OTKAZANO: Promocija knjige ”Od erosa do polemosa. Knjiga razgovora” Nerzuka Ćurka u Mostaru

Izdvajamo

• Jer samo slobodan čovjek je – Čovjek. Dokle god je Drugi neslobodan, dotle ni sami nismo ni slobodni, ni ljudi. Dakle, u ime vlastite ljudskosti, moramo darovati slobodu Drugome da bismo u njoj i sami uživali. Jer, onaj ko uskraćuje slobodu Drugom, taj je i svoju vlastitu osudio na neizbježnu propast. U tome nalazim neizrečenu ali jasnu, i logički neupitnu, poruku ove knjige.

Povezani članci

• Knjiga ‘Bog je netko drugi’ promovirana u klubu Zenta: ‘Amarcord Splita iz Anićeva doba, djelo koje neće dopustiti da grad otkliže u zaborav’
• Mile Stojić: Vrijeme je maskenbala, vrijeme karnevala
• FILOZOF KAO ISCELITELJ KULTURE (proleće 1873. godine)
• Život vrijedan pisanja i življenja
• TINEJDŽERI U PRVOM PLANU
• “Samozapaljiva” Vijećnica i “samorušivi” Stari most

Usljed nevremena koje je pogodilo Sarajevo, promotori nisu u mogućnosti doći u Mostar tako da se promocija knjige “Od erosa do polemosa. Knjiga razgovora” Nerzuka Ćurka odgađa do daljnjeg. O novom datumu bit ćete blagovremeno obaviješteni.

U epohi bola, koja u našoj zemlji traje tako dugo, svi smo pozvani da izađemo u polje i učinimo šta možemo. Javni angažman je bitan: ako imamo šta kazati, izgraditi, naslikati, komponirati, napraviti, otkriti, pomoći… Ako imamo tu stvaralačku gestu u sebi, ako se u nas može pouzdati. Ako služimo dobru i tragamo za istinom. I ako se znamo radovati. Ako volimo. Bez obzira na težinu i kompleksnost tema obrađenih u ovoj knjizi razgovora, ne dozvolimo tiraniju oholosti i neznanja. (Nerzuk Ćurak)

”Od erosa do polemosa. Knjiga razgovora” Nerzuka Ćurka u izdanju Buybookove biblioteke Memorija, bit će predstavljena u Mostaru, u petak 23. marta s početkom u 19 sati u  kongresnoj dvorani hotela Bristol u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala tacno.net. O knjizi će, uz autora, govoriti prof. dr. Esad Bajtal i prof. dr. Asim Mujkić.

Knjiga objedinjuje 23 intervjua koje je profesor Ćurak dao domaćim i regionalnim medijima u periodu od 2004. do 2017. godine. Od erosa do polemosa u najkraćem je hronologija tavorenja u bosanskohercegovačkom društvenom obruču, omeđenom etnonacionalnim politikama i izostancima volje da se postojeće (ne)prilike promijene.

„Kada bismo izbrisali datume kada su intervjui davani, bilo bi gotovo potpuno svejedno kojim bismo redom odlučili da ih čitamo. To je skup istih strukturnih problema koji generiraju identične obrasce političkog djelovanja uz katkad slabiju ili katkad jaču radikalnu verbalnu mobilizacijsku ornamentiku”, piše profesor Mujkić u predgovoru knjige!

Prof. dr. Esad Bajtal: OD PROZIRA DO PREZIRA

Pogovor

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice,
obmanjuju se laskanjem i prezirno pretvornim udvaranjem,
a to im često pošteno ljudski izgleda neizmjerno hrabrije
nego da jedni drugima kažu golu istinu.

Miroslav Krleža

Knjiga razgovora Nerzuka Ćurka, Od erosa do polemosa, koju čitalac drži u ruci (pročitanu ili još ne), namjenski-gorljivo kazuje nam upravo tu krležijanski „golu istinu“, ispredajući od nje raz-govorno spasonosnu Arijadninu nit života (čije je životno klupko namjenski nasilno devastirano devedesetih), e da bi ovdašnjeg Tezeja – poniženog Građanina BiH – iz podaničko-feudalnog bhs-mraka, izveo na svjetlo civilizacije i žuđene ljudskosti građanskog zajedništva.

