PRIČA O TRI SLUGE

Povezani članci

• Decembar u Lebanonu
• Otvoren 25. Sarajevo Film Festival
• Uz slike mediteranske arome i zvonkosti otvoreno Mostarko ljeto 2018.
• Gojerova esejistička lirsko tonirana ispovijest o akvarelima Fuada Arifhodžića
• INICIJACIJA U SALONU ZA PROSLAVE – Grupna izložba slika
• Jovan Nikolaidis: Ditari

Piše: Branislav Mikulić

Ima u omiljenoj knjizi moje majke, Knjizi nad knjigama, kako ju je ona zvala, jedna čudna priča o novcu (Evanđelje po Mateju, 25:14-30). Kada je prvi put pročitah,  ima tome nebrojeno godina, doimala mi se previše jednostavnom, pa čak i naivnom. Povrh toga, temom mi se činila posve neprikladnom za ozbiljno štivo koje je, po vjerovanju mnogih, sami Bog u uho spisatelju diktirao.

Priča govori o tri sluge kojima je gospodar, koji je krenuo na dug i dalek put, povjerio svoje blago. Jednome je dao pet vreća zlatnika, drugome dvije, a trećemu jednu. Kada se vratio s puta, upitao je sluge: ’Šta uradiste s mojim blagom?’ Prvi reče da ga je stavio u promet i tako udvostručio. Drugi pruži isti odgovor. Njih gospodar obilato nagradi davši im da vladaju s isto toliko gradova u njegovom kraljevstvu. Treći pak odgovori da je, od straha da ne izgubi povjereno mu blago, iskopao rupu i zatrpao ga u zemlju. Duboko, da ga niko ne nađe. Čuvši to, gospodar  se razljuti i ukori ga. ‘Zašto  novac nisi bar uložio kod novčara, da ga kada se vratim dobijem nazad s prinosom?‘ Potom ga utamniči.

“Priča o tri sluge”- ilustracija,  rad kazahstanskog umjetnika Nelly Bube

Priča mi se u prvi mah učini nezanimljivom i naivnom, bez posebne poruke koju očekujemo u tako posebnoj knjizi. Pomislih kako bi takva priča bolje pristajala slikovnici kojom se  predškolska djeca uvode u osnovne ekonomije ili štivu namjenjenom  domaćicama koje se tek kane oprobati u berzanskim igrama, možda nekom priručniku za investitore is Sjeverne Koreje. Zaklopih knjigu koja me po ko zna koji put iznevjeri, a priču, meni  bezličnu i nesadržajnu, brzo zaboravih.

Nedavno, nakon  niza decenija, pročitah je opet. Pročitah je kroz novu prizmu, kroz optiku koju sam dobio lutajući svudnaokolo tražeći odgovor na vjeru u nadnaravno, na ufanje u neopipljivo i nevidljivo. I polako je počeh razumijevati. Meni se pokaza da je to je priča o ljubavi, a ne o novcu.

Spoznah da  je to priča o ljubavi što je oličava Bog, onaj kojeg ja sebi i u sebi nađoh. Ja vjerujem da nas  je stvorio da ljubimo, ljubeći nas. On nas i danas tom toplinom daruje. Svako jutro nas budi i poručuje da nam slijedi još jedna priliku za sreću, da nam ponovo poklanja  dan cio i s njim pregršt topline svoje.

Ja prepoznah Boga u toj novozavjetnoj priči o slugama i novcu. On je glavni njen lik, tako ja razumjeh. On je gospodar iz priče, onaj koji nam podade bogatstvo, najveće što postoji. On je taj što nam dade i daje ljubav, to čudesno blago, jedino koje se dajući vraća, a dijeleći umnožava. Dade nam ljubav ogromnu, nekome punu vreću, nekome dvije, a nekome pet ili još više, ali  ne da je sebično čuvamo za sebe, već da bismo  je širili i umnožavali darujući je drugima oko nas, nesebično i bez ikakvih uslova.

Ljubeći i mi ćemo biti voljeni, bićemo bogato nagrađeni, poručuje mi ova prastara priča. Primićemo zauzvrat obilje ljubavi, još i više, punu mjeru, nabijenu do vrha da se presipa, da teče nama i drugima,  obilato ….  I tako će u nedogled rasti ljubav davana i primana sve dok potpuno ne ovlada svijetom. Dok sve ne postane jedno: Ljubav ili Bog,  meni svejedno.