. rujna
• Sa stvarnim likovima o stvarnim događajima iz filma Quo vadis, Aida?: Jer, stvarnost je uvijek gora!
• Balet majstor iz Italije u Beogradu
• AFFANOVA HERCEGOVINA
• Vanja Popović dobitnica nagrade Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra

Piše: Edit Glavurtić, Radio Gornji Grad

Sve što znamo je toliko malo, nedostatno i krhko! Odgovorili smo doduše na mnoga pitanja, približili se tajnama, dešifrirali zagonetke, istražili razna nepoznata područja, pomaknuli granice. Stvorili filozofije i religije koje svaka na svoj način objašnjavaju zašto i kako, s namjerom da olakšaju i približe. Pa ipak, pitanje nad pitanjima još uvijek je bez odgovora.

Odakle smo došli? Kamo idemo? Gdje je kraj i ima li ga? I tko određuje duljinu niti prije nego što Atropa zamahne svojim škarama i prereže je. Pjesnik tvrdi da je od samog početka, od najprvijeg udaha u svakom čovjeku već i njegov kraj, i meni to ima smisla … ali nekom drugom ne mora imati.

Tragična, iznenadna smrt mlade i lijepe glumice navodi me na razmišljanje o zagonetki nad zagonetkama, o posljednjem zemnom trenutku ljudskom o kom nitko ne želi misliti, ali vjeruje da je on negdje u neodređenoj, dalekoj budućnosti, no zapravo… može se dogoditi već sutra. Ma, što sutra.

Često sam slušala o fenomenu kad ljudi prežive teške saobraćajne nesreće uz neznatne ogrebotine, dok netko tko je sjedio na sjedalu pored smrtno strada. Zar je razlika između života i smrti u tih tridesetak centimetara razmaka? I što bi bilo da se na put krenulo samo desetak minuta ranije ili kasnije? Bi li vrijeme potrebno da se zapali cigareta sve promijenilo?

Tako malo, a zapravo sve.

Mislim da će stvar biti u putnoj karti, na kojoj piše i vrijeme i datum i mjesto polaska, i oko toga nema cjenkanja, ne znači ništa mladost, znanje, uspjeh, planovi, novac…

I dobro je da ključ za ta vrata ljudima nije dan, jer sam sigurna da bi ga čovjek u svojoj pohlepi i ludosti sigurno zloupotrijebio, ili barem trgovao njim, kao i svim ostalim. Ovako ne znamo ništa i to je valjda jedina pravda. A utjeha? Olakšanje na neizvjesnom putovanju kom je jedino cilj siguran, a sve ostalo, osim mijene, upitno. Što uopće ostaje, kad je sve tako krhko i nestalno?

Ostaje Čuđenje pred dugom u kapi kiše, zvjezdanim nebom, i srcem drugog čovjeka. Ostaje Strast prema trenutku koji je kratak kakav jest zapravo jedino što imamo. Nježnost pred osmjehom djeteta.

Poštovanje pred misterijem stvaranja.

Ljubav kao jedina karta kojom se prelaze sve granice, pa i one posljednje.

Vjera da je život u svemu, i da nikad, nikad ne prestaje.

I Zahvalnost za svaki udah, svaki otkucaj srca, i svaki susret s drugim ljudskim bićem.Možda nije puno, ali Čuđenje, Strast, Nježnost, Poštovanje, Ljubav, Vjera i Zahvalnost ipak su putokazi s kojima se može sasvim lijepo živjeti na putu između prve i posljednje stanice velikog putovanja.