Sve se odvija na naslovom omeđenoj razgovorno uzavreloj ravni što se, dijaloški izazovno, proteže između erosa kritički osmišljenih ideja/mogućnosti, i javnog, akademski sabranog polemosa vođenog u korist sanjane objektivacije spasonosne društvene preobrazbe. Naravno, sve je kritički intonirano i usmjereno protiv poraznog statusa quo, što se pragmatski pogubno usidrio sred etno-obesmišljene, aksiološki anemične i dejtonski paradoksalne tvorevine. A na tragu godoovski nedolazeće i ponedjeljski licemjerno obećavane pravne države. Države na čekanju.[1]

Otuda nominalno semantički pandan ovog pogovora (Od prozira do prezira) koji naslovnu sintagmu knjige (Od erosa do polemosa) sublimira u spoznajni prezir kao gnoseološko-logički final racionalnog udubljivanja i misaonog proziranja jedne nestvarno-opskurne i stranački interesno iščašene stvarnosti. Odnosno, smišljeno i nasilno postvarene nestvarnosti kojoj je, troglavom klero-etničkom b-h-s opskurantizmu – kapital-pragmatski – žrtvovano cjelokupno, faraonski obespravljeno i ljudski poniženo građanstvo Ove Zemlje.

Ako tu opskurnost (od lat. obscurus) uzmemo u njenoj doslovnosti – mračnjaštvo, zaglupljivanje i surovo neprijateljski odnos prema znanju, nauci i prosvjeti, onda lakše razumijemo zašto je naš životni okvir, naša Država, tako mračna, tamna, životno mutna, pravno nerazgovijetna, ljudski nerazumljiva, aksiološki neshvatljiva, normativno maglovita, moralno porazna, etički natražna i idejno podešena matrici feudalne dominacije, a ne zajedničkoj i humanistički profiliranoj budućnosti kakvu uzalud sanjaju njeni građani. Umjesto toga, oni tavore na planetarnom dnu. Tačnije, žive u drugoj „najjadnijoj, najbjednijoj zemlji na svijetu“. Ispod nas je samo Venecuela (República Bolivariana de Venezuela). S druge strane, daleko od tog dna, našli smo se na samom vrhu planete: prema objavljenim rezultatima istraživanja, Bosna i Hercegovina na „barometru korupcije“ zauzima prvo mjesto u svijetu. Zahvaljujući tome, pedeset posto građana ove zemlje živi na ivici siromaštva, a još čitavih trideset procenata ispod te granice.

Dakle, ukupno osamdeset posto građana BiH životari ispod ljudskog dostojanstva. I preživljava zahvaljujući neželjenom a neizbježnom prekopavanju kontejnera, što, logikom golog opstanka, figurira kao spasonosna privredna grana „prezrenih na svijetu“ (F. Fanon). U isto vrijeme, sred sveopće bijede, gladi i enormne nezaposlenosti, po kojoj smo treći u svijetu (ispod nas su samo Džibuti i Kongo)[2], istraživanje Wealth-X pokazuje da u BiH živi stotinu multimilionera, a svaki od njih, pojedinačno, teži je od trideset miliona dolara. Njihovo ukupno bogatstvo vrijedno je devet milijardi dolara. A građani grcaju u gladi, bijedi i enormnoj neimaštini. Otuda pitanje (htio to neko ili ne, sviđalo mu se ili ne) koje se, u svojoj logičkoj neizbježnosti, nameće samo od sebe: Nacionalisti, kako ste dozvolili da vam nacije budu gladne?

Očito, radi se o sistematskom, planski projektovanom bogaćenju tranzicionom pljačkom privatizovane društvene, tačnije narodne imovine. Odnosno, o vještačkom, pljačkom proizvedenom siromaštvu, legalizovanoj otimačini („sve po zakonu“) i sofisticiranom bogaćenju etno-moćnika s narodnih leđa. A sve pod egidom etno-političke mantre o zaštiti „vitalnog nacionalnog interesa“.

Samo idejni etno-opskurantizam, u svom mračnjaštvu i (o)smišljeno projektovanom zaglupljivanju naciona, podređujući je sirovom i surovom sebičnjaštvu, od ovako očigledno i objektivno, prirodnim resursima zavidno bogate zemlje, mogao je napraviti tako mizerno siromašnu državu na koju, u njenoj opskurnoj nikakvosti, građanin, roditelj, novinar, profesor, politolog, sagovornik i Čovjek, Nerzuk Ćurak, ne pristaje. Pritom, to nepristajanje nije samo bezrazložno voluntarističko – „neću“, nego, i prije svega, ono racionalno, ljudsko – „ne mogu“. Odnosno, jezički preciznije govoreći: neću jer kao racionalno biće (homo sapiens) ne mogu da prihvatim politikantski iracionalan način vladanja, nametnut kao normalan način društvenog bivanja i svakodnevnog – jedva-preživljavanja.

