Propitivanje čovjeka

Povezani članci

• Darko Cvijetić: Jezik se ne može sačuvati dekretima
• Hiljade policajaca na protestima u Sarajevu traže bolje uslove penzionisanja
• Viktor Ivančić: Kontinuitet političke averzije prema BiH 
• Politika sebičnosti
• Ismet Smajlović: ANTIČITAČI
• Teorija i praksa propadanja

U Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića postavljena je izložba slika i crteža Izeta Alečkovića, umjetnika čiji je slikarski rukopis prepoznatljivo ekspresivne geste neizostavan segment savremene bosanskohercegovačke likovnosti.

Na otvorenju izložbe, u ponedjeljak, 7. decembra 2020. godine, prisutnima su se obratili direktor Bošnjačkog instituta prof. dr. Faris Gavrankapetanović, kustos izložbe Ermin Lagumdžija, glumac Miki Trifunov i autor izloženih djela Izet Alečković. Postavkom 47 slika i crteža u holu i na dva sprata galerije Instituta nastavljen je kontinuitet promocije autentičnih bosanskohercegovačkih likovnih stvaraoca. Izložbu će posjetioci Instituta moći pogledati do 26. februara 2021. godine.

Foto: Facebook/Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića

Ni jedna Alečkovićeva prezentacija ne može vas ostaviti ravnodušnim, ova nudi i nova ostvarenja i potiče nove spoznaje. To je impozantno predstavljanje izbora djela iz umjetnikovog bogatog opusa. C-19 je učinio da i ovaj izuzetni kulturni događaj ne bude upriličen, posjećen i medijski prisutan kako to  zaslužuje. Uprkos nepovoljnostima, bio je to lijep doživljaj s medijskom pažnjom. Ima vremena do zatvaranja, vrijedi se zaputiti u prostore Bošnjačkog instituta i ovim povodom.

Doba koronavirusa, ograničavajuće u mnogo čemu, poseban je izazov za radine, misleće i kreativne ljude. U nizu najsvježijih ostvarenja Alečković dokazuje inovativni duh, ostajući u znanim tematskim područjima. Slikama naročitu dojmiljivost daje virtuozno korišćenje akrilika na platnu i kartonu kroz raspon kromatskih boja.

Posljednje godine su bile izuzetno plodonosne za ovog osebujnog stvaraoca, A, 20. Annale crteža donijelo mu je Grand prix Mostar 2019.

Umjetnik je i dalje opsjednut prebolnim i neprebolnim pričama iz posljednje bosanskohercegovačke tragedije koje, kao i u Alečkovićevom slikarstvu, šalju upečatljive poruke od opšteljudskog i trajnog značenja. Tu je i tematiziranje Tomašice. Kromatizirani prikazi s dominantno plavičastosrebrenastim refleksijama ostavljaju sasma poseban utisak. Ono što su preostali ljudski tragovi, od zvjerski a pomno ubijanih – kao da su u oblaku koji plovi između jame i neba. Namjera i utisak nisu religijske naravi, mada mogu biti i tako doživljeni, već su svjedočanstvo o zločinstvu koje ostaje u tom međuprostoru – kao vječna spomenička opomena i podsjećanje da ti užasi nisu uvaženi od svjetovnog suda i pravednog presuđivanja.

Uočljivi su i u ovoj prilici umjetnikovi osvrti na našu političku stvarnost prikazima troglavosti – kao modela vladanja državom, društvom, našim životima. Priznajem, razgalili su me slikarevi portreti-groteske (G. u transu, Violončelista…), zatekla i ukopala u mjestu Svetica. I, platno posebne emocije, ekspresije, kontemplativnosti – Eldin – kao Memento sinu.

Dozvoliću si da u ovoj prilici napišem nešto više o mom viđenju Alečkovićevog stvaralaštva:

Slike Izeta Alečkovića su opasne zavodnice. Privuče vas uskovitlani kolorit na bijeloj pozadini, s crvenom a potom crnom kao vladajućim bojama. Između njih i s njima žestok koloplet figura i boja – provokacija, haos, začuđenost, zapitanost, zagonetnost. Istodobno vas  privlači a pomalo i plaši. Tako je to sa zavodnicama.

