Prof. Snježana Banović: Što je pak s fašizmom u teatru?

Povezani članci

• Sjajni Jasna Žalica i Admir Glamočak uz mostarske glumce u NPM-ovoj komediji “Hotel Plaza”
• Rođene Sarajlije
• Juraj Filipović: Plakate nisu lijepili Splićani
• Bura u čaši braniteljske vode
• Senja Perunović: Moment u historiji
• JEDNOSTAVNOST KAO MAGIJA

Snježana Banović ovih je dana objavila i promovira svoju novu knjigu “Kazalište krize”.  Tim povodom s autoricom je razgovarao Srđan Sandić, a Tačno.net razgovor u cijelosti prenosi s portala za knjigu & kulturu čitanja Moderna vremena Info, uz prethodni pristanak uredništva portala.

Srđan Sandić: “Kazalište krize” zbirka je vaših eseja, analiza, komentara. I Gavella je, opisujući hrvatski teatar rekao da je povijest hrvatskog teatra povijest krize….

Snježana Banović: U predgovoru knjige sam i navela da je naslov preuzet od Gavelle, ali i nekih drugih, manje ili više zaboravljenih kazališnih praktičara i teoretičara koji su se u svom radu spoticali o taj naš kazališni usud. Gavella spominje krizu našeg teatra kao njegov sudbinski kod u nekoliko svojih tekstova, a najviše razvija  teoriju u prilici i neposredno nakon osnutka Dramskog kazališta u Frankopanskoj. Prva kriza toga kolektiva ustvari nastaje vrlo brzo te Gavella, pozvan ujesen 1956. da za Vjesnik komentira pitanja o dotadašnjem razvoju kazališta, o repertoaru i daljnjem putu mladog teatra piše i o tradicionalnim «abnormalnostima» u zagrebačkom teatru koje se po njemu cijelo stoljeće bori upravo s tim Zagrebom za svoj goli život.

Dodaje u istom kontekstu i sljedeću rečenicu: «Kod nas je kriza endemična bolest», a nadalje pojašnjava da je i njihovo mlado kazalište rođeno upravo u znaku vječne zagrebačke kazališne bolesti. Da ga sada vidi na koji je način vođeno, sigurna sam da bi rabio i gore riječi.

Kriza je izgovor za pljačku i etabliranje zaostalih vrijednosti, zamke kojim mlado društvo želi priskrbiti preuranjenu zrelost….

Nažalost ne kao u onoj glasovitoj Kennedyjevoj rečenici u kojoj se on osvrće na kinesku transkripciju toga pojma gdje ona doista znači prijetnju, ali i priliku za razvoj i promjenu paradigme. Mlado je društvo odavno odlučilo da će kazalište, kao i uostalom cijelu državu ostaviti u rukama starih, okorjelih kadrova koji su tranziciji usprkos odlučili pod novim domoljubno-šabloniziranim krilaticama okameniti stari sistem s novim specifičnim težinama. One se, unutar paradigme interesnih grupa i izričite odgovornosti svih pojedinaca prema njima mogu opisati kao «tri p + s»: Posluh, Pogodovanje, Prosječnost i Strah. To je slika hrvatskog kazališta danas, ali i cijele hrvatske kulture gdje se iznimke od tog poučka mogu izbrojati na prste.

Zato se moja knjiga ne zove npr. Kazalište u krizi ili Kriza u kazalištu, već puno otežanije: Kazalište krize. Kad to izgovorite, kao da u prizvuku čujete «zauvijek» te potom osjetite čuđenje u zraku tipa «da li je uopće moguća ta nužna promjena koju priželjkujem»? Otud je drugi dio i naslovljen s Konstatacije i sugestije što je isto posuđenica, ali ne od Gavelle već od jednog zaboravljenog intendanta HNK Zagreb, Slavka Ježića s kojima sugeriram i neka moguća rješenja.

Kriza je lijenost, nepreuzimanje odgovornosti, što se u odnosu kazališta i krize proizvodi?

Nedostatak odgovornosti je osnovni unutrašnji problem našeg sustava, nitko je ne želi, svak je odbacuje. Kad čitate ionako štura izvješća naših ravnatelja o njihovim programima, uvijek se uz obaveznu samohvalu, odgovornost za neispunjene obveze prebacuje na vanjske faktore – najprije rat, pa recesiju pa promjenu vlasti pa grijesi prethodnih uprava pa nedostatak novca (kojeg oduvijek ima, samo je krivo podijeljen, naime nema kriterija). Često bude npr. kriv i smrad kafića sa Straduna, ugostitelji, tri ansambla u jednoj zgradi, neprijatelji koji se obrušavaju svojim strelicama, a da vas nisu pitali za dozvolu… Potom su krivi zakoni, sistematizacije i štošta još – nikad oni sami i njihovi zaposlenici.

Srž je u tome da se tako osiguravaju od eventualnih korjenitih promjena koje su nužne jer je ovaj model neodrživ, on je propao i mi životarimo na ruševinama. Za pojam «odgovornost» iz Vašeg pitanja ovdje gotovo da i nema mjesta, ali ima za krizu, ta buja kao tropska vegetacija.