Upravo tako, iz tog nepristajanja (i naglasimo to) – otvorenog, glasnog, javnog, akademski intoniranog polemičkog nepristajanja – nastala je ova uzorno prosvjetljujuća knjiga. Ukoričena zbirka nimalo utješnih i egzistencijalno uznemirujućih razgovora. Tih spoznajnih dijaloških munja što paraju olujno-mračnim nebom ponad nemoralne bh. svakodnevnice, bolno prikliještene između idejnog besmisla etno-ostrašćene vladavine nacionalnih vođa, s jedne,  i ljudskog beznađa zbunjenih, prestrašenih, idejno izmanipulisanih i egzistencijalno izgubljenih etno-podanika s druge strane. Sve to da se, strukturalno-logički detektovati iz mnoštva dijaloško-dijagnostički sagledanih problema i njihovih uzročno-posljedičnih korijena, koje autor opservira, analizira i vrednuje na teorijsko-kritički relevantan i angažmanski jasno opredijeljen način. A u skladu s politikološki čitkom, humanistički motivisanom i aksiološki podastrtom argumentacijom.

Ono, u ime čega Ćurak tako sistematski uporno (i na momente žustro) polemizira s aktualnim stanjem društva, jeste ideja Bosne (resp. BiH) i njenog povijesno neotuđivog prava na sebe samu. Na isti način na koji to pravo daju sebi njeni istočni i zapadni velikodržavni etno-pregrijani i geopolitički zaošijani arhitekti-uzurpatori.

Međutim, nije najveći problem Bosne, i najveća opasnost po Bosnu (to je autoru očigledno sasvim jasno), u tome što je Jedni otvoreno a Drugi sofisticirano napadaju (razvaljuju), nego u tome što je oni Treći – lažno brane. A sve im to omogućava upravo Dayton, čija je, da paradoks bude kompletan, javno deklarisana i potpisima ovjerena intencija – reintegracija Države. I upravo stoga, kaže Ćurak, „insistiram na demontaži Daytona“. Ne zato što bi tom demontažom naši problemi bili riješeni, nego zato što bi tek njome bila stvorena „mogućnost da se mogu rješavati“, obrazlažući u nastavku svoje ideje racionalno logičke potencijale tako nastale mogućnosti.

Nije nimalo teško stati iza takve pretpostavke i braniti je. Jer, u metaforičkom smislu tog pojma (na kojem i sam već dugo insistiram), Dayton je nešto poput neispravne veš-mašine, proizvoda za koji je, u trenutku kupovine, domaćica od proizvođača (tzv. međunarodne zajednice), dobila garanciju njegove ispravnosti. Odnosno, pravo na besplatno servisiranje proizvoda ako iskustvo korištenja pokaže njegovu disfunkcionalnost i neupotrebljivost. Ali ako ni višestruko servisiranje ne pomogne, proizvođač se garancijom i svojim potpisom (u našem slučaju potpisima) obavezuje da vrati novac ili da neispravni proizvod zamijeni.

Budući da Dayton (proizvod koji je BiH skupo platila) ni više od dvadeset godina ne funkcioniše na garantovani način, i da je valuta u kojoj je proizvod plaćen (krv, žrtve, ljudski životi ili dijelovi tijela), ireverzibilne vrste, jedino što preostaje, slijedom logike date garancije i profesionalne etike, jeste imperativna obaveza proizvođača da taj neispravni zamijeni novim – ispravnim proizvodom. Odnosno, da, Ćurkovim jezikom govoreći, izvrši neizbježnu „demontažu Daytona“ i zamijeni ga nekim novim društveno adekvatnijim okvirom (sporazumom), čime bi se, dejtonskom logikom fabrikovanih problema, osigurala upravo ona „mogućnost (njihovog) rješavanja“ na kojoj autor insistira.

A problemi su brojni.

