Promocija knjige Milana Račića “Priče o dobrim ljudima” u Zenici

Izdvajamo

• I da ostane trag, trag dobrih ljudi, ljudi koji, ipak, mijenjaju i sebe i svijet oko sebe! Puška i pendrek nisu sačuvali nikoga, ali je ljudska dobrota sačuvala ovaj svijet, ma kakav on bio.

Povezani članci

• Kulturno ljeto u Herzegovina lodges: kulturne poslastice
• TOLIKO TEŽAK I TOLIKO STAR
• Obraćanje ambasadorice Uebber povodom stupanja na snagu novog njemačkog zakona o useljavanju stručnog kadra
• Dan kada se Mostar ujedinio u borbi protiv dvadesetogodišnje pljačke
• Antifašisti Mostara u Prijedoru
• Zemlja šutnje, sabor cinizma

Promocija knjige Milana Račića „Priče o dobrim ljudima“, bit će organizovana u sklopu svečanosti dodjele novinarske nagrade “Srđan Aleksić” u petak, 21. septembar/rujan 2018. godine u 18:00 u Muzeju Grada Zenica, Muhameda Seida Serdarevića bb. 

Milan Račić je također dobitnik novinarske nagrade “Srđan Aleksić” za 2017. god. – prva nagrada za profesionalno izvještavanje.

Novinarsku nagradu dodjeljuje Mreža za izgradnju mira u okviru projekta PRO-Budućnost Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), kojeg provodi Catholic Relief Services sa partnerima.

Riječ autora

Ponekad se čini da su sve bitke izgubljene, pa sami sebi postavljamo pitanje: Ovima niko ništa ne može, a šta ja kao pojedinac mogu uraditi? Gojko Berić je, otprilike, nedavno napisao da ništa nije mogao niti promijenio, da je sve otišlo niz vjetar.

Još uvijek se ne mirim – da su sve bitke izgubljene, da se ništa ne može.

Ko je prije desetak godina znao za Srđana Aleksića, za Amira Reku koji je spasio 44 srpska civila, za doktora Sekulu Sekulića koji je spalio svoju kuću jer su spalili kuće njegovih komšija Bošnjaka, a onda su ga ti isti palioci i ubili. Ko je znao za Neđu Galića koji je spašavao svoje susjede u Ljubuškom, ili za Lazara Manojlovića i mnoge, mnoge druge.

A danas se, ipak, zna.

Kamo sreće da su oni u udžebenicima i nazivima institucija, a ne ovi „blistave“ ratne prošlosti, a svi znamo o kojima je riječ, bilo da su iz četrdeset prve ili devedeset druge prošlog vijeka.

Ne znam da li me na pisanje tjera pravednost, želja za promjenama, inat i pasjaluk, najvjerovatnije sve zajedno, ali pišem.

Sad više nego u mladosti. Gušim se od današnje stvarnosti, ali vjerujem, da bar malo, zagušim i ove današnje vjetropire.

I da ostane trag, trag dobrih ljudi, ljudi koji, ipak, mijenjaju i sebe i svijet oko sebe!

Puška i pendrek nisu sačuvali nikoga, ali je ljudska dobrota sačuvala ovaj svijet, ma kakav on bio.