U  tom zastarjelom stopedesetogodišnjem modelu o kojem govorite, a u kojemu i dalje živi naše kazalište – tko su njegovi glavni generatori, kome je u interesu živjeti u prošlosti?

U  nas su inicijative za promjene modela slabašne i mahom individualne, one iz centara moći su nesuvisle i nedefinirane ako uopće postoje, ponajviše zbog pomanjkanja znanja o području i sve je (kako je davno rekao isti Gavella) i dalje «mucanje oko najosnovnijih pojava». Kao da većini odgovara i djelovanje u sferi «zakulisne praktike» (Šnajder), sve kako jest nije dobro, ali tako valja i ostati. Između ostalog i zato jer se politika, kao glavni akter na našoj društvenoj sceni i generator svega što ovdje hoda boji protivljenja onih koji su stekli  institucionalna prava pa su normalno i uplašeni da bi mogli izgubiti ta svoja ista prava te da  bi  se mogla jednog dana dokinuti praksa automatskog obnavljanja podjele javnih proračunskih sredstava.

Dakle, što se političara tiče, oni misle ovako: ukinemo li nešto od svih tih privilegija, ispast ćemo barbari i ubojice kulture, izjest će nas mediji i nećemo osvojiti sljedeće izbore, najbolje je da ostanemo šoto kuco. Naime, uvijek su tu neki izbori koji se bliže i neke glasačke grupe koje treba umiriti. Pa umjesto nužne radikalne reforme kazališnog sustava (zadnja je bila ona Miletićeva od prije 120 godina) koja bi dovela do povećanja efikasnosti, estetske i organizacione raznolikosti i mobilnosti te stimulirala nove, naprednije produkcijske modele za razliku od ovih starih, umornih i zapuštenih, u nas i dalje dominiraju, kako to navodi Dragan Klaić, briljantni analitičar kulture – zakonodavne zablude. Citirat ću ga i dalje: «Duboko ušančeni specifični interesi u sistemu scenskih umjetnosti zagovaraju  stvaranje novih zakona, nadajući se da će njima obezbijediti i ojačati vlastite privilegije.» Amen.

Zašto je kod nas naziv “kulturna politika” problematičan? Nije li se i taj model naprosto mogao prepisati iz zemalja čiji kulturni modeli funkcioniraju?

Sve što miriše na promjenu, pokušaj uvođenja reda u pogone, podizanje kapaciteta i općenito edukacije kao jedan od bitnih instrumenata razvoja organizacija odmah je problematično pa i sama često, kad pokušavam objasniti genezu naših negativnih praksi i potrebu uspostave odgovorne kulturne politike, dobijem natrag pitanje: «A koja je tvoja korist od svega toga»? Znači, podrazumijeva se da baš svi radimo samo za svoju korist, i to na račun javnog novca.

Inače, modele kulturne politike nemoguće je prekopirati, no od njih se može učiti jer gotovo svaki ima i prednosti i mane, a oblikovani su ciljano za svoje sredine i njihove specifičnosti. Naime, naša svaka vladajuća politika u kulturi već dva i pol desetljeća pušta kazališta (da ponovno citiram Gavellu iz jednog teksta iz 1960. ) da živi na «uzurpiranoj glasnosti pojedinačnih manjih i većih samovolja». To je srž naše «kulturne politike». Primjer koji mi prvi pada na pamet su recentne izmjene i dopune Zakona o kazalištu, sadržajno neučinkovite, formalno nedemokratske. I tu se opet vraćamo na gornji Klaićev citat o zakonodavnim zabludama.

Kako objašnjavate da često kazalištarci sami misle da kazalište mora biti iznad politike? Čega se to ljudi boje u politici? 

To su floskule koje pojedinci, da bi nas uvjerili da su baš oni stručni, a ne podobni i poslušni, u biti ne mogu ništa postići bez političara i njegove podrške. Kazalište je to jače ako je uronjeno u politiku u smislu da se njome bavi sa scene, a to slabije što su im uprave više uvezane s njom rodno, kumski, prijateljski ili na bilo koji mogući interesni način što je kod nas redovita pojava jer je poznato da otkad smo ostali bez ideologije, zgrabila nas je malograđanština koja uživa kad npr. kozmetičarku stavi na poziciju poslovne ravnateljice. Politika se oduvijek bavila kazalištem kad joj je to zatrebalo i činit će to zauvijek, na ovaj ili onaj način, kazalište je to koje joj se treba suprotstaviti estetikom.

Kod nas s jedne strane vlada autizam prema stvarnosti i strahotama oko nas, a s druge pomirljivost i posluh prema odlukama hirovima političara. Dovoljno se sjetiti lanjske «afere» oko plakata predstavice koja ne bi mogla uzbuniti ni miša. Ili «borbe» jednog gradonačelnika da tako važnoj temi kao što je ubojstvo obitelji Zec baš on dade (deklarativni) prolaz. To mi je pak najjadnije lice politike, to kad se miješa tamo gdje joj nije mjesto, u repertoar.