Ustvari, umjetnik vas tjera svojim slikama na susret sa sobom. Taj randevu nije uvijek najprijatniji ali je dragocjen.

Njegov pervertirani figurativni realizam, pa i ekstremni naturalizam, dat je kroz vizuru apstraktne, asocijativne umjetnosti. Alečković je ekspresionistički anatom koji slikarskim skalpelom ogoljuje ljudske tjelesne sastavke, tumači njihovu posebnost i narav kroz figure koje fasciniraju i upozoravaju, izazivaju strahopoštovanje i upitanost.

Iz Alečkovićevih tjelesa – kao predloška i za vantjelesne poruke – izvire ljudska mnogostrukost, prepliće se više karaktera u jednom čovjeku ili u više ljudi u jednom karakteru.

Slikara, ustvari, veoma brine čovjek i vrlo je zabrinut za čovjeka i njegova djelovanja. On traga za fenomenima unutar čovjekovog tijela i pojedinih organa, istražuje čovjekovo djejstvovanje pod uticajem tijela i životnih sokova. Čovjekovu vanjštinu traži u njegovoj nutrini.

Alečković je opsjednut moćima instinkta, nagonskim utjecajem na tijelo i uticaj tijela na svijest, ponašanje i učinak ljudi. Njegove slike nisu samo ekspresionističko razmatranje čovjeka već i metafore o društvu, pa i o političkom stanju. Alečković je tako i forenzičar društva. Tragajući za opasnostima kroz čovjekovu strukturu, njegove kosti, mišiće, glavu, oči…. Izet šalje društvenu kritiku, karikirajući ljudske sastavnice do satiričnog cinizma.

Otud iz dijelova njegovih tjelesa izviru i čovjekovi evolucioni preci, atavizmi šokantno prezentirani. Tu su raznovrsna stvorenja sve do nemani. Dijelovi tijela ponašaju se kao samostalna bića izašla iz podzemlja podsvijesti, kao otjelovljeni i preoblikovani, zapreteni i djelujući instinkti, reproduktivni ili destruktivni nagoni.

Kosti su važan element u Alečkovićevom slikarstvu. I ovih dana je stigla naučna potvrda Izetovog umjetničkog vidovnjaštva. Naime, na Harvardu je utvrđeno da kosti proizvode hormone koji komuniciraju sa drugim dijelovima tijela i sa mozgom. Uticaj kostiju na mozak Alečković je davno otkrio.

Šaljući aktuelne i trajne poruke na temu čovjekove sudbe, Alečković koristi i motive iz grčke mitologije. A u umjetnikovom maniru ima manihejskog dualizma i bogumilske kulture. Odvija se nadmetanje bogova Dobra i Zla, Svjetla i Tame, materijalnog i nematerijalnog. U Alečkovićevom slikarstvu odmjeravaju se i jin i jang.

Duhovnost u Alečkovićevim slikama prepoznali su u Njemačkoj. U tamošnjem hramu organizovana mu je izložba, a njegova slika zauvijek je ostala u jednoj protestantskoj crkvi.

Dualizam kod Izeta vidan je i u nadmetanju ženskog i muškog principa. Uz propitivanje odnosa života i smrti unutar tjelesnih sastojaka i njihovom međuodnosu – koji je najčešće u dramatičnom prepletu i anarhičnom skladu – u Alečkovićevim slikarskim zapisima ima i diskretne erotike i nesputane seksualnosti, sve do razuzdanosti. Neka seksa.

U tom i takvom Izetovom slikarskom kontrapunktu ima i voajerske privlačnosti, pa i zazirujućih prizora – ali s magnetskom snagom.

Sve se zbiva između Erosa i Tanatosa.

Umjetnikova tijela eksplodiraju pred očima i u mozgu gledatelja poput dijelova Velikog praska, sudaraju je se ali i spajaju u nekom slikarevom nadrealističkom kosmičkom smislu.

A tu su i slike naglašene liričnosti u prepletu realističnog i ekspresionističkog manira. Takav je serijal o muzičarima. Njegovi gudači lelujaju zagrljeni sa glazbalima u milozvučju. Lelujaju u zanosu između tjelesnog i uzvišenog, između jave i sna, između prolaznosti i vječnosti.