I, usto, pod egidom svakodnevnog, pretjerano glasnog, strateški instrumentaliziranog insistiranja na Daytonu, neki od nosilaca nevješto prikrivenih velikodržavnih entitetskih ambicija, ne odustaju od karađorđevski zacrtanih i sistemski koordiniranih predratno-ratnih nakana, logika i ideja. Naravno, u sve to (kamuflirane javnom, probosanski maskiranom „multi-kulti“ retorikom) uklapaju se, sasvim dobro i jednako licemjerno, i pseudopatriotske retorike napadno zagovarane „cjelovitosti“ Bosne i Hercegovine. Koje, pored ostalog, i ne samo time, fašističko-aparthejdskim modusom pristajanja na „dvije škole pod jednim krovom“, logički prozirno i životno praktično (Čovjek nije šta govori, nego ono što čini, uči nas Meša Selimović), razobručuju i demonstriraju svoj primarni, dakle prešutno zacrtani disolutivni naum.

Sve se, slijedeći spoznajni naboj semantički ključnih i namjenski, ad hoc, izabranih sintagmi ove knjige, odvija u atmosferi „arogantne svijesti“, „ideologije zaborava“, „dominacije privida“, „tobožnje zavade“, „dogovorenih neprijateljstava“, „ksenofobna desnica“, „nerat kao lažni mir“, „trijumf populističkih, nazadnih, regresivnih  naracija koje isključuju Drugoga“, itd. itd.

Ukupni učinak tako obojene atmosfere, porađa pragmatski osmišljeni privid stvarnosti. Stvarnosti koja to nije. Odnosno, stvarnost privida kao temeljne, armaturne osnove „države na čekanju“. U tom povijesno čekajućem intermezzu, protokom vremena i interesnih izazova mandatskih privilegija i opipljivih pogodnosti, zbiva se idejno porazni paradoks tihog uklapanja (korak po korak) nominalno lijevih, nenacionalnih stranaka u nacionalistički kôd i način interesnog djelovanja. A kad se to dogodi, kad se interesne logike učesnika poravnaju, zbiva se, svjesno ili nesvjesno (frojdovski racionalizirano), praktično-djelatno izjednačavanje aktera proizvodnje etno-iščašene stvarnosti. A tamo gdje su interesne logike iste,  idejne razlike postaju potpuno – nevažne. One su još samo deklarativno prozirni simulakrum, privid i utvara onoga o čemu govore.

Naime, građanima je, sa stanovišta egzistencijalno deficitarne životne svakodnevnice, druge „najjadnije i najbjednije“ zemlje na svijetu, sasvim svejedno da li ih (aktualni politikanti) varaju i pljačkaju pod maskom etnonacionalizma, ili pod krinkom internacionalizma. U ime etnodemokratije ili u ime socijaldemokratije. Mnogo važnije od toga (ko ih pljačka) jest pravo građana na društveni koncept u kome niko nema prava da ih pljačka. Bez obzira na to šta se – dotični kopneni gusar – poziva i ma iza čega se idejno retorički skriva.

U tom smislu, Dayton je samo smišljeno instrumentalizirani, nevidljivi fantom, u čijoj sjeni se, sasvim nesmetano, lege artis, odvijaju mahinacije i zloupotrebe svih vrsta. Kako drugačije objasniti činjenicu da, recimo, specijalci (MUPRS), sred bijela dana, opljačkaju vozilom transportovani novac UniCredit banke; da korupcijske i seks afere potresaju Pravni fakultet (Sarajevo – Tuzla); da svjedočimo akcijama hapšenja raznih vrsta visokih državnih dužnosnika i pratećeg osoblja, kao npr. tužilaca (USK, KS), kantonalnih zastupnika, ministara (KS); bivših ministra MUP-a BiH; bivših pratilaca Predsjednika BiH; bivših direktora UIOBiH; da sva suđenja visokim dužnosnicima završavaju oslobađajućim presudama, itd. itd.

Sve vrvi od nereda i entropije.

I odvija se uz blagoslov vlasti i šutnje akademskog uma, te simptomatične nijemosti vjerskih zajednica, koje uporno prešućuju vlastitom misijom (i stravičnom društvenom krizom) imperativno zadato i moralno neizbježno pitanje aktualnim vlastima: „Šta to radite s naroda?“ To, naravno, ukazuje na neprirodnu spregu Neba i Zemlje u kojoj Božije sluge, nalazeći svoje bogove na Zemlji (i pokorno im služeći), okreću leđa nebeskom Bogu. U tom smislu, i tragom onog životnog aksioma, da je „sve lažno, osim neizlječivog“, ovdje, u Ovoj Zemlji, obrtanjem semantičkog poretka i predznaka tog aksioma, moramo govoriti o izlječivosti svega – osim lažnog koje već tridesetak godina dominira na društvenoj i javnoj etno-sceni.