Zašto misle da odbijanjem “sudjelovanja” ne-sudjeluju? Otkud ta obmana?

Potonuli su u autizam i ne miču se, kaos im odgovara, klijentelizam im je postao prirodno stanje. Nešto je Goethe napisao o tome u glasovitom djelu, no cijena je ipak previsoka da bismo baš svi pustili toj boleštini našeg sustava da nas pojede. Zato nekolicina nas govori već godinama bez prestanka i ne mislimo tako lako prestati buditi zaspale duhove.

Što je pak s fašizmom u teatru? Teatar je i dalje poligon reprodukcije stereotipa, mizoginije, neukusa. Ne smijemo za sve optužiti direktore teatara, ipak je nešto i na samim izvođačima, kreatorima samog sadržaja?

Puno je toga u strahu, puno u posluhu i oportunizmu ljudi u našem kazalištima, koliki mi samo kažu: «ajoj ne smijem s tobom razgovarati, to nije dobro za mene.» Neki su ljudi zbog usputnog razgovora sa mnom na ulici, u HNK dobivali prijetnje otkazom, uz obvezno pranje glave. Ma svi se trebamo mijenjati, ali ravnatelji, e oni su najgori. Needucirani, nestručni ali interesno umreženi i bahati u svojoj želji da ostanu tamo gdje jesu doživotno. Svaku strelicu prema sebi interpretiraju kao zavjeru, tomu je tako jer su se poistovjetili s institucijama koje kao vode i jer ne stoje iza svojih kazališta već ispred nih, kao da su ih utemeljili njihovi očevi pa im to ostavili u nasljedstvo. Od njih se ne traži ništa, pišu izvješća i programe zbrda-zdola, ne znaju promišljati strateški, odbijaju podnositi detaljne planove i razrađivati repertoare na suvremen način, a ploču «hvalite me usta moja» je glavni hit koji vrte neprestance.

Sve je to moguće jer je institucija natječaja potpuno nestala i jer se svi redom postavljaju na ta mjesta na temelju dogovora, a ne na temelju programa i garancije da će taj program i ispuniti. Pogledajte posljedni slučaj nevjerojatne bahatosti: iako mu je istekao mandat, bivši osječki intendant ne popušta, nema povjerenje Grada, ali ne odustaje od nove intendanture,  bezrezervno ga podržava jedan zatvorenik iz mostarske kaznionice, to mu je snaga. Otišao je tako daleko da je tijekom mandata ukinuo radna mjesta pravnika i poslovnog ravnatelja u Zagrebu te sam samcat odlučivao o svemu, usto bio i jedinim potpisnikom.

Bezakonje na djelu, novac velik, program nebitan – eto to je ukratko san većine naših ravnajućih faca u kazalištu. Kad uzmete čitati njihove programe prepune samohvale, a bez inventivnosti uhvati vas strah od smrti umjetnosti. Puzajući fašizam koji je premrežio Hrvatsku samo im pomaže u njihovim ambicijama i u tome itekako uspijeva, nema lijeka protiv tih autoritarnih neznalica, jedna tek nestane s povijesne scene, evo drugoga koji ju dosljedno zamijeni i nastavi niz.

Komentirajte, molim Vas, situaciju s intendantima u zagrebačkom HNK? Je li došao toj zavrzlami kraj? Tko bi trebao preuzeti odgovornost?

Zavrzlama je zapravo prvorazredni svenacionalni skandal čije sve posljedice još ne možemo ni nazrijeti. Nakon toliko propalih natječaja, sad smo u nekom vakuumu, svi su se ušutjeli, još se valjda oporavljaju od cunamija koji je toj kući priuštila bivša uprava. Ni slova izvješća iza njih, samo pustoš i praznina, bujnije je na granici Mexica i Texasa. Ovoj v.d. upravi uopće nije lako podići sve te radne potencijale na neku optimalnu radnu visinu i treba ih podržati. No, ne znam kad kane imenovati Kazališno vijeće i što čekaju s natječajem.

Ne želim ni pomisliti da je mjesto spremno za neku posve određenu osobu, u tom slučaju na kraj «zavrzlame» pričekat ćemo još mandat ili dva, to ovisi o apetitima i podršci istih od strane vladajućih u Gradu i Državi. Borim se za međunarodne natječaje, mi smo u EU, sjetimo li se još nekad tog podatka ili smo i dalje zabavljeni samo guranjem pikulicama po svojoj prašini?

Hoće li se “preuzimanje odgovornosti” ikada dogoditi? Koji se preduvjeti moraju ostvariti? U ovom moralno ipak -ne-relativnom društvu?

Mislim da na tome trebamo još dugo zajednički raditi, ali duboko vjerujem i u taj segment reforme, nadam se da se u knjizi “Kazalište krize” to jasno i vidi.

foto: J. Frangen