Promovisana knjiga ‘I zbog ovoga volim moje Sarajevo’ Zvonimira Nikolića

Povezani članci

• Kako živi poslijeratna BH elita
• Svetlana Broz: UBIJANJE ČESTITOSTI
• Slavo Kukić: Čiji je Martin?
• Darko Cvijetić: POSLJEDNJA NARODNA PJESMA
• Britanija priprema rezoluciju o Srebrenici
• Jovan Nikolaidis: STARA DOBRA PRIČA  

Kultna Sarajevska “Sloga” bila je premala da primi sve koji su željeli prisustvovati promociji  knjige I zbog ovoga volim moje Sarajevo autora Zvonimira Nikolića, kolumniste našeg portala!

Izdavač knjige je sam autor, a promotori su bili Nataša Gaon-Grujić i Amer Bahtijar.

Knjiga, koja je skup od 60 priča – kolumni, promovirana je u prostorijama kluba Cinemas Sloga.  Većina  priča jesu  komentari aktualnih zbivanja koje Nikolić na poseban način prepričava čitaocima.

Priče su objavljivane na portalima Tacno.net i Al Jazeera.

Zvonimir Nikolić je već tri godine redovni kolumnista portala Tačno.net.

U prilogu objavljujemo jedan od njegovih najvažnijih tekstova koji se nalazi u knjizi:

NOVA GODINA I VUNENE ČARAPE

Tekst nije napisan da bi nekome pokvario dan. Napisan je samo sa jednim razlogom. Da podsjeti, da napomene, da skrene pažnju, da sačuva od zaborava stare generacije i upozori nove na samo jedan segment rata. I kakvo je rat zlo.

Piše: Zvonimir Nikolić

Vraćajući se kući primjetio sam prodavača nekih starih knjiga koje je držao na zidiću prije raskrsnice Kralja Tomislava i Titove. Odoh da vidim šta ima? Možda naletim na nešto dobro? Hm…sve neke knjige koje sam čitao za vrijeme školovanja…lektire…pola ih se sjećam, pola ne. A vala mi se nešto ni ne čitaju ponovo. Uh vidi…ovo je interesantno…Ante Kunac – „Kokteli“. A ima i ovaj mali narodni kuhar. Hajde uzeću ove dvije.

Donio sam kući te knjige i prvo otvorio Kuhar. Tražio neke jednostavne recepte, recepte za jela za koja nije potrebno puno sastojaka. Pa Bože moj Nova godina je…red je da se nešto pripremi.

Taj dan sam u onoj zelenoj vojničkoj torbi nosio akumulator iz „Bube“ da napunim u kasarni kod mene. Nikada nisam zapravo ni nosio akumulator više od nekoliko metara. Pa nisam ni znao kako otpadne rame kad akumulator strpaš u torbu a nju zakačiš na rame i tako nosiš nekoliko kilometara.

A opet…isplati se malo iskilaviti…jer kakva je Nova godina bez muzike…

Bila je to Nova godina 1994. Ratna. Čuvali smo nešto malo šećera, brašna i ulja da napravimo hurmašice za Novu godinu. Sačuvali smo i nekakav grah jer nam je svima više preko glave bilo makarona i riže. Ipak, nije svaki dan Novogodišnja trpeza?

Sjećam se kako smo uspjeli zagrijati bubnjarom malu kuhinjicu,  da smo u Kuharu pronašli recept za neke prepržene kuglice od starog hljeba koje smo servirali na mamimom velikom ovalu zajedno sa nekakvim komadima feta sira iz humanitarne pomoći, paštetom od germe, nekekvim mesnim doručkom kojeg nam je rodica Emica poslala još u oktobru u paketu a mi ga čuvali „za svečane prilike“. Radio kasetofon sam nekakvim zahrđalim žicama priključio na tek napunjeni akumulator.

Novogodišnji program je vodio Željko Ružičić i svojim blagim glasom davao neku nadu da je ovo posebna noć i vjerovatno zadnja u ovakvim okolnostima. Nažalost, nije bila.

Supruga, kćerka i ja smo se šćućurili u jedan ćošak sobe i prelistavali knjigu Koktela.

• Joj kako ovaj Cuba libre dobro izgleda.
• Šta ide u njega?
• Svijetli rum, Koka-kola, limunov sok i kocke leda. Limeta je za ukras.
• Taj mi je baš nekako za neke tropske plaže, pa ono ležaljka, one konobarice sa cvijećem oko vrata, pa ono svijetloplavo more…De vidi šta ide u Cosmopolitan?
• Votka, tripl sec, sok od borovnice, limunov sok.
• Ma vala taj i nije nešto.
• E taj se ubio za nekog bara u Njujorku…znaš ono poslovni ljudi u odijelima…ulete malo da se osvježe…A šta ide u taj Eclipse?
• Isto bijeli rum, voćni sok, sok od brusnice, limunov sok, liker od curacao…
• Šta li mu je kurakao???
• A otkud znam ali lijepo izgleda ovako u čaši.
• I taj je vala za neke plaže…ubio se za Jamajke…
• Tata a gdje ima kupiti ovakvih čaša?
• Ma bilo je Dado i kod nas prije ovog zla…a biće valjda i jednog dana kad prestane sve ovo.

