PROSTORI MAFIJE U KULTURI

Povezani članci

• Teodor V. Adorno: Refleksije iz oštećenog života
• Baka Slišković: Prolazimo u drugi krug Mundijala. Povratak u Velež, zašto ne?
• Stotine Sarajlija, nakon pogibije liječnice, traže veću sigurnost na ulicama
• Svetislav Basara: Političko ludilo političkog filozofa Ivica Dačića
• Godišnjica Zimskih olimpijskih igara: Najbolje što se desilo Sarajevu
• KNJIGA DALEKOSEŽNIH DOMETA: Marko Oršolić „Suvremena suočavanja“

U vremenu današnje potpune pometnje u kriteriologiji uopće, odnosno u dobu potpunog izostanka kriterija u svim oblastima života, pa sljedstveno tome i u kulturi, otvorila su se brojna pitanja i postavile neuralgične zamke istinskom kulturnom i posebice umjetničkom stvaralaštvu… Što bi Marin Držić kazao Tko bi gori sad je doli, i tako redom i tako u nedogled.

U nepostojanju ozbiljne umjetničke kritike u književnosti, teatru, glazbi, baletu, likovnoj i filmskoj umjetnosti pojavljuju se nabjeđeni kritici koji u klanskoj interakciji hoće, a osjetim i da mogu zatirati rezultate istinskih stvaralaca, naivno problematizirati, pa čak javno i ponižavati najvrijednije stvaraoce i njihove doprinose bh. umjetnosti?!

Svi danas govorimo o političkoj,  ekonomskoj, sportskoj mafiji. Nitko još ozbiljno ne zbori, bar ne javno, o mafiji koja razara suvremenu bh. umjetnost, koja je u stanju da iz vlastitih razloga i korisnica, svojevrsnog kulturnog klijentelizma, iz dana u dan, iz godine u godinu, lažira recentnu sliku stvaralaštva, proglašava diletante genijima, a diletantizam i neznanje za vrhunsku umjetnost?!

Ti prostori koje mafiji u umjetnosti otvaraju istinski vrijedni stvaraoci, povlačeći se pred robusnim metodima lažiranja, opasni su i po generacije koje danas žive i stvaraju u Bosni i Hercegovini, a o onom što ostavljaju za sutrašnjicu bh. stvaralaštva treba što češće, pa ustvrdio bih i otvorenije govoriti, jer pogubnost djelovanja mafije u kulturi nije ništa manja od one u gospodarstvu…

Kriva slika o pojedinim opusima i stvaraocima, nažalost, nerijetko ostaje jedinim prikazom i postaje dijelom kulturne povjesnice ovih prostora.

Takve pojave morale bi biti tretirane na otvorenim panelima znanstvenih i umjetničkih institucija, ali za sad, bar u ovoj oblasti, slabašnog i anemičnog nevladinog sektora. To bi moglo doprinijeti demontiranju svih oblika umjetničke mafije i njenog nevjerojatno korozivnog djelovanja protiv istinske umjetnosti!

To bi morao biti čitav pokret dokazanih stvaralaca protiv klanski pozicioniranih diletanata, nerijetko podržavanih od recentne politike na svaki način!