Bolest pa gubitak sina Eldina trajno su obilježili život Aiše i Izeta Alečkovića, čvrsteći njihovu ljubav. A Eldin, taj blagorodni mladi čovjek plemenio je njih – svojim optimizmom i životnom filozofijom, u kojoj nema mjesta za potonuće u tugovanje. U ratu je Izo izgubio i brata Mirsada. Slikar svoju intimu i boli izdiže do opšte umjetničke poruke i dijeli ih sa svojim poštovaocima.

Ratni nered i užas, sunovrat pređašnjeg svijeta, snažno su uticali na Alečkovićev umjetnički izraz. Slikar nije poklekao već je u najgore sarajevsko ratno doba napravio izvrsnu izložbu, jednu od nebrojenih. Rat je uzrokovao da u jednoj fazi njegovim platnima dominira depresivno sivo. Prošla je ta faza.

Izet Alečković kao da slika onako kakve su njegove geste u svakodnevnici – imate osjećaj trajne, vibrirajuće napetosti, stalne kreativne samoupitanosti, brzih, odrešitih pokreta, praćenih znatiželjnim dječačkim pogledom i toplo promuklim glasom.

Druženje s Alečkovićevim djelima je zahtjevan, ponekad i težak ali i oslobađajući doživljaj – tjera na razmišljanja, ali donosi olakšanje i estetsko zadovoljstvo.

Crtež je u osnovni Alečkovićevom slikarstvu i kao samostalna forma ili kao predložak za druge likovne izraze. Izet je i vrstan skulptor. Sklonost toj vrsti likovnosti vidljiva je na njegovim platnima i grafikama.

Kada mu zatreba intermeco, Alečković se posveti akvarelima. I tu je velemajstor. Nasuprot njegovim uzbuđujućim platnima i crtežima, pejzažni akvareli donose smiraj, nostalgiju, sjetnost – pastoralnu idiličnost.

Kako god – umjetnik Izet na svoj način slavi život, htijući boljeg čovjeka i zdravije društvo.

Najviši domet u slikarskoj karijeri Izet Alečković je dosegao predstavljanjem svojih djela na najprestižnijoj svjetskoj smotri savremene umjetnosti Dokumenti 11 u Kasselu, Njemačka, 2002. godine. Prema dostupnim podacima, Alečković je jedini bh. likovni umjetnik koji je imao čast da izlaže u okviru planetarno uvaženog projekta Dokumenti 11.

Alečković redovno predstavlja svoje radove u sarajevskom Collegiumu Artisticumu povodom 6. aprila – Dana Grada Sarajeva i 25. novembra – Dana državnosti BiH. Dobitnik je nagrade za slikarstvo na jednoj od Šestoaprilskih izložbi. Učesnik je niza projekata čuvene likovne grupe Zvono iz Sarajeva. U više navrata je djela izlagao u okviru Sarajevske zime.

S početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Alečković je jedan od organizatora otpora na Hrasnom brdu. Potom, nakon ranjavanja, pripadnik je jedinice Armije RBiH za zaštitu kulturnih dobara. Alečković je bio među stvaraocima u Sarajevu pod tro i po godišnjom opsadom, koji su otpor agresoru pružali oružjem, ali i umjetnošću – braneći i dokazujući civilizacijske vrijednosti i kulturni entuzijazam Grada u najtežim okolnostima.  

Tokom rata decembra 1992. Alečković je izlagao u Kamernom teatru, a u istom mjesecu godinu dana kasnije imao je samostalnu izložbu u Muzeju književnosti i umjetnosti u Sarajevu. O toj izložbi s pohvalama se pisalo i govorilo i u stranim medijima, zahvaljujući prisustvu novinara i televizijskih ekipa iz svijeta.

Alečković je bio u grupi umjetnika koji su 1994. izlagali radove u Palači UNESCO-a u Parizu, u okviru izložbe Sarajevska ratna mapa. Mapa je ugošćena i pozdravljena u nizu evropskih zemalja. Osim toga, u Njemačkoj je imao 10 izložbi tokom i nakon rata.

Alečković je član i predsjednik Skupštine Udruženja likovnih umjetnika BiH, osnivač Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo, obnovitelj je Slikarske kolonije međunarodnog karaktera u Počitelju i Sarajevskog likovnog salona.