Knjiga razgovora, kroz dijaloški obrazac N. Ćurka i novinara, koji tematski meandrira na njenim stranicama, detektuje i uvjerljivo svjedoči čitav niz idejno-osmišljenih lagarija, kojima smo, logikom ublehaških etno-narativa, gurnuti u kaljužu živog blata i ideološkog bezizlaza. Neiskreno, samozavaravajuće, dnevnopolitikantski inducirano naricanje samozvanih čuvara vitalnog nacionalnog interesa, gura nas u sistematski simulirani, idejno-patološki bezdan crne bh. rupe. I u tome je ključni problem naše (resp. njihove) lažima opsjednute neizlječivosti.

Metaforički govoreći, stvarnog bolesnika, pa i onog najtežeg, kancerom shrvanog, možete izliječiti kad-tad. Ali simulanta nikad. Jer stvarni problem simulanta nije Bolest, nego Nerad, koji pokriva svojom bolesnom Nebolešću, kojoj je podredio sve: i lažne sporazume, i dogovorene nesporazume, i predizbornu medijsku etno-halabuku, tobožnje referendume, promjene izbornih zakona … i šta još sve ne?

O tome se Ovdje radi.

Ukratko, kao zbornik višegodišnjih intervjua, ova knjiga, i to je njen specifikum i prednost, ne traži uobičajeno školsko čitanje u redoslijedu od prve do posljednje stranice. Umjesto toga, može se, bez gubitka, čitati ma kako – nasumičnim prevrtanjem stranica i pojedinačnih pasusa. Dakle, jezikom savremene znanstvene paradigme – čisto hologramski. Jer, hologramskom zakonitošću, svaki njen segment sadrži u sebi logiku cjeline. Iz svakog njenog dijela, da se, nepogrešivo, dešifrovati njena cjelina. Kao što se cjelina, bez semantičkog rizika, u svojoj narativnoj ukupnosti, cum grano salis, da reducirati na hologramski transparentan segment. Odnosno, na tragu indijske filozofije i njene gnoseološke logike, sve (je) u jednom i jedno u svemu.

Ergo:

Ma koji modus čitanja da izabere, „prosječan čitalac“ ovog štiva će biti na spoznajnom dobitku. I bit će mu mnogo toga jasnije nego što je bilo prije čitanja ove knjige. I oko simbioze Crkve i Države, i oko nametanja vjeronauke u javno školstvo. U čijem nametanju se jasno da prepoznati proskribirani boljševički princip „idejnosti u nastavi“. Koji će, pored ostalog, logikom neizbježnosti apsolutistički projektovane i praktično zacrtane klero-etničke vladavine, urušiti princip autonomije univerziteta i akademskih sloboda uvodeći na scenu ideološki diktat kao neupitni način življenja i podrazumijevani obrazac bivanja individue u javnom prostoru.

U tom smislu, kako to čitamo na stranicama ove knjige, od mukotrpnog sticanja znanja i dugogodišnjeg sistematskog školovanja; radoznalog istraživanja i kritičkog istraživanja; preispitivanja i intelektualno proničućeg kasnonoćnog mozganja; dakle od svega toga, ukoliko sanjate o bilo kakvom društvenom usponu, „mnogo je važnije ići na ideološke džume, mise, u centrale stranaka“.

Pojednostavljeno govoreći, živimo u zemlji u kojoj je, kako to autor slikovito kaže, „horda klimoglavaca u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti važnija od ljudi koji proizvode znanje“. Sve ostalo je samo banalno logična posljedica kojom se, kritičko-polemički i dosljedno analitički, iz intervjua u intervju, bavi Ćurkova „knjiga razgovora“, čime se, implicite, neizostavno dotiče i naših životnih prava i uzajamno povezanih sloboda. Jer samo slobodan čovjek je – Čovjek. Dokle god je Drugi neslobodan, dotle ni sami nismo ni slobodni,  ni ljudi. Dakle, u ime vlastite ljudskosti, moramo darovati slobodu Drugome da bismo u njoj i sami uživali. Jer, onaj ko uskraćuje slobodu Drugom, taj je i svoju vlastitu osudio na neizbježnu propast.

U tome nalazim neizrečenu ali jasnu, i logički neupitnu, poruku ove knjige.

Esad Bajtal,

Sutješčica, oktobra, 2017.

[1] Esad Bajtal, Država na čekanju, RABIC, Sarajevo, 2009.

[2] http://www.biznisinfo.ba/bih-treca-u-svijetu-po-nezaposlenosti-gori-samo-dzibuti-kongo/