Tog trena zgrada se zatresla. Pala je granata negdje jako blizu. A samo je četiri minute do ponoći. Zagrlio sam njih dvije i pomislio…Bože samo da je još ovo malo preživjeti…ove minute…valjda će sljedeća godina biti bolja? A gdje li je ova pala majku mu? Negdje je baš blizu. Ko zna…možda je baš ova granata značila kraj nečijeg života? A možda nekim čudom i svo ovo zlo oko nas prestane sa dolaskom Nove godine? Sjedili smo u tom „sigurnom“ ćošku još par minuta kada smo na radiju čuli da je upravo došla Nova godina. I bez toga bi znali po detonacijama i svijetlećim mecima koji su fijukali iznad naše zgrade. A počela je na radiju i neka lagana muzika.

• Sjećaš se…uz ovu pjesmu smo prije dvije godine plesali na dočeku Nove godine?
• Sjećam. Klinac bi i tada zaplesali da ja nisam onako dobro mahn’o onog viskija…

Nismo se ustajali. Onako sjedeći smo jedni drugima čestitali Novu godinu. Pogledao sam u Snježin stomak. Četrvrti mjesec trudnoće. Bože, šta li to dijete čeka. Pogledam u Dadu. Krupne plave oči me gledaju znajući da ću sa dolaskom jutra morati nazad u svoju jedinicu. U tom momentu je moj otac ušao na ulazna vrata lupajući u neku šerpu i praveći se da je Deda Mraz ostavio poklon u hodniku. Dada me je gledala i tražila moje odobrenje da se ustane i ode po poklon. Ipak sam otišao ja jer znalo je prije nekoliko metaka zalutati i do hodnika.

Kćerka je počela razmotavati nekakvu crvenu foliju koja je jako ličila na onu humanitarnu za prozore i odvezivati vrpcu sa poklona. Unutra je bila četkica za zube, pasta za zube, jedan par naušnica, voštane bojice, dvije dječije knjige-bojanice, kesica nekih tvrdih bombona, mala čokoladica i jedne debele šarene čarape. Dada se radovala svakom tom poklonu a mene je gušila u grlu pomisao da se dijete raduje šarenim čarapama i kesici bombona. Snježana je okrenula glavu i tiho plakala.

Kada se grmljavina malo smirila ušuškali smo već usnulu kćerku u krevet a Snježa me pitala:

• Zar majke ti nisi mogao cigare za nešto pametnije zamijeniti nego za četkicu za zube i kaladont? Pa četkicu već ima, bolje da si joj neku lutkicu kupio?
• Nije bilo ništa drugo, granata je pala, razbježali se ljudi. Jedva sam i ovo našao. Deda joj je odnekud donio one bombone i čokoladicu. Ja nisam ni to našao.
• Hajde šta ćeš, valjda je ovo zadnja da je ovako dočekujemo? Kako one naušnice kupi? Ono je za probušene uši? A one čarapice su dobre. Gdje njih nađe?
• Ja se nadam da je zadnja. Eh otkud ja znam da imaju i naušnice za neprobušene uši ba? Ma naka žena prodavala one čarape…fine, debele, tople…

Taj dan smo dobili sledovanje cigareta u jedinici. I ništa nisam uspio naći na pijaci da kupim za te cigarete. Jer je granata rastjerala i prodavače a  cigare su bile jedno od sredstava plaćanja.

Da, platio sam i one dvije knjige sa početka priče sa dvije kutije cigareta.

Nisam nikada poslije uzeo taj Kuhar u ruke. Niti jedan od desetina koktela iz knjige nikada nisam napravio. Već 21 godinu te dvije knjige sakupljaju prašinu na najdonjoj polici, daleko od očiju.

Čini mi se da nisam htio pokvariti utisak čarolije svih onih zamišljenih okusa te decembarske noći i zamišljenih egzotičnih destinacija širom svijeta.

P.S. Tekst nije napisan da bi nekome pokvario dan. Napisan je samo sa jednim razlogom. Da podsjeti, da napomene, da skrene pažnju, da sačuva od zaborava stare generacije i upozori nove na samo jedan segment rata.

I kakvo je rat zlo.

Da nikad niko više ne stavlja u paketić djetetu čarape za Novu godinu.

Sretna vam Nova 2016 godina. Pamet